Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti - nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.
Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju.
Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o radostima i granicama daje prostor šljokičanju, bar ovom o kojem govorim na ovom blogu. Dani koje smo živjeli, lica koje smo susreli, ruke koje su nas grlile, knjige koje smo držali na krilu - prilika su za šljokičanje. Ove godine dala sam si prostor, i dopustila sam si prilike, zato zadovoljno na rastanku grlim iskričavu 2025. i odvažno dočekujem novu godinu.
Ljude ne znam procijeniti, ali papir me ne može prevariti. Već po prvim trbusima abecede ja znadem krije li se u tim riječima nešto što će me dotaknuti. Pri šuškanju listova prepoznajem pisca koji ih je ispisao (samo za mene). Između redaka tražim skladne lingvističke melodije s puno nostalgičnih i melankoličnih detalja u kojima se krije esencija svega važnoga u životu (pojmovi kao "Tik Tok knjiga" i "bestseler New York Timesa" ne interesiraju me). Da, s knjigama sam sigurna. Knjigama se smijem pokazati, pa i prepustiti, dati im da me povedu, da raspiruju žar koji u meni tinja.
Godinu sam, za razliku od uobičajenog čitanja autobiografija, započela romantičnom literaturom - prva knjiga koju sam u 2025. pročitala bila je "Naše duše u noći" Kenta Harufa. Nakon nje, dohvatila sam, "Jedno drvo raste u Brooklynu" Betty Smith, za koju sam znala da će mi se svidjeti, i zbog koje sam odlučila pročitati još knjiga američkog kanona ("Doviđenja, vidimo se sutra" Williama Maxwella, "Herzog" Saula Bellow i dr.). Nakon čitanja o nezaboravnoj junakinji Francie Nolan, odlučila sam se vratiti krijenima. Agatha Christie prvi je autor izvan lektire kojeg sam zavoljela pa sam odlučila godinu provesti čitajući seriju romana povezanih s kraljicom krimića. "Na tragu Agathe Christie" pročitala sam posljednji slučaj Miss Marple, "Prizor neviđeni" američke Agathe, Mary Roberts Rinehart, Agathinu "Zabavu za Noć vještica", "Ruže grimizne boje" Dorothy L. Sayers, Agathine kolegice).
Ljeto sam, već tradicionalno, provela s Talijanima - "Barun penjač" Itala Calvina, "Eva Spava" Francesce Melandri i "Obiteljski rječnik" Natalije Ginzburg učinili su ljetovanje u Istri još bajkovitijim. Tijekom godina pročitala sam i neke guilty pleasure knjige holivudskih velikana, "Brother and sister" Diane Keaton i "Bljesak tame" Ethana Hawkea, kao i autobiografiju zanimljivog Nabokova, "Govori, sjećanje!", koji bi tijekom cijele godine svako malo isplivao odnekud.
Od svih prijevoznih sredstava, najdraže su mi knjige. Putovala sam ove godine u Barcelonu, na Mjesec, u Australiju, u Varaždin, u prošlost, u Pariz, u svijet Nore Ephron, a pročitala sam i svoje prve Doris Lessing, Chestertona, Lydiju Davis i Juliana Barnesa. Kad je o suputnicima riječ, najdraža su mi moja djeca, a neke od najdražih knjiga koje smo ove godine u obiteljskom book clubu pročitali jesu "Sve zbog Winn-Dixieja" Kate DiCamillo, "Lažeš Melita" Ivana Kušana i "Plavi kaputić" Mladena Kušeca.
Sve rjeđe čitam djela domaćih pisaca, iako neopisivo volim hrvatski jezik, njegovo bogatstvo, nježnost i stamenost. Pokušala sam dokučiti razlog tomu, i jedino što sam mogla zaključiti jest da je oglašavanje domaće književnosti presudilo - knjige postanu ili nevidljive nakon objavljivanja ili odveć razvikane, sredine nema. Ne dijele se po kategorijama, ne zna im se ciljana publika. Čini mi se kao da se sve knjige domaće scene nalaze u jednom košu - čini se nemogućim izvući iz njega nešto za sebe. Ipak, neke koje sam, unatoč navedenom, prepoznala kao "svoje" su "Deset tisuća koraka" Danijele Crljen, "Profil zla" dvojca iza "Mjesta zločina", "Ti si ja" Pavla Pavličića, "U kući i vrtu bilo je mnogo cvijeća" Gabrijele Rukelj Kraškovič, Julijaninu "Ni od kog nagovorena" i Manjinu "Čitam i kuham". Poradit ću na domaćicama (jednu domaćicu jučer sam već zgrabila u knjižnici!).
Bilo je tu još knjiga, ali ne zaslužuju sve pažnju. One koje zaslužuju, pak, pročitala sam ove godine po drugi, treći put, kao npr. "Male žene", "Gospodar muha", "Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću", "Družba Pere Kvržice". Ponovno čitanje istih knjiga nije mi svojstveno, ali pronašla sam u tome ove godine neobično zadovoljstvo - i već smišljam kojim ću se knjigama vratiti u 2026.
Primijetit ćete, ne pričam o brojevima - nije važno ni koliko sam knjiga pročitala ni koje sam im ocjene dala. Važno je da sam bila čitateljica, da sam s knjigama prijateljevala. U svakoj sam našla bar komadić ljepote, pa su i razočaranja bila rijetka pojava, pogotovo otkad sam napustila book club i čitav koncept čitanja knjiga koje sama nikad ne bih odlučila čitati. Yup, knjige ne mogu razočarati onako kako to umiju ljudi, ali ako baš moram, najvećim razočaranjem godine nazvala bih "Sudbe i srdžbe" Lauren Groff (velika očekivanja ovdje je stvorila kritika koja je ovu knjigu - neopravdano, moram li dodati - nazvala romanom o braku), i "Zavičaj, zaborav" Ludwiga Bauera (velika očekivanja stvorila sam ja, zbog ljubavi prema "Kratkoj kronici porodice Weber"). Obje knjige su me iscrpile i naposljetku ostavile ravnodušnom - mrzim kad se to dogodi.
A sad ozbiljno - bilo je ove godine ozbiljnih investicija (nakon dugo vremena, kupila sam jastuk od guščjeg perja), bilo je ostvarenja velikih želja (spavala sam u dvorcu!), velikih pothvata (nova zasvjesa i karniša!), stjecanja novih znanja (jeste li znali da jela uopće ne miriše, za razliku od bora?), ali najveću radost ove godine priuštile su mi osobe koje su mi tiho ušle u život, koje sam odmah zavoljela, i koje su mi ljubav uzvratile. Dakako, zahvalna sam i na onima koji me tradicionalno trpe iz godine u godinu! S nekim dragim ljudima sam se na kraju ove godine (nevoljko) pozdravila, ali čista obraza, zagrljajem. Kad bolje razmislim, suze radosnice i zagrljaji ove godine bile su u funkciji više nego ikada ranije (a ja nisam netko tko grli i koga se grli).
Osim što sam odlučno i svjesno svoje vrijeme posvetila ljudima uz koje rastem, poklonila sam pažnju i nekim uistinu divnim knjigama. Autor koji me ove godine najviše inspirirao bio je filozof Alain de Botton, kojeg sam nemilosrdno citirala kolegama na kavama i čije sam tri knjige pročitala - "Kako vam Proust može promijeniti život", "Arhitektura sreće" i "Ogledi o ljubavi". Njegovu "School of Life" i njegove knjige preporučila bih svakom tko je spreman za novu perspektivu u životu - njegova elokventnost i humor oduševit će svakog tko je voljan učiti o čovjeku, o sebi. De Botton je kumovao i tome da pročitam Proustov "Combray", prvi roman u njegovom ciklusu "U potrazi za izgubljenim vremenom", koji me podsjetio na slatke trenutke koji život znače, baš kao i "Ovo je sreća" Nialla Williamsa, irskog pisca koji me vratio mojoj staroj ljubav, irish literaturi. Navedene knjige, uz literarnu poslasticu "Lolita u Teheranu" Azar Nafisi, američki klasik "Doviđenja, vidimo se sutra" Williama Maxwella i suvremeni hit "Savršenstva" Vincenza Latronica, knjigu koja savršeno opisuje vrijeme u kojem živimo, spadaju u pet najboljih knjiga koje sam pročitala ove godine. Sve su me one okrijepile i pokazale moć književnosti, pokazale da su naše misli najvrijednije što imamo, da je svijet koji sami krojimo daleko važniji od ritma kojeg svijeta diktira, i da ćemo samo zahvaljujući njemu, baš kao barba Šime - doživjeti stotu!
Svako dobro u 2026., u snu, na javi i u književnosti, uz nezaobilazno šljokičanje, želim vam odsrca!
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)