nedjelja, 30. studenoga 2014.

Let the advent begin!

Što se mene tiče, sljedećih najmanje desetak Božića ne moram od nikoga dobiti baš nikakav poklon - sve što sam si željela, ostvarilo se, i moje srce je u miru. Povratak kući poklopio se i s početkom razdoblja kojem se svake godine posebno radujem! Ovaj Božić bit će poseban jer ću ga dočekati kao dio jedne nove mlade obitelji - iako smo zajedno već trinaest i pol godina, muž i ja ćemo ove godine prvi put zajedno kupiti božićnu jelku! Preuzbudljivo!


Iako sam božićnu glazbu uvrstila u dio svakodnevnice još prije desetak dana, još uvijek sam u potrazi za božićnim filmovima. U našoj kući niti jedan Božić ne prođe bez Sam u kući (prvog i trećeg nastavka!), Jack Frosta i Grincha, i koliko god obožavala te filmove, voljela bih otkriti neki novi, koji još nisam pogledala, a zahvaljujući kojem bih uspjela dočekati Božić u pravom tonu!


Prije nekoliko dana tako smo pogledali film Deck the halls, koji mi je, ne znam ni sama kako, ranije promaknuo, iako je iz 2006. godine. Glavne zvijezde filma su sjajni Matthew Broderick i Danny DeVito, a njihove supruge glume dvije Kristen - Davis i  Chenoweth. Film je klasični božićni - s puno lampica, namrgođenih susjeda i ostalih koji se ne vole, da bi se, na sam dan Božića, pomirili i shvatili da materijalne stvari ne mogu usrećiti ljudsko srce onako kako topla čokolada i zagrljaj mogu.



Ukoliko tražite film idealan za prvu nedjelju adventa, preporučujem ovaj šareni film! Za potpuni doživljaj - pogledajte ga sa susjedima, možda vas inspirira na bolje susjedske odnose ili na kakvo zdravo natjecanje u susjedstvu!


utorak, 25. studenoga 2014.

Dugo sanjani novi život

Neke se stvari ne mogu opisati riječima – ljubav majke, zagrljaj nekoga koga dugo nismo vidjeli, ostvarenje nečega o čemu sanjamo godinama. Iskreno, nisam mislila da će ikada doći ovaj dan i teško mi je sabrati se i reći sve što se reći mora.

U Šibenik sam se doselila prije gotovo tri godine, nakon što sam godinu dana bezuspješno tražila posao. Tog dana u siječnju u Šibenik su me dovezli, zajedno sa starim televizorom i grijalicom na struju, mama i tata. Nakon potrage za stanom, izabrala sam stančić, točnije, sobu, od petnaestak kvadrata, s pločicama na podu, s dvije grijače ploče umjesto štednjaka. Grad me dočekao s burom, a roditelji su me morali ostaviti u stanu i vratiti se kući. Tog dana svi smo plakali, a ostatak vikenda nisam se mogla prisiliti da išta pojedem. Samo sam sjedila na starom kauču i plakala od nemoći. Naposljetku sam se sabrala samo zato jer se nisam prvoga dana na novom poslu htjela pojaviti s natečenim očima.

Tako je počela moja karijera pravnika. Kad sam upisivala pravni fakultet, nisam niti pomišljala na žrtve koje ću možda u budućnosti morati podnijeti da bih radila u struci. Ta pravo je širok pojam, i pravnika treba imati svaka tvrtka – glasile su poznate parole. Uostalom, svi smo htjeli biti odvjetnici poput Ally McBeal – samo što onda pojma nismo imali da je, da bismo otvorili odvjetnički ured, potrebno položiti pravosudni ispit i najmanje tri godine raditi u odvjetničkom uredu ili u pravosuđu, barem ako ne želimo sami masno platiti upis u Odvjetničku komoru. Eh, da. 

 Ovo je sve što nosim iz svog ureda

Ne mogu reći da sam se na poslu u potpunosti pronašla. Još uvijek, nakon godina radnog iskustva, često nemam pojma što radim i redovito kopam po literaturi ili hvatam iskusnije kolege za rukav. Jer, pravo doista jest širok pojam, i ne mogu zamisliti da će ikada doći dan u kojem ću moći reći da pravom vladam u potpunosti. Ipak, ovdje sam stekla potrebno iskustvo, uspješno položila pravosudni ispit, popela se stepenicu više. Dala sam svoj maksimum, u to sam sigurna.

 OK, kad osječki komarci zagrizu, poželjet ću na sekundu imati ovakav pogled

Život u Šibeniku nije mi bio lak. Prvih mjesec dana na poslu sam sjedila na klupčici u hodniku, jer nisu imali mjesta za mene, da bih potom dobila stolicu u knjižnici. Putem s posla plakala sam znajući da me u stanu nitko ne čeka i da ću večer opet provesti uz Skajp. Tek sam nakon mjesec dana upoznala Anu - koja mi je postala kolegica i kompanjon za kavu. Ona je isto bila vježbenica, ali na drugom tijelu, i mogla me razumjeti. Kava s njom bila mi je najsvjetlija točka u danu. Prigrlila me, upoznala sa svojim prijateljima i ostala mi prijateljica do dana današnjeg. Nedjeljom sam išla na mise u šibensku katedralu, izvikati se na Boga, i slušati zbor koji je zvučao kao da mu je potrebna potpora. Ipak, dva tjedna skupljala sam hrabrost da ih pitam mogu li im se pridružiti. Nakon mise prišla sam veseloj grupi i za rukav povukla jednu od djevojaka (kasnije sam saznala da se zove Bruna), i već sljedećeg utorka bila sam zborašica. Na zboru sam upoznala još jednu Slavonku u Šibeniku, te ostale ljude s kojima pjevam cijelo ovo vrijeme. Dugo nakon selidbe bila sam ljuta na Boga i stalno sam se borila sama sa sobom, ali njihovo društvo mi je zacijelilo rane i pronašla sam način kako da se nosim sa situacijom. Nakon godinu dana, zbližila sam se i sa Zoranom, čija me obitelj toplo primila, a vrlo brzo postala mi je draga i Matea, koja je bila prva djevojka koju sam pozvala na dejt, znajući da živi u Šibeniku i da, kao i ja, piše blog. Ne poznaju me ti ljudi onako kako me poznaju prijatelji doma, oni s kojima sam odrasla i koji su me naučili voljeti ovakvu kakva jesam, ali zahvaljujući njima uspjela sam preživjeti daleko od obitelji, u gradu na moru kojemu nikada nisam bila sklona.

Ipak, život mi se u posljednje tri godine svodio na brojanje dana do sljedećeg odlaska kući, gdje su me čekali dečko, obitelj i prijatelji. Upravo zato, ne mogu vjerovati da je ovo što pišem istina, bojim se da će to, ako napišem, postati manje stvarno. Naime, početkom ovog tjedna saznala sam da mi je odobren premještaj u Osijek, grad u kojem sam studirala, koji je od mog rodnog grada udaljen pedeset kilometara, u kojem imam rodbinu i najbliže prijatelje. Na takve stvari državni službenici čekaju godinama, a baš sam ja imala sreće - spazila sam priliku, poduzela sam sve što je bilo u mojoj moći, a sve drugo bilo je u Božjim rukama. Srećom, On je valjda smatrao da sam živeći u Šibeniku naučila što sam trebala naučiti, da sam upoznala koga sam trebala upoznati i da sam svoju svrhu ostvarila dotaknuvši barem jedan šibenski život. U jednom danu moj se život okrenuo naglavačke – sada moram poslove privesti kraju, otkazati stan, platiti račune, organizirati selidbu, pozdraviti drage mi ljude! 

 Adventsko vrijeme ipak ćemo dočekati kod kuće

Neka mi nitko ne zamjeri, lijep je ovo grad, ali neće mi ništa iz Šibenika nedostajati! Kad živiš ondje gdje ti nije mjesto, ne možeš ni osjećat kao da ćeš išta izgubiti odlaskom. Moj život cijelo vrijeme zapravo se trebao odvijati negdje drugdje. Ljude koje sam upoznala ovdje neću nikada zaboraviti - oni imaju posebno mjesto u mom srcu, ne samo kao prijatelji, nego kao i oni koji su me uvijek iznova spašavali od usamljenosti, možda i nesvjesni koliko mi je teško. Hvala im na tome! Bez obzira na njihove osmijehe i zagrljaje, pa i tužne poglede koje mi upućuju posljednjih dana, ne mogu dočekati da se posljednji put odjavim s računala u sobi broj 2 i da zatvorim svoju referadu broj 18, jer znam da će mi Šibenik biti najdraži kad ga za dva dana budem ostavljala iza sebe, na putu u novi život o kojem sam sanjala sve ove godine!


nedjelja, 23. studenoga 2014.

Malo skradinsko putovanje

Neke supruge dobiju doručak u krevet, a ja? Mene muž žurno budi uz riječi: "Hajde, idemo se provozati!" "A kava?", ispitujem u nevjerici i navlačim čarape, ali on je već na kućnom pragu. Predivan je dan, i, k tome, subota, pa hajde, zašto ga ne bismo proveli na svježem zraku!


Put nas vodi u Skradin, ilirsku Scardonu, nekada glavni grad rimske provincije Liburnije, a danas mirni mediteranski gradić u kojem diše tek petstotinjak stanovnika. Već nakon nekoliko minuta u njemu postaje vam jasno - u njemu teku med i mlijeko, u njemu svak svakoga poznaje, jer svi se srdačno pozdravljaju na ulici, ispituju o zdravlju i drugim članovima obitelji.


Ljeti se ovaj grad ponosi svojom marinom, brojnim restoranima i dućanima, ali u studenom ćete u njemu pronaći otvorenu tek jednu pekarnicu (Toni) i nekoliko malih samoposluga. Skradin se danas ponosi svojim žižulama (kineskim datuljama), utvrdom knezova Bribirskih i crkvom Rođenja Marijina koja datira iz 18. stoljeća, a sagrađena je na mjestu nekadašnje džamije. Šarolikim ulicama Skradina i danas šapuće njegova bogata povijest, što čini šetnju njime nezaboravnim iskustvom.


Nakon doručka u Skradinu, sasvim logičan slijed - Skradinski buk. U zimskom periodu ulaznica u Nacionalni park Krka iznosi 30 kn, pa nitko nema valjani izgovor za propuštanje ovog doživljaja. Iako sam čest gost Roškog slapa, na Skradinskom buku još nisam bila, pa sam bila posebno uzbuđena.


Rijeka Krka izvire iz podnožja Dinare, a prostire se na 25,6 kilometara kvadratnih vodene površine. Ako ste žena, mjerne jedinice vam ne znače mnogo, znam, ali radi se o stvarno impoznatnoj količini vodene stihije. Osim sedam jezera na sedrenim barijerama, Krka se ponosi brojnim vidikovcima, starim mlinovima i drugom najstarijom hidroelektranom u svijetu (tj. njenim ostacima), koja je otvorena 1895. godine, samo dva dana nakon Tesline elektrane na Niagari.


Kroz park je najljepše proći pješačkom stazom dugom oko 2,5 kilometra, koja vas vodi preko vode koja toliko buči da će vam u ušima šuštati i satima nakon obilaska. Lijepo uređeni carski vidikovac (koji je tako nazvan po caru Franji Josipu) čuva i crkvicu svetog Nikole, izgrađenu od sedre, koja čuva sve putnike koji se na svom putu dive Krki.


Kad god me priroda oduševi svojim prizorima, ne mogu ne postati svjesna, ali zaista svjesna, Božje blizine i ljubavi, jer takvu ljepotu moglo je smisliti samo nešto božansko, nešto veće od nas. Hvala Ti, Bože, što nas darivaš darovima prirode i što imamo privilegiju uživati u njima!

subota, 22. studenoga 2014.

Pet sitnica koje će vam popraviti imunitet

Iako je mjesec studeni iznadprosječno topao, sirota ja već tjedan dana muku mučim sa začepljenim nosom i nepresušnom zalihom balaca u nosu. Nemam temperaturu i funkcioniram na dnevnoj bazi, ali nikako da povratim snagu. Liječim se na razne načine, pa ako ste i vi u klubu nezdravih, evo nekoliko stvari koje preporučujem za liječenje tijela, i duha, dakako!


Dragi i ja ovisni smo o društvenim igrama, koliko god one ponekad bile izvan naše lige. Scrabble smo pronašli po povoljnijoj cijeni u Mulleru i patili se danima - tko bi rekao da slaganje riječi na hrvatskom standardnom jeziku može biti tako teško? Trening sivih stanica i smijeh liječe svaku dijagnozu!


Hvala Bogu, vitamina D nam ne manjka! Iako nam je jugo dosađivao u mnogo navrata u zadnje vrijeme, guštanje u suncu još uvijek je jedna od privilegija koje imamo kao stanovnici grada na moru. A kavica na balkonu nešto je čega se nisam sposobna odreći, koliko god kofein štetio mom bez-željeznom organizmu.


Da se razumijemo - kupovina odjeće i namirnica za čišćenje kuće ili kuhanje ručka - nužno zlo. Ali, u dućanima kao što je Algoritam mogla bih biti danima! Osim slatkih knjiga, pronašla sam u njemu i ovaj stalak za džindže (70 kn) koje trpam na razne lokalitete u stanu i nikad ih ne mogu pronaći. Prazan novčanik, ali život je olakšan. I love shopping!


Nije tajna da je za mene bundeva kraljica! Kad bih morala birati da jedem samo jedno povrće do kraja svog života, izabrala bih muškatnu tikvu, koja predstavlja sve najbolje od jeseni, a odlična je u juhici i desertima! Juhu radimo po najjednostavnijem receptu koji toplo preporučujemo - juha od muškatne tikve.


Ovih dana svojih 15 minuta slave dobile su mandarine s doline Neretve. Nisam sklona panici i ne vjerujem u zavjere, ali otkad sam probala domaće mandarine koje dozrijevaju na suncu na našem dvorištu postala sam svjesna razlike između voća koje nam se nudi u dućanima i onog koje je na hrvatskom tlu uzgojio mali čovjek! Neusporedivo! Ako ste u prilici, naručite mandarine na Finoteci - vjerujem da su vrijedne svake kune!

srijeda, 19. studenoga 2014.

Inspirativna srijeda uz Harolda Fryja

Kao da kišno vrijeme nije dovoljno otužno, prizori poput ovog na slici dodatno me ražaloste i natjeraju da opet pomislim sve najgore o srijedi. Nakon jednog od onih radnih dana koje provedem preispitujući svoju profesiju i zamišljajući se kao teta u vrtiću (koji bi rado udomio odbačene igračke!) ili frizerka, nema mi slađeg nego stići kući, poljubiti dragog i pročitati nekoliko stranica dobre knjige, po mogućnosti neke koja nema nikakve veze s pravom.


Imam osjećaj da mi postaje sve teže pronaći knjigu koja će me oduševiti, zbog koje ću pohitati u knjižnicu i sebično posuditi svu literaturu novootkrivenog autora. Postala sam tako očajna da slijedim čak i aktualne komercijalne preporuke. Tako sam, npr., posudila knjigu Makedonca Aleksandra Prokopieva – Čovječuljak, koja je osvojila nagradu Balkanika, a na čijim koricama riječi nadahnute Patrom Panom pozivaju naivnog čitatelja da pročita bajke za odrasle. Kako uvijek tražim povod sretnim mislima i malo tog pixie dusta, posegnula sam za knjigom, i – razočarala se. Njena atmosfera podsjetila me na 4. sezonu American horror storyja – mračna i miriše po vlazi. Priče koje su nastale na temelju mitova, urbanih legendi, narodnih priča ili čist produkt autorove mašte nisu mi se trajno urezale u pamćenje, niti zagrijale dijete u meni. Sorry, Fraktura, ali ne lajkam.


Možda me baš zato, obeshrabrenu i bez očekivanja, razveselio debitantski uradak - Neočekivano hodočašće Harolda Fryja - britanske književnice Rachel Joyce koja je dobila nagradu National Book Awards za najboljeg novog autora 2012. godine.


Harold Fry dosadni je penzić koji dan provodi u naslonjaču, koji se otuđio od supruge i kojeg malo što veseli u životu. Jednog dana stiže mu pismo kolegice koju godinama nije vidio, a koja umire od raka u udaljenom hospiciju. S namjerom da joj pošalje emocijama siromašni odgovor pun klišeja, jer takvi smo mi – nemamo vremena za tuđe brige, uputi se prema pošti.

"Nisam ni mislila na religiju. 
Nego, znate, morate imati vjere u nepoznato i prepustiti se. 
Vjerovati da možete nešto promijeniti."

Međutim, susret s djevojkom na benzinskoj postaji promijenit će njegov način gledanja na svijet i ljude koji nas okružuju, te ga nadahnuti na hodočašće dugo osamsto kilometara. Ova inspirativna priča o čovjeku koji ne poznaje Boga, a vjera u ostvarenje nemogućega je sve što ima, zabavila me i potaknula da si posvijestim sposobnost da svakoga dana nekome uljepšam život ili dopustim drugima da uljepšaju moj. Naime, baš kao i Harold, svatko od nas sreće na svom putu ljude različitih profila – neki od njih bit će uzrok naše nevolje, neki će nam velikodušno pomoći, ali jedno je sigurno – od svakoga od njih naučit ćemo nešto o svijetu, ljudima, ili - o sebi. 

"Harold je razmišljao o svim stvarima u životu od kojih je odustao. O kratkim osmijesima. Pozivima na pivo. Ljudima pored kojih je prolazio svakog dana, na parkiralištu pivovare, ili na ulici, a da glavu nije podigao. O susjedima čije nove adrese nikad ne bi sačuvao nakon što su se odselili. Još i gore; o sinu koji s njime nije razgovarao i o supruzi koju je iznevjerio. Sjetio se svojeg oca u staračkom domu i putnog kovčega svoje majke spuštenog pored vrata. A sad mu se javila žena koja se prije dvadeset godina dokazala kao prijateljica. Tako to ide u životu? Točno u trenutku kad odlučite nešto poduzeti postane prekasno? Malo po malo morate odustati od svakog djelića života, kao da istina ne vrijedi ništa? Spoznaja o vlastitoj bespomoćnosti obrušila se na njega toliko snažno da je osjetio slabost. Nije dovoljno samo poslati pismo. Sigurno postoji način da nešto učini."


ponedjeljak, 17. studenoga 2014.

O, kako bi mi sretni bili da smo purgeri

Već dugo u glavi krojim popis must-see mjesta u lijepoj nam Hrvatskoj. Ne samo zato što je naša država bogata poviješću, umjetnošću, kulturom i netaknutom prirodom, nego i zato da bar jednom pobjedim u igri Država, grad, selo (blago rečeno, zemljopis mi nije jača strana).

U tom duhu, nakon iznimno radnog tjedna, gospon muž i ja počastili smo se izletom u glavni grad naše zemlje, kako bismo udahnuli dašak smoga i proširili horizonte. Unajmili smo apartman (ponuda na Njuškalu je raznovrsna, a apartman se može unajmiti već od 250 kn po noćenju!) u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici i u petak popodne zaputili se prema metropoli.


Zagreb me kao cjelina plaši, pogotovo ako njime prolazim u nekoj vrsti prijevoznog sredstva. Gdje god došli, vlada gužva popraćena bukom i osjećajem klaustrofobije. I'm getting too old for this shit, kako bi rekao Murtaugh. Purgerima vidno odgovara gužva i galama, jer već su na njih naviknuti, ali Slavonki iz provincije, koja prebiva u mirnom i, nakon ljeta, opustošenom Šibeniku, baš i ne. Činjenica da je na zagrebačkim cestama potrebno dvadeset minuta da bi se došlo do destinacije udaljene 3 kilometra čini me iznimno tužnom jer se iz svega da zaključiti da Zagrepčani više vremena provedu u prometu, nego sa svojom obitelji ili prijateljima. Pouka: ima i život u Šibeniku svojih prednosti.

Ipak, Zagreb ima neku dušu koju volim, iako mi po podrijetlu ne pripada pravo na nju. Ima predivne građevine i zelene površine, zanimljive lokale i kulturna mjesta, te mnoštvo događanja. Jedini događaj čija buka me ne bi omela u dolasku jest Interliber na koji dolazim redovito godinama. Navika je stvorena u srednjoj školi jer smo na sajam uvijek išli s razredom u sklopu info-kulturnog uzdizanja (čitaj: pivo nakon sajma Informatike i slušanje hrkanja našeg profesora Lovrića za vrijeme La Boheme u HNK). Ipak, s mužem nikada nisam harala sajmom knjiga, a uvijek nastojimo zajedno doživjeti nešto novo - happy me! Iako izrazito balava i bolesna, pazarila sam nekoliko knjiga, a virozom šopingholičarstva sam zarazila i svoju bolju polovicu. Najbolje sam prošla s I konje ubijaju, zar ne? Horacea McCoya za samo 10,00 kn (morala sam ga kupiti zbog Gilmoreica – sezona 3., epizoda broj 7), Brešanovom Katedralom za 19 kn! (u knjižarama je inače 149 kn), te knjigom U2 za 69 kn (čija redovna cijena je 299 kn). Ipak, najdraži ulov, bez obzira na cijenu, nova je knjiga Ivane Šojat Kuči o kojoj ćete čitati i na blogu - čim je detaljno proučim!


Nakon Interlibera, subotu smo proveli s prijateljima i njihovom neodoljivom dječicom te uz kolače u Tkalči i čaj u Kinu Europa na koji nas je odvela moja baby sis, nakon čega smo prošetali zagrebačkim ulicama, diveći se jesenskim bojama koje Dalmacija ne poznaje, maštajući o budućnosti i cmačući se do stana u kojem smo pronašli privremeni purgerski dom.


Nedjelja je ipak bila vrhunac naše zagrebačke avanture jer smo je proveli obilazeći predivan Maksimir koji smo ranije uvijek nepravedno zanemarivali. Nevjerojatno je koliko ljudi živi u Zagrebu, a da nikada nisu vidjeli taj predivan park-šumu koji je otvoren davne 1794. prema ideji zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u kojem se može popiti kava, pojesti ručak, obići nekoliko jezera, švicarsku kućicu, vidikovac, ali i Zoološki vrt koji je nastao od tri lije i tri sove, zahvaljujući svestranom Miji Filipoviću (koji je i suosnivač Velesajma!), a danas se prostire na 7 hektara parka i dom je za više od 1700 životinja. Satima smo obilazili ZOO slušajući o životinjama, gledajući hranjenje morskih lavova i deva, češkanje ludih nutrija, siestu lavova (koji spavaju 20 sati na dan, a ipak su kraljevi džungle!), siktanje zmija, komešanje divovskog žohara, timarenje majmuna, trčkaranje crvene pandice, a nismo propustili niti petting zoo u kojem se dječica (da, išla sam s djecom loviti prase) igraju s kozama i preslatkim prasetom. Sunčani dan u studenom za pamćenje!

srijeda, 12. studenoga 2014.

Feel-good/feel-bad movie

Većina ljudi mrzi ponedjeljak, ali ja ne mogu smisliti – srijedu. Ponedjeljkom sam spremna za nove pobjede - srknem kavu i nema toga što ne mogu ostvariti. Ali srijedom? Srijedom ujutro jedva ustanem iz kreveta jer me deprimira pomisao da do vikenda ima još toooooliko puno dana, a jedino što me može obradovati su sati koji prolaze. Ove srijede sam i u užasnom sam PMS-u i svi mi idu na živce. Spam mailove, upaljeno grlo, menstrualne grčeve, kišno vrijeme, ljude koji viču po ulici kao da su selski telari, vozače koji se iživljavaju na trubi, ljude koji ne pozdravljaju na ulici, pseći izmet posvuda, spise koji mi jedini prave društvo, neizvjesnost, pokvareni zub, biološki sat – i tako redom, putem do posla u sebi nabrajam stvari koje mrzim srijedom. Baš kao što je to činio Henry Altman u filmu The Angriest Man in Brooklyn


Bittersweet je ovo film o čovjeku kojemu mlada liječnica Sharon (Mila Kunis), depresivna i bijesna na svoj način, dijagnosticira aneurizmu na mozgu. Uz to, isprovocirana njegovim napadom, prognozira mu da mu preostaje još samo 90 minuta života. Henry, stručnjak za prve dvije faze žalovanja – poricanje i ljutnju, ipak odluči javiti se sinu čiji lifestyle ne odobrava i kojeg nije vidio dvije godine, organizirati oproštajnu zabavu s prijateljima koje nikada nije trebao te posjetiti suprugu, koju mrzi, i s njom voditi ljubav posljednji put u svom životu, iako se ne može sjetiti kad su posljednji put to uradili. Hoće li Tommy odgovoriti ocu koji nije bio uz njega, hoće li se ijedan Henryjev prijatelj odazvati njegovom pozivu, te hoće li, kad shvati da je pogriješila, Sharon uspjeti odvesti Henryja na liječenje i spasiti taj njegov jadni život? 


Obožavam ovakve filmove, one koji nas podsjećaju da svakoga dana trebamo živjeti kao da nam je posljednji – i ne mislim pri tome na uživanje u ilegalnim supstancama ili preuzimanju pravde u svoje ruke, nego da trebamo živjeti tako da svakog trena osoba koje volimo znaju da smo tu za njih i da su obogatile naš život. Teško je pronaći mir u srcu, i mir u ljudskim odnosima, ali on jedini jamči sretan život bez kajanja. U vrijeme kada svatko od nas bije neku bitku, kad se svatko želi ili zavući pod dekicu i dobro se isplakati ili otići ondje gdje ga nitko ne čuje i vrištati iz petnih žila, dobro je pogledati film o čovjeku koji je mogao imati sve, samo da je uspio skupiti šačicu sretnih misli svakoga dana. Ako vam još kažem da Henryja, ljutitog, depresivnog i samoubilački nastrojenog čovjeka u Brooklynu, glumi uvijek nasmijani, a očito – uvijek žalosni, Robin Williams – jasno vam je da je srijeda savršena za jednu filmsku večer u kojoj će kokice, uz začin emocija, biti slanije nego ikada.


nedjelja, 9. studenoga 2014.

Putovanje u druge galaksije? Ne bih, hvala!

Sramotno je za reći, ali u kinu nisam bila gotovo godinu dana. Zato, prošlog petka odlučili smo otići u kino. Na rasporedu je bio Interstellar, film braće Nolan prema kojima ne gajim nikakve simpatije. Njihovi Batmani nisu me oduševili, ali sam Interstellaru odlučila dati priliku, jer, ako ništa drugo, u njemu glume Matthew McConaughey, Anne Hathaway i Jessica Chastain, što mi je moralo garantirati da ću budna dočekati kraj filma koji traje 169 minuta. Putovanja u svemir sad su in očito, ali Nolani su odlučili otići korak dalje - u Interstellaru Matthew putuje u druge galaksije, kroz razne dimenzije, tražeći novi planet za čovječanstvo, nakon što je isto to čovječanstvo dokrajčilo lijepi planet Zemlju. Nadasve neobičan film ostavio nas je bez teksta - djelomično zato što ga nismo u potpunosti razumjeli (braća Nolan stvorili su i Inception, je li), a drugim dijelom jer smo gledali Extreme 2D pa smo, pokraj preglasnog soundtracka, bili totalno onemogućeni za kvalitetni razgovor u kinu (što inače jako volim) - ali ipak, iz njega smo uspjeli izvući pouke:


1. Hvala Bogu, o fizici i atronomiji nemamo pojma pa od nas NASA nikada neće tražiti da ostavimo voljene i spašavamo Zemlju.

 

2. Trebali bismo što prije usvojiti farmerske vještine i sami saditi kukuruz i mandarine - u tome je budućnost.

3. Da nije ljubavi, ne bi svita bilo.
4. Gravitacija je prekul stvar.

5. Matthewu ne stoji spašavanje svijeta, bolje neka to prepusti Bruceu Willisu.


6. Nebo je divna stvar, i pravi smo sretnici što ga možemo gledati svakoga dana.


7. Vrijeme je relativno (što god to značilo).

8. Ne vjeruj onomu tko je godinama sam na usamljenom planetu u drugoj galaksiji - taj je odavno prolupao.

9. Sljedeći put moramo uzeti kokice srednje veličine, ona velika kutija je out of our league.

10. Morali bismo se pozabaviti reproduktivnim aktivnostima, u ime čovječanstva, naravno.