Šljokičasta žena

Što se mene tiče, sljedećih najmanje desetak Božića ne moram od nikoga dobiti baš nikakav poklon - sve što sam si željela, ostvarilo se, i moje srce je u miru. Povratak kući poklopio se i s početkom razdoblja kojem se svake godine posebno radujem! Ovaj Božić bit će poseban jer ću ga dočekati kao dio jedne nove mlade obitelji - iako smo zajedno već trinaest i pol godina, muž i ja ćemo ove godine prvi put zajedno kupiti božićnu jelku! Preuzbudljivo! Iako sam božićnu glazbu uvrstila u dio svakodnevnice još prije desetak dana, još uvijek sam u potrazi za božićnim filmovima. U našoj kući niti jedan Božić ne prođe bez Sam u kući (prvog i trećeg nastavka!), Jack Frosta i Grincha, i koliko god obožavala te filmove, voljela bih otkriti neki novi, koji još nisam pogledala, a zahvaljujući kojem bih uspjela dočekati Božić u pravom tonu! Prije nekoliko dana tako smo pogledali film Deck the halls , koji mi je, ne znam ni sama kako, ranije promaknuo, iako je iz 2006. godine. Glavne

Neke se stvari ne mogu opisati riječima – ljubav majke, zagrljaj nekoga koga dugo nismo vidjeli, ostvarenje nečega o čemu sanjamo godinama. Iskreno, nisam mislila da će ikada doći ovaj dan i teško mi je sabrati se i reći sve što se reći mora. U Šibenik sam se doselila prije gotovo tri godine, nakon što sam godinu dana bezuspješno tražila posao. Tog dana u siječnju u Šibenik su me dovezli, zajedno sa starim televizorom i grijalicom na struju, mama i tata. Nakon potrage za stanom, izabrala sam stančić, točnije, sobu, od petnaestak kvadrata, s pločicama na podu, s dvije grijače ploče umjesto štednjaka. Grad me dočekao s burom, a roditelji su me morali ostaviti u stanu i vratiti se kući. Tog dana svi smo plakali, a ostatak vikenda nisam se mogla prisiliti da išta pojedem. Samo sam sjedila na starom kauču i plakala od nemoći. Naposljetku sam se sabrala samo zato jer se nisam prvoga dana na novom poslu htjela pojaviti s natečenim očima. Tako je počela moja karijera pravnika. Kad sam

Neke supruge dobiju doručak u krevet, a ja? Mene muž žurno budi uz riječi: "Hajde, idemo se provozati!" "A kava?", ispitujem u nevjerici i navlačim čarape, ali on je već na kućnom pragu. Predivan je dan, i, k tome, subota, pa hajde, zašto ga ne bismo proveli na svježem zraku! Put nas vodi u Skradin, ilirsku Scardonu, nekada glavni grad rimske provincije Liburnije, a danas mirni mediteranski gradić u kojem diše tek petstotinjak stanovnika. Već nakon nekoliko minuta u njemu postaje vam jasno - u njemu teku med i mlijeko, u njemu svak svakoga poznaje, jer svi se srdačno pozdravljaju na ulici, ispituju o zdravlju i drugim članovima obitelji. Ljeti se ovaj grad ponosi svojom marinom, brojnim restoranima i dućanima, ali u studenom ćete u njemu pronaći otvorenu tek jednu pekarnicu (Toni) i nekoliko malih samoposluga. Skradin se danas ponosi svojim žižulama (kineskim datuljama), utvrdom knezova Bribirskih i crkvom Rođenja Marijina koja datira iz 18. stoljeća,

Iako je mjesec studeni iznadprosječno topao, sirota ja već tjedan dana muku mučim sa začepljenim nosom i nepresušnom zalihom balaca u nosu. Nemam temperaturu i funkcioniram na dnevnoj bazi, ali nikako da povratim snagu. Liječim se na razne načine, pa ako ste i vi u klubu nezdravih, evo nekoliko stvari koje preporučujem za liječenje tijela, i duha, dakako! Dragi i ja ovisni smo o društvenim igrama, koliko god one ponekad bile izvan naše lige. Scrabble smo pronašli po povoljnijoj cijeni u Mulleru i patili se danima - tko bi rekao da slaganje riječi na hrvatskom standardnom jeziku može biti tako teško? Trening sivih stanica i smijeh liječe svaku dijagnozu! Hvala Bogu, vitamina D nam ne manjka! Iako nam je jugo dosađivao u mnogo navrata u zadnje vrijeme, guštanje u suncu još uvijek je jedna od privilegija koje imamo kao stanovnici grada na moru. A kavica na balkonu nešto je čega se nisam sposobna odreći, koliko god kofein štetio mom bez-željeznom organizmu. Da se razumij

Kao da kišno vrijeme nije dovoljno otužno, prizori poput ovog na slici dodatno me ražaloste i natjeraju da opet pomislim sve najgore o srijedi. Nakon jednog od onih radnih dana koje provedem preispitujući svoju profesiju i zamišljajući se kao teta u vrtiću (koji bi rado udomio odbačene igračke!) ili frizerka, nema mi slađeg nego stići kući, poljubiti dragog i pročitati nekoliko stranica dobre knjige, po mogućnosti neke koja nema nikakve veze s pravom. Imam osjećaj da mi postaje sve teže pronaći knjigu koja će me oduševiti, zbog koje ću pohitati u knjižnicu i sebično posuditi svu literaturu novootkrivenog autora. Postala sam tako očajna da slijedim čak i aktualne komercijalne preporuke. Tako sam, npr., posudila knjigu Makedonca Aleksandra Prokopieva – Čovječuljak, koja je osvojila nagradu Balkanika, a na čijim koricama riječi nadahnute Patrom Panom pozivaju naivnog čitatelja da pročita bajke za odrasle. Kako uvijek tražim povod sretnim mislima i malo tog pixie dusta, posegnula s

Već dugo u glavi krojim popis must-see mjesta u lijepoj nam Hrvatskoj. Ne samo zato što je naša država bogata poviješću, umjetnošću, kulturom i netaknutom prirodom, nego i zato da bar jednom pobjedim u igri Država, grad, selo (blago rečeno, zemljopis mi nije jača strana). U tom duhu, nakon iznimno radnog tjedna, gospon muž i ja počastili smo se izletom u glavni grad naše zemlje, kako bismo udahnuli dašak smoga i proširili horizonte. Unajmili smo apartman (ponuda na Njuškalu je raznovrsna, a apartman se može unajmiti već od 250 kn po noćenju!) u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici i u petak popodne zaputili se prema metropoli. Zagreb me kao cjelina plaši, pogotovo ako njime prolazim u nekoj vrsti prijevoznog sredstva. Gdje god došli, vlada gužva popraćena bukom i osjećajem klaustrofobije. I'm getting too old for this shit , kako bi rekao Murtaugh. Purgerima vidno odgovara gužva i galama, jer već su na njih naviknuti, ali Slavonki iz provincije, koja prebiva u mirnom i, nakon lje

Većina ljudi mrzi ponedjeljak, ali ja ne mogu smisliti – srijedu. Ponedjeljkom sam spremna za nove pobjede - srknem kavu i nema toga što ne mogu ostvariti. Ali srijedom? Srijedom ujutro jedva ustanem iz kreveta jer me deprimira pomisao da do vikenda ima još toooooliko puno dana, a jedino što me može obradovati su sati koji prolaze. Ove srijede sam i u užasnom sam PMS-u i svi mi idu na živce. Spam mailove, upaljeno grlo, menstrualne grčeve, kišno vrijeme, ljude koji viču po ulici kao da su selski telari , vozače koji se iživljavaju na trubi, ljude koji ne pozdravljaju na ulici, pseći izmet posvuda, spise koji mi jedini prave društvo, neizvjesnost, pokvareni zub, biološki sat – i tako redom, putem do posla u sebi nabrajam stvari koje mrzim srijedom. Baš kao što je to činio Henry Altman u filmu The Angriest Man in Brooklyn .  Bittersweet je ovo film o čovjeku kojemu mlada liječnica Sharon (Mila Kunis), depresivna i bijesna na svoj način, dijagnosticira aneurizmu na mozgu. Uz to,

Sramotno je za reći, ali u kinu nisam bila gotovo godinu dana. Zato, prošlog petka odlučili smo otići u kino. Na rasporedu je bio Interstellar, film braće Nolan prema kojima ne gajim nikakve simpatije. Njihovi Batmani nisu me oduševili, ali sam Interstellaru odlučila dati priliku, jer, ako ništa drugo, u njemu glume Matthew McConaughey, Anne Hathaway i Jessica Chastain, što mi je moralo garantirati da ću budna dočekati kraj filma koji traje 169 minuta. Putovanja u svemir sad su in očito, ali Nolani su odlučili otići korak dalje - u Interstellaru Matthew putuje u druge galaksije, kroz razne dimenzije, tražeći novi planet za čovječanstvo, nakon što je isto to čovječanstvo dokrajčilo lijepi planet Zemlju. Nadasve neobičan film ostavio nas je bez teksta - djelomično zato što ga nismo u potpunosti razumjeli (braća Nolan stvorili su i Inception, je li), a drugim dijelom jer smo gledali Extreme 2D pa smo, pokraj preglasnog soundtracka, bili totalno onemogućeni za kvalitetni razgovor u kinu