ponedjeljak, 31. ožujka 2014.

Savjeti jedne kume

Za nekoliko tjedana moja će draga prijateljica iz djetinjstva postati gospođa, a ja ću joj biti svjedok i desna ruka - maid of honor - totalno bolje zvuči na engleskom, zar ne? Kuma nekako odmah podsjeća na debelu staru gospođu koja je Pepeljugi pomogla oko stylinga, ili ima mafijaške konotacije. Ali, nemojte me taj dan tražiti usluge jer ću vjerojatno odbiti učiniti vam ih, iscijeđena od ideja, planova i stanja na računu.

Jednog dana, kad vas netko ljubazno pozove da mu/njoj budete vjenčani kum/a, radosno ćete prihvatiti, ganuti do suza, niti ne pomišljajući što sve ta uloga podrazumijeva. Budući je ovih dana fino društvance djevojaka u strci oko organiziranja djevojačke zabave koja zapravo predstavlja glavnu svadbenu zabavu, budući da će sam obred vjenčanja biti popraćen intimnom večerom mladenaca, njihovih roditelja i kumova, u tom điru napomenut ću par stvarčica o kojima kuma mora brinuti.


1.Vjenčanica
Nepisano je pravilo da kuma s mladenkom ide u lov na the haljinu, što zapravo ovisi o prebivalištima, boravištima, ponekad i godišnjim odmorima koji se ne poklapaju nužno. Moja mladenka od mene je udaljena nekih 600-ak kilometara, tako da sam u izboru haljine sudjelovala putem SMS-a, poziva i e-maila, putem kojih su kolale fotografije mladenke u potencijalnim vjenčanicama. I da, ona koju je izabrala bila je i kumin broj 1, just so you know!


2. Djevojačka zabava
Samo u filmovima kuma ima dovoljno financijskih sredstava da samostalno organizira svojoj prijateljici djevojačku zabavu, npr. skupi djevojke i iznenadi ih putovanjem na Havaje (što bih ja sigurno učinila da osvojim eurojackpot npr.) ili odvede na vikend u spa resort, i omogući svima provod koji će prepričavati do kraja života. U našoj priči kuma ima vježbeničku plaću, živi kao podstanar i iste godine mora platiti i svoje vjenčanje, pa će se morati pobrinuti barem da zabava ima neki sadržaj i dekoracije (npr. tijaru, lentu, veo, šaljivi natpis, balone itd.), dok će u ostalom njena uloga biti isključivo savjetodavna. Ova kuma ima domaće rakije, a ako Bog da, spremit će i neku torticu, ako se neka od alkoholiziranih gospođica zaželi slatkoga (kuma prva). Djevojačka zabava podrazumijeva i opremanje mladenke za bračni život, a najpraktičnije i najzabavnije je da sve djevojke poklone mladenki zajedno jedan kvalitetan darak (npr. britvice, aspirin, kuhaču i sve ostale rekvizite o kojima će joj ovisi bračni život).


3. Torta
Ne znam kako kod vas, ali kod nas, Slavonaca, običaj je da kuma donese na svadbu jednu od torti. Budući da moji mladenci neće imati hrpu kolača, poklonit ću im svadbenu tortu, koju je sama dizajnirala mladenka do najsitnijih detalja, jer ipak je važno poštivati njezine želje (osim ako baš voli iznenađenja)!


4. Poklon
Valja unaprijed pitati mladence žele li ček ili poklon koji će im koristi u stanu. Moji su se u nedostatku odgovarajućeg namještaja/aparata i dr. odlučili ipak za poklon u obliku kuverte, ako me razumijete. Pitate se koliko je pristojno pokloniti kumovima? Raspitala sam se i zaključila da obično svi daruju najmanje 3.000 do 4.000 kn, sve u skladu sa svojim primanjima. To je najgori dio kumstva - nijedan dvadesetineštogodišnjak u Hrvatskoj danas nema bajna primanja, pa se kumovi ili zadužuju ili osjećaju nedorasli situaciji. Ne treba smetnuti s uma da mladenci ne bi imali ništa protiv da im uz novac poklonite i neku sitnicu koju će koristiti u svom svakodnevnom obiteljskom životu - za koji će i za deset godina reći: "Daj dodaj kumin escajg!"


5. Styling
Kumino je mjesto uz mladenku - ona ju mora obući, po mogućnosti s njom ići na šminkanje i friziranje i učiniti sve da mladenka bude na svoj dan svježa, sretna, smirena, neopterećena menijem ili drugim sitnicama. Ukoliko se radi o velikoj svadbi, kuma je zadužena i za podizanje atmosfere, a minimum koji mora zadovoljiti je da se ne opije u prvih sat vremena večera pa da mora prije reda doma u krpe (držite palčeve).

Ljubi vas kuma!

nedjelja, 30. ožujka 2014.

Ljeto nam se vratilo!

Ovaj film nije nominiran za Oscara, ali je na popisu najboljih komičnih filmova prošle godine, što ne čudi budući da je jedan od njegovih tvoraca Jim Rash - dekan iz serije Community! Uz humor, soundtrack filma ćete zavoljeti u prvim minutama ovog filma koji podsjeća na cvrčke i ljetne dane.


Mladi glumac Liam James (iz Kanade, btw) dobio je brojne nominacije i nagrade, a u filmu The way way back glumi smotanog Duncana koji je produkt razvedenih roditelja, i koji, nažalost, ljeto mora provesti s majkom (Toni Collette - obožavam je!) i njenim novim dečkom (Steve Carell) i njegovom kćerkom. Dok se njegova majka provodi s pijanim društvom (Allison Janney, Amanda Peet i dr.), beskrajno dosadne dane u kojima ga nitko ne doživljava Duncan nastoji skratiti biciklirajući do vodenog parka, gdje stječe i prijatelja (presmiješni Sam Rockwell). 


Sjećate li se vremena kad ste tek okusili samostalnost, počeli izlaziti u grad, a roditelji su vas prisilili da ljetujete s njima? E, pa sad zamislite da ljetovati morate s majkom, koja vam nije nimalo bliska, i njenim iritantnim dečkom koji vas omalovažava na dnevnoj bazi! Vaša obitelj više vam se ne čini tako loša, zar ne? Hoće li kroz društvene igre i tajne između članova nove obitelji isplivati Duncanova ranjivost, ili hrabrost, hoće li se zbližiti s mamom, ili možda zaljubiti - provjerite sami ako ste željni ljetnog sunca, ili vam se ove nedjelje jednostavno ne da ništa osim izležavati uz filmove!


petak, 28. ožujka 2014.

Vikend s Baricom


Volim doći u Zagreb, ne zbog gužve, ne zbog metropolitskih događanja, nego zbog onog osjećaja koji me prožme kad kročim Dolcem, kad prošećem Tkalčom, kad me uhvati jeza u Nazorovoj, kad se osmjehnem Dori Krupićevoj iznad Kamenitih vrata. Na zagrebačkim ulicama ne srećem samo celebritije, nego i duhove prošlosti koji ondje žive, kao da nisu svjesni da je stiglo novo doba u kojem ih se malotko sjeća. Kad se oglasi top s kule Lotršćaka, pomislim na Mandušu zlatne kose koju su kao dijete ostavili pred kulom, u mojim mislima ona je življa od mene same. Čitala mi je o njoj tetka dok sam bila dijete, i iako me bilo strah pomisliti na jadnu zazidanu djevojku, godinama me pratila slika njene slabašne ručice kako proviruje kroz prozorčić kule. I vraćala sam se Manduši puno puta tijekom svog života, nagnala me da pročitam i druga Zagorkina djela, ali Gričku vješticu bih uvijek zaobilazila. Jednostavno zato jer mi se činilo kao da je i jesam pročitala, a sve zbog mame koja je sklona prepričavanju omiljenih joj knjiga, i to do takvih spoiler-detalja da ti predmetna knjiga prisjedne.


Ipak, ovih dana jedan me članak podsjetio da je upravo potkraj ožujka 1756. godine carica Marija Terezija ograničila je sudbenu vlast vezanu za progone vještica u Hrvatskoj odredivši da hrvatski sudovi i dalje mogli voditi procese protiv vještica i čarobnjaka te donositi osude, ali te osude ne mogu izvršavati prije kraljičine potvrde, čime je proces postao skup i nepraktičan pa su progoni protiv vještica iščeznuli, a da nikada nisu formalno bili ukinuti – i shvatila sam da je vrijeme da se uhvatim Gričke vještice – jer ona to zaslužuje.

A zašto? Zato što od 13. stoljeća vlada inkvizicija u Hrvatskoj – u središtima kao što su Kopar, Zadar, Zagreb (za Slavoniju i Bosnu) i Dubrovnik. I zato što se, dok se inkvizicijski sudovi bore protiv unošenja literature vezane uz druge religije, Europom širi novi trend – progone se vještice. Čarobnjaci se odriču Boga svojim djelovanjem i time krše i zakone katoličke Crkve. Međutim, za najbrutalnije progone vještica zaslužni su svjetovni sudovi (sudovi slobodnih kraljevskih gradova, županijski sudovi i vlastelinski sudovi pojedinih feudalaca) koji u početku postupaju vrlo blago prema optuženicima – sve do početka 17. stoljeća kada nastupa tortura.



Znate da volim priče o serijskim ubojicama, pogotovo onima zaslužnima za masovni pokolj, a jedna od strasti mi je i guglanje o vješticama – za sve krivim Winonu Ryder, i Sanders sestre (no, više o Salemu drugi put). Tako profesionalno deformiranoj bitno mi je spomenuti da bi proces protiv vještice započinjao javni tužitelj na temelju iskaza svjedoka, koji su mahom bili u zavađenim odnosima s optuženicima (ljubomora, bračne razmirice, susjedske svađe, tržišno natjecanje), a zatim bi ispitivanje provodilo sudsko vijeće, dok bi sam čin torture obavljao krvnik s pomoćnicima. Koristili su se različiti oblici mučenja – od stiskanja palaca između dvije metalne pločice koje su se stezale, užasne španjolske čizme (optuženikova potkoljenica stavljena između dva željezna oklopa, a čavli s unutarnje strane tog oklopa su prodirali u njegovo meso), strašne ljestve (na kojima se rastezalo ljudsko tijelo), vještičje stolice (velik i čvrst stolac, čitav prekriven oštrim šiljcima), te najgoreg španjolskog magarca (visoka klupa koja je umjesto sjedala imala trokutastu oštru napravu što svojim gornjim oštrim rubom ulazi u meso i organe međunožja), a kada bi uslijed i do 24-satnog mučenja optuženici priznali zločin koji nisu učinili završavali su na lomači – većinu su pogubili prije spaljivanja, no, mnoge su spalili i žive. Katkad bi optuženom ukazali čin milosti tako da bi namazali drvo smolom da gori brže ili bi mu oko vrata vezali vrećicu baruta koja bi, kad plamen stigne do nje, eksplodirala i ubila ga na mjestu. Oh, prevelike li milosti.

Službeni podaci govore da je samo na području Zagreba optuženo više od 250 osoba (gotovo su sve spaljene, i to većinom žene, njih 248, a 12 je oslobođeno). Vještice bi nakon uhićenja držali zatvorenima i mučili u kuli Kamenitih vrata, zbog čega je i danas vidljiv buzdovan na vrhu koji tjera vještice koje žele pomoći kolegici. Smrtna kazna na Gradecu izvršavala se na križanju Streljačke ulice (dolje na slici, nekad i sad) s Tuškancem (gdje se danas nalazi kino), koje se onda nazivalo Zvedišće, a na Kaptolu na području nekadašnjih bedema oko katedrale, gdje je danas kip djevice Marije.


Alica, Margareta, Marijana Vugrinec, Barbara Piszk Mihanović, Marija Fućkan, Marijana Brukec, Magda Brcković, Magdalena Logomer, coprnica Dragica… - samo su neka od imena zagrebačkih „vještica“, i sve te nevino osuđene i spaljene žene zaslužuju poštovanje. Najpoznatija od njih je prelijepa Barica Jurković Benšek, zvana Cindekovica, zagrebačka pekarica koju je konkurent Andrija Palčić optužio pripisavši njen poslovni uspjeh čarolijama, a koja je imala nesreće da se u nju zagledao gradski notar Lacko Sale, koji je jedna od ključnih figura u postupku protiv nje. Upravo njezin progon (od svibnja do rujna 1743.) nadahnuo je Gričku vješticu Marije Jurić Zagorke, antologijsko djelo hrvatske književnosti, i koje vrvi zanimljivim likovima i povijesnim činjenica, u koje je Zagorka utkala ogroman trud, za koje je pretražila mnoge arhive, borila se protiv patrijarhalnog društva koje je njena djela nazivalo šund literaturom, i za kojim je totalno luda moja majka.


Zato, majko, Zagorko i Barice, vama u čast, krećem danas s Tajnom krvavog mosta, a dalje što bude!

srijeda, 26. ožujka 2014.

Kad sam imao 16

Nakon poluprospavane usamljene noći, ustala sam na lijevu nogu, i ni doručak, ni pola litre kave nisu me doveli u normalu. Već sam kasnila na posao, kiša je lijevala, a meni je pogled zapeo za kiosk. Ne kupujem Cosmo često, najčešće ljeti kad imam potrebu za opsesivnim čitanjem svega i svačega na plaži, ali ovaj mjesec Cosmo slavi svoj 16. rođendan cijenom od 16 kn, pa rekoh - zašto ne?


Prolistala sam ga za vrijeme pauze i odmah me natjerao da se zapitam - što bih poručila šesnaestogodišnjoj sebi? Suradnici Cosma na prvim stranicama pozivali su se na promašene zaljubljenosti, modne pogreške i lekcije roditelja koje su trebali poslušati, a ja sam odjednom shvatila - da imam priliku, ne bih šesnaestogodišnjoj sebi ništa poručila - to bi bilo besmisleno jer ona bi ionako bila predrska i previše uvjerena da sve zna da bi me uopće saslušala! 

Nisu ti svi ljudi prijatelji - ponavljali su starci kao papige, a ja bih, kad god je trebalo, dala svoj maksimum za prijatelja. Slušala sam ispovijedi, pisala zadaće, organizirala razne razredne događaje, bila sam sva u tome, i obožavala taj osjećaj da sam drugome potrebna! S vremena na vrijeme pokazalo se, istina, da neki ljudi nisu vrijedni mog truda, ni vremena, bez obzira koliko ja željela da to budu.

Nemoj se vezati za prvog u kojeg se zaljubiš - pokušavali su mi utuviti u glavu, ali nisam slušala. Svoje srce dala sam na koncu osnovne škole svojoj prvoj ljubavi. Voljeli smo se, planirali smo budućnost, svađali smo se i izluđivali, dolazila sam puno puta sa spoja plačući, a mama bi govorila onu famoznu rečenicu - Nije te vrijedan - ne znajući da nisam ni ja njemu ostala dužna i da vjerojatno i on dolazi kući tužan i povrijeđen.
Nisam birala bitke - svaka mi je bila ključna, a argumenata mi nikada nije ponestajalo. Ovo tvrdoglavo magarče vjerovalo je da se pravi čovjek mora zauzeti za ono u što vjeruje, pa makar to bile apstraktne stvari kao što su ljubavi i prijateljstvo, ili izlasci. 


Izluđivala me biologija, matematika mi je bila beskrajno dosadna, izostanci su se gomilali, a ja sam šizila jer nisam dovoljno svestrana da se razumijem i u fiziku, i u kemiju, i da budem najbolja u stranim jezicima ili u bubanju povijesnih činjenica. Ipak, znala sam da ću se kad zatreba potruditi na akademskom polju i napraviti od sebe nešto.

Danas, ne bih ništa promijenila. Ne ponosim se svojim greškama, ali sam sretna jer mislim da sam iz svake izvukla pouku - izašla pametnija, izašla drugačija, i volim misliti - bolja.

I neka sam sa šesnaest vjerovala u prvu ljubav - morala sam s vremenom shvatiti da drugoga ne možemo promijeniti, da je bitno razgovarati, pa i svađati se - sada smo se od svađa umorili, upoznali se u dušu, zavoljeli sve naše mane, i spremni smo za budućnost. 


I neka sam gurala ruku u vatru za prijatelje koji me možda nisu cijenili - baš zbog toga danas više cijenim one koji su ostali uz mene u dobru i zlu.
I neka sam bila uvjerena da su testovi iz biologije bauk, i neka sam mislila da se sve zanimljivo u gradu zbiva poslije 2 ujutro, i neka sam bila bijesna na starce koji su mi branili izlaske - da sam onda znala sve što znadem sada - put do dvadesetsedmogodišnje mene činio bi se predosadan, a sjećanje na šesnaestogodišnju mene ne bi bilo ni upola ovako slatko!

Ponoćno sjećanje na ratnika svjetlosti

Gospodin je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratiti će mene
sve dane života moga.
U Gospodnjem ću domu prebivati
kroz dane mnoge.

Ovaj smo psalam pjevali zajedno, doduše, on nije mogao skupiti dovoljno snage u svom slabom tijelu da bi glas doista izašao iz njega, ali držao je ruke sklopljene u molitvi, žmireći, blagog izraza lica, kao da priželjkuje što skoriji dolazak sestrice Smrti.

Rekao mi je davno - Isplakao sam se davno, pa više nemam potrebe - i živio je tako, unatoč bolesti koja ga je dugo izjedala. U disko bi obukao svečano odijelo samo zato jer si u njemu bio zgodan. Bio je duša svake zabave, ali ne onako kako se kolokvijalno kaže, nego je doista bio glasan i sveprisutan - svi su poznavali taj široki osmijeh koji bi mu progutao cijelo lice, pa bi redovito izgledao kao da žmiri.

Nema ga desetljeće, ali još uvijek jasno vidim njegove pune usne i osjetim čvrst stisak njegove ruke. Grlio se puno, i grlio se rado. Učio me o ratnicima svjetlosti, dopuštao mi da čitam njegove dnevničke zapise, uzbuđeno dijelio filmove donešene iz videoteke sa mnom, neumorno mi pržio cdove koje bih poželjela imati, čak mi je i u posljednjim, neizdrživim, bolovima čestitao rođendan - i poslao SMS drugoj osobi misleći na mene.

Naučio me - tek kad nešto izgubiš, shvatit ćeš što si imao.

Neće me zagrliti na dan mog vjenčanja, i neće biti ujo mojoj djeci, ali ona će za njega sigurno znati - jer velik dio njihove mame stvarao je upravo njegov radosni duh.


utorak, 25. ožujka 2014.

Modne lekcije iz Stars Hallowa

Osim što su me naučile sve o životu - da za akademski uspjeh nisu bitne samo dobre ocjene, nego i razne izvannastavne aktivnosti i korisno provedeno slobodno vrijeme, da ti majka može biti najbolja prijateljica, da je u redu zamoliti najbliže za pomoć kada ti je potrebna, da u ljubavnoj vezi treba znati što ti je prioritet i mnogim drugim stvarima - Gilmoreice su me naučile osnovnim modnim zakonitostima koje ću prezentirati u nekoliko postova.

1. Zločeste cure nose crveni lak za nokte - Kad se oslobodilo mjesto u Chiltonu za Rory, osim što joj je prepravila školsku uniformu, Lorelai je Rory nalakirala nokte crvenim lakom jer su cure u privatnim školama zapravo zločeste cure, a zločeste cure uvijek nose crveni lak.


2. Ne nosi odjeću na kemijsko čišćenje netom prije važnog događaja - Prije važnog događaj važno je pripremiti odjeću koju namjeravamo nositi, jer se netom prije polaska može dogoditi mnogo nepredviđenih stvari, a mi možemo na važan event otići odjeveni kao da smo se uputili na rodeo.


3. Outfit ti mora biti usklađen s okruženjem - Emily Gilmore uvijek je besprijekorno odjevena, a njena tajna je i u tome što se prije svakog važnog događaja obavezno informira kakav je interijer ili eksterijer - you don't want to clash with decor.


4. Uvijek nosi donje rublje - Valja redovito prati donje rublje i redovito se uvjeriti da smo ga uistinu obukli, jer....ma jednostavno valja!


5. Ružičasta boja naizgled povećava glavu - Niste o tome nikada razmišljali? Ako tako veli Paris Geller, onda je to informacija kojoj vrijedi pokloniti vjeru.

ponedjeljak, 24. ožujka 2014.

Osobenjaci samoubilačkih namjera

Film koji uskoro dolazi u naša kina, a apsolutno morate pogledati je A long way down! Prezabavan roman Nicka Hornbyja, i po meni njegovo naaaajbolje djelo, pretočen je u ovaj još zabavniji film s kojim će se svaki stanovnik ove prenapučene planete poistovjetiti. Glavne zvijezde filma su Aaron Paul iz Breaking bada, nova it girl Imogen Poots, genijalna Toni Collette i 007 Pierce Brosnan.


Dok čekate film, pročitajte knjigu o kojoj sam već pisala na blogu, a koja sigurno čami u vašoj lokalnoj knjižnici! Pripovijedanje započinje Martin - sredovječni celebrity kojem se raspao brak, i koji je stalni gost žutih novina zahvaljujući skandalu koji ga je maknuo s popisa popularnih. Osim njega, u knjizi susrećemo i Maureen, koja je samohrana majka kojoj se život vrti oko djeteta s posebnim potrebama, Jess, razmaženu i sebičnu osamnaestogodišnjakinju s obiteljskim problemima i bez dlake na jeziku, i JJ-a koji je sanjao o glazbenoj karijeri, a sada preživljava kao dostavljač pizza. Ono što je svima njima zajedničko jest to što su se iste novogodišnje večeri sreli na istom krovu nebodera u Londonu, bijesni, tužni i ogorčeni. Popeli su se s namjerom da si olakšaju životne muke i oduzmu si život, a što će se dogoditi putem dolje - saznajte sami u ovoj duhovitoj, ali mudroj knjizi o spontanom prijateljstvu koje ima moć spasiti život, punoj zanimljivih dijaloga i čudesnih spoznaja koje je tako vješto smislio Nick Hornby.


subota, 22. ožujka 2014.

Za brak spremni!

Ovaj tjedan obilježili smo svetog Patrika, nosili šarene čarape, mirisali su žuti narcisi, ali glavninu tjedna proveli smo hodajući svakodnevno na dva kilometra udaljeni Baldekin na kojem se održavao zaručnički tečaj za četvrdesetak parova.



Savršeno se poklopilo da sam za rođendan, osim dvadesetak krema, gelova za tuširanje, kupki za kupanje (a kadu ni nemam!!), mirisnih svijeća (na slici je samo 1/3 poklona, jer većinu nisam mogla dotegliti u Šibenik) dobila i knjigu "Brak za novo vrijeme" koju sam si baš željela, i koju smo ovaj tjedan, uz tečaj, proučili. Knjiga me ipak razočarala ne otkrivši tajne uspješnog braka u potpunosti, pa ću radije iznijeti zanimljivosti o bračnom životu koje smo usvojili ovog tjedna od svećenika, psihologa, pravnika, ginekologa i bračnog para s dugogodišnji stažom!


Tečaj je započeo svećenik s tumačenjem Biblije koja brakom započinje i njime završava. "Muško i žensko stvori ih" - nikada nisam toliko razmatrala kao ovih dana. Zaista je predivna različitost kojom nas je Bog obdario, i divna je milost kojom nas obasipa kad spremni izjavimo da se želimo naborati jedno uz drugo. Zanimljivi svećenik protumačio nam je istočni grijeh i posljedice koje su snašle muškarce i žene nakon što je Eva ponudila Adamu plod sa stabla Spoznaje dobra i zla - i još sam si jednom pomislila u kolikoj mjeri  svaka odluka koju doneseš utječe i na tvoje potomke. Zanimljivost koju ćete upamtiti na ovu temu jest činjenica da je u hebrejskom jeziku ista riječ i za rebro, od kojeg je Bog stvorio Evu, i za srce - ah, romantike li već na samom početku svijeta. U svakom slučaju,  muško i žensko nastalo je od istog tijela i brakom se dva individualca spajaju natrag u to jedno tijelo - i bi (t će) dobro.

Osim tumačenja o postanku zla i suočavanju s njim na ovom svijetu, isticanju komunikacije kao najvažnijeg oruđa između muškarca i žene u braku te pravnih zavrzlama koje mogu paru pomrsiti romantiku uoči vjenčanja u Crkvi, korisno nam je bilo čuti savjete koje nam je dao bračni par koji je u braku tridesetak godina i ima četvero djece. U kratkim crticama navest ću samo neke od njih, koje smo mi već usvojili (jer, hej, nismo ni mi u medeni-mjesec-fazi veze!), ali koje uvijek valja ponoviti:

1. Ne pokušavati mijenjati bračnog druga, nego mijenjati sebe u ime ljubavi koju ste si obećali na dan vjenčanja
2. Dopustiti bračnom drugu da bude svoj, iako ne razumiješ njegovo ponašanje i razmišljanje
3. Snažne individue tvore snažan brak
4. Ne pričati o problemima najmanje 15 minuta pri povratku s posla, kad ste živčani i umorni
5. Ne leći u postelju posvađani
6. Govoriti 'oprosti', čak i kad znaš da si u pravu
7. Poklanjati pažnju jedno drugome i provoditi kvalitetno vrijeme (šetnja i razgovor)
8. Ne zanemariti partnera kad se rode djeca jer su muž i žena uvijek na prvom mjestu
9. Ne svađati se pred djecom - obitelj im mora biti sigurno utočište
10. Pomagati si međusobno u kućanskim poslovima - nema muških i ženskih poslova!
11. Odluke o financijama donositi zajedno, bez obzira tko više doprinosi kućanstvu
12. Nikada ne zapostavljati obitelj radi posla
13. Ne spremati kuću kad su članovi obitelji u kući - prašine će uvijek biti, a vrijeme s obitelji je dragocjeno
14. Biti prijatelj svojoj djeci, razgovarati s njima i uvažavati njihove različitosti
15. Svojim primjerom djeci usaditi vjeru - ići zajedno na svetu misu i biti zajedno u molitvi

Nekima je ovakav tečaj gubljenje vremena, ali mislim da ga je korisno proći - bez obzira zaključite li da brak ipak nije za vas, ili se, poput nas, još više uvjerite da ste izabrali pravo vrijeme za ulazak u bračnu luku.


četvrtak, 20. ožujka 2014.

Happy


Danas je Međunarodni dan sreće, kojeg su proglasili Ujedinjeni narodi s ciljem da se poveća svijest o važnosti potrage za srećom i dobrobiti svjetskog stanovništva. Pharrellova „Happy“ vrti se na svim radijskim postajama i svi sanjaju o danu u kojem će se ljudi opustiti i zaplesati na ulicama svoga grada – i kad kamere ne budu u blizini. 


Ipak, kad pogledamo oko sebe, čini se kao da je nesreća obojala svijet u teške boje - tuga, gubitak i siromaštvo na svakom su koraku. Možemo li uopće biti sretni ako su ljudi oko nas žalosni, imamo li pravo osjećati se blagoslovljeno ako ljudi oko nas nemaju niti krov nad glavom? Kako da oni pronađu sreću? I možemo li mi utjecati na raspoloženje cijelog svijeta?

Kako pronaći vrijeme za sreću i odakle uopće krenuti s potragom? 


Dok sam studirala, živjela sam s uobičajenim studentskim stresom oko ispita, ali nisam strepila za budućnost, niti se opterećivala vremenom i prolaznošću života. Ako sam tog trena poželjela, provela sam cijeli dan s prijateljicom, bile bi tri sata u slasti Studentskog centra ili besciljno šetale po gradu i pregledale sve naslove u Algoritmu, bila sam sretna. Sada, kad osam sati na dan moram provedem na poslu, čini mi se kao da mi nikada nije bilo teže pronaći sreću u svakodnevici. Prošlu godinu poklonila sam svom akademskom napretku koji je u meni ipak stvorio određenu prazninu. Zato, ove godine, potaknuta savjetom dobre prijateljice, odlučila sam sreću neprestano tražiti, i to izvan radnog vremena. Imati posao za koji si se školovao jest sjajno, ali čovjeka ne može posao ispuniti - on je samo sredstvo koje mu omogućava lagodniji život. Sreća koja potječe iz malih stvari je ona koja hrani čovjeka, ali i koju, da bi bila potpuna, čovjek mora podijeliti s drugima. Dugo mi je trebalo da shvatim da ti drugi, iako nisu neposredno kraj mene, zaista čine moj život ljepšim i da su jedini uzrok moje sreće. Zapravo, još uvijek to teoretski znam, a u praksi se neprestano podsjećam. 


Svaki dan u kojem ne živim samo za sebe smatram sretnim, zato se trudim svakim danom barem porukom javiti prijatelju koji mi nedostaje, zato zovem majku da je pitam kako je, zato prijateljima šaljem pakete s čokoladicama koje se u transportu spljošte poput palačinke, zato uživam šetati s dragim kraj mora obasjanog suncem, zato na ulici pozdravim stranca koji je uvjeren da sam ga zamijenila s nekim, zato činim puno drugih, za čovječanstvo beznačajnih, stvari. Usrećuje me i pijenje kave u krevetu, čitanje dobre knjige, nježni poljupci, držanje za ruke, šetnje šumom, fotografiranje oblaka, maštanje o vjenčanju, čista kuća, miris cimeta i vanilijinog šećera, druženje s prijateljicama, blebetanje sa sestrama, skajpanje, veseli zagrljaji, nova frizura, fini ručak, blesiranje uz glupe pop pjesmice, gledanje inspirativnih filmova, googlanje, stjecanje nove vještina, usrećuju me sloboda, čista savjest, zajednička molitva i mir koji osjećam kad navečer sklopim oči.


Nekoga usrećuje posao, novi auto, nove krpice, i to je u redu, ali sigurna sam da je svatko najsretniji kada se u potragu za srećom ne uputi sam. Zato, ne razmišljajte danas o onoj sitnici koja vam nedostaje da biste bili sretni, nego se usredotočite na lica koja su vas već usrećila, a da toga niste ni svjesni.

ponedjeljak, 17. ožujka 2014.

Oh happy day iliti kako sam pronašla svoju vjenčanicu


Kakav uzbudljivi vikend! Proveden s najdražim ljudima, uz definitivno bookiranje fotografa i rasvjete, razgledavanja pozivnica, cvjetnih aranžmana i dekoracija, službenu proslavu zaruka i 27. rođendana (iako velik broj – nekako mi je već prirasao k srcu!)…. Ipak, vjerujem da je glavna vijest, koja bi mogla zanimati sve udavače koje čitaju blog, izbor vjenčanice koji se zbio u petak, 14. ožujka 2014. godine, oko 13 h u Lego gradu, u Županijskoj ulici! Zato, danas dijelim svoje mudrosti proizašle iz tog događaja, za sve one koje najvažniji modni izbor tek čeka!


Osnovno – tajming. Do naše svadbe ima oko 190 dana, i iako se to čini uranjeno, savjetovala bih svakoj bride to be da u potragu krene što ranije. U salonima sam pokazala u katalogu haljine koje mi se sviđaju i koje želim isprobati, ali su mnoge bile zauzete na naš dan, što je odmah suzilo potragu! Zato, ne časite časa!

Nešto o čemu buduća mladenka ne razmišlja kad mašta o vjenčanici je činjenica da, da bi isprobala hrpu haljina, mora stajati praktički gola pred osobom koju je tek upoznala, a ponekad i više njih. I hvala Bogu da o tome nisam razmišljala jer se isprobavanju ne bih nimalo veselila. Naime, u mojoj me obitelji često zadirkuju da sam na svoju baku i da sam se i kao djevojčica uvijek zakopčavala do grla, a da sam na moru morala uvijek imati i gornji i donji dio bikinca, bez obzira što u „grudnjak“ nisam imala što staviti. Presvlačenje za tjelesni također mi je uzrokovalo nervozu želuca, jer, iz ne znam kojeg razloga, stvarno ne volim skidanje u javnosti. Tako sam u prvi salon vjenčanica ušla pomalo neplanski, i našla se u grudnjaku i svojim bapskim gaćama pred gospođama koje su me oblačile u metre i metre bijelog satena i tila. Nije da je njima stalo do toga, kroz njihove ruke prošlo je puno mladenki, ali osjećala sam se kao Bridget Jones – nimalo seksi, niti spremnom za isprobavanje vjenčanice u kojoj bih trebala zabljesnuti. U sljedeći sam salon ipak ušetala u, praktičnoj za skidanje i ponovno navlačenje, haljini i debljim najlonkama u kojima se ipak nisam osjećala golom. Zato, savjetujem vam, navucite najljepše donje rublje i nabacite samopouzdanje ili obucite štrample, i bit ćete za isprobavanje spremne! 


Iako nisam mislila da je to rijetkost, čini se da buduće mladenke ipak ne vode mladoženje često u obilazak salona s vjenčanicama. Ja sam svog povela jer mi je najbolji prijatelj, važno mi je da se i njemu haljina sviđa, vjerujem njegovom ukusu, a i nema šanse da bih uspjela pola godine tajiti mu sliku sebe u the vjenčanici! Ipak, gospođe u salonu gotovo ga nisu pustile u kutak s haljinama jer se „to ne radi“, na što sam im spremno odgovorila da se velik postotak onih praznovjeruša koje u salon dovedu procesiju ipak razvede, što će reći da takav način izbora haljine i nije neka garancija kojoj treba pridavati pažnju. Volim ja svoje cure, ali one su unikati, i uzeti u obzir mišljenje i ukus svake od njih zasigurno bi mi otežalo izbor. Tako savjetujem i vama - povedite maksimalno dvije osobe u obilazak, i to one koje vas dobro poznaju i koje imaju sličan ukus vašem - veći broj ljudi samo će produžiti agoniju izbora.

Iako imam pun folder s potencijalnim haljinama i po njemu se da zaključiti da su mi favoriti haljine La spose i Pronovias branda, u prvom salonu isprobala sam sve krojeve haljina - od jednostavnih haljina, haljina A kroja do velikih princeza krinolina, što bih preporučila svakoj od vas, jer fotografija je jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Tek kad isprobate određeni kroj, znat ćete stoji li vam, a haljinu zaista trebate izabrati po svojoj građi, a ne po dojmu koji ona ostavlja na manekenki visokoj dva metra i teškoj 40 kilograma. Iako sam oduvijek sanjala o vjenčanici u kojoj ću se, kad sjednem, izgubiti - Disney haljini - ubrzo sam uvidjela da takve haljine ne laskaju mojoj figuri i odustala sam od njih. A dobro, isprobala sam još nekoliko takvih bajkovitih, čisto da budem sto posto sigurna. 




U drugom salonu znala sam da tražim princeza kroj haljine A kroja, koja se iznad bokova širi (da stvori privid struka – kojeg apsolutno nemam). U trećem salonu primijetila sam da je važno da osobe koje rade u salonu budu pristupačne, ugodne za razgovor, da te znaju saslušati i da te ne ugnjave s haljinama koje nisu po tvom ukusu (s morem volana ili raznih šljaštećih džindži), ali i da mi dobro stoji čipka i da snježno bijela haljina ipak neće biti moj odabir.

U četvrtom salonu izabrala sam isprobati nekoliko haljina, i sve su bile divne, gotovo pa skrojene po mojim mjerama, svaka ljepša od druge, ali sam isprobala i jednu koju mi je ponudila prodavačica, iako se na vješalici činila preobičnom i nije se isticala nekim posebnim detaljem koji sam tražila. Savjetujem da se prepustite, i da se ne držite k'o pijan plota svog ukusa, isprobajte svakakve haljine jer, ako ništa drugo, nikad ponovno, ako je sreće, nećete imati tu mogućnost i radost oblačenja balskih predivnih haljina. U toj haljini ostala sam najduže, u njoj sam se njihala, gledala svaki detalj, okretala se, šetala, sjedila, i shvatila da se u njoj nalazi sve što tražim – čipka, ivory nijansa, A kroj, dugački čipkasti veo i šlep i jedan lijepi detalj koji ju čini posebnom – pojas kao iz The great Gatsbyja. Kad je prodavačica napomenula da se radi o francuskoj čipki – mladoženja i sestra, koja mu se u obilasku pridružila, znali su da je neću pustiti iz ruku. 


Konačnu odluku donijela sam zahvaljujući Gilmoreicama u kojima je Lorelai odustala od vjenčanja s Maxom jer nije htjela svakodnevno isprobavati vjenčanicu, za razliku od Emily koja je, kad je bila mladenka, svaku večer oblačila vjenčanicu, iščekujući radosno dan kad će postati gospođa. U salonu nije bilo dopušteno fotografiranje (u većini salona neće vam dopustiti da se fotografirate dok isprobavate haljine) – mladenka se može u haljini fotografirati samo ako je unajmi. Znam da sam smiješna, ali toliko sam se željela fotografirati u njoj, da sam rekla: „To je ta, uzimam!“

Udavače moje, našminkajte se i uredite frizure, obucite reprezentativno donje rublje i bacite se u potragu – vaša haljina vas čeka!