Preskoči na glavni sadržaj

Malo skradinsko putovanje

Neke supruge dobiju doručak u krevet, a ja? Mene muž žurno budi uz riječi: "Hajde, idemo se provozati!" "A kava?", ispitujem u nevjerici i navlačim čarape, ali on je već na kućnom pragu. Predivan je dan, i, k tome, subota, pa hajde, zašto ga ne bismo proveli na svježem zraku!


Put nas vodi u Skradin, ilirsku Scardonu, nekada glavni grad rimske provincije Liburnije, a danas mirni mediteranski gradić u kojem diše tek petstotinjak stanovnika. Već nakon nekoliko minuta u njemu postaje vam jasno - u njemu teku med i mlijeko, u njemu svak svakoga poznaje, jer svi se srdačno pozdravljaju na ulici, ispituju o zdravlju i drugim članovima obitelji.


Ljeti se ovaj grad ponosi svojom marinom, brojnim restoranima i dućanima, ali u studenom ćete u njemu pronaći otvorenu tek jednu pekarnicu (Toni) i nekoliko malih samoposluga. Skradin se danas ponosi svojim žižulama (kineskim datuljama), utvrdom knezova Bribirskih i crkvom Rođenja Marijina koja datira iz 18. stoljeća, a sagrađena je na mjestu nekadašnje džamije. Šarolikim ulicama Skradina i danas šapuće njegova bogata povijest, što čini šetnju njime nezaboravnim iskustvom.


Nakon doručka u Skradinu, sasvim logičan slijed - Skradinski buk. U zimskom periodu ulaznica u Nacionalni park Krka iznosi 30 kn, pa nitko nema valjani izgovor za propuštanje ovog doživljaja. Iako sam čest gost Roškog slapa, na Skradinskom buku još nisam bila, pa sam bila posebno uzbuđena.


Rijeka Krka izvire iz podnožja Dinare, a prostire se na 25,6 kilometara kvadratnih vodene površine. Ako ste žena, mjerne jedinice vam ne znače mnogo, znam, ali radi se o stvarno impoznatnoj količini vodene stihije. Osim sedam jezera na sedrenim barijerama, Krka se ponosi brojnim vidikovcima, starim mlinovima i drugom najstarijom hidroelektranom u svijetu (tj. njenim ostacima), koja je otvorena 1895. godine, samo dva dana nakon Tesline elektrane na Niagari.


Kroz park je najljepše proći pješačkom stazom dugom oko 2,5 kilometra, koja vas vodi preko vode koja toliko buči da će vam u ušima šuštati i satima nakon obilaska. Lijepo uređeni carski vidikovac (koji je tako nazvan po caru Franji Josipu) čuva i crkvicu svetog Nikole, izgrađenu od sedre, koja čuva sve putnike koji se na svom putu dive Krki.


Kad god me priroda oduševi svojim prizorima, ne mogu ne postati svjesna, ali zaista svjesna, Božje blizine i ljubavi, jer takvu ljepotu moglo je smisliti samo nešto božansko, nešto veće od nas. Hvala Ti, Bože, što nas darivaš darovima prirode i što imamo privilegiju uživati u njima!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...