četvrtak, 21. rujna 2017.

Kako sam na book clubu doživjela neku vrstu milosti

Ne treba mi kalendar - u zraku sve miriši na rujan. Kad počne škola, kad se okončaju godišnji odmori, zahuktaju se radovi na oranicama i obere se grožđe, iz ljudi iščezne ljetna bezbrižnost, a razne obveze unesu nemir kojeg ne liječe mokre čarape i kišobrani koje je vjetar slomio. I mene su ovih dana obveze i slomovi živaca lomili - ali ne i slomili. Napetost na poslu, uputnice za logopeda i psihologa za Franku u kombinaciji s hrpom neispeglanog rublja rezultirale su plakanjem uslijed prelistavanja novog Ikeinog kataloga („Zašto moj stan nije tako savršeno uredan i zašto mi nasmijani ne uživamo na toj žutoj sofi?, i, btw, „Zašto je ta sofa toliko skupa?“). Da, to je taj trenutak kad ti se čini da više ne možeš pohvatati konce svog života, a njemu se suprotstaviti može jedino penjanje na loptu i dugo stajanje na njoj, toliko dugo da se osvrneš na sve oko sebe i ponizno - sabereš.



Ovog puta umjesto loptanja poslužio je sastanak book cluba kojem se radujem kao malo dijete - iako redovito čitamo knjige na temu smrti, pedofilije, alkoholizma, PTSP-a, samoubojstava i dr. Ovaj mjesec na red je došla još jedna vesela tema – ropstvo.

Znala sam za Toni Morrison, hello, pa tko nije - Oprah me odgojila. Znala sam da je Afroamerikanka i da je dobila i Nobelovu nagradu i Pulitzera, ali nisam znala da je bila urednica u Random Houseu i profesor na Princentonu. A nisam ni očekivala da u stotinu i pedeset stranica teksta može stvoriti tako slojevite likove i tako potresnu povijest ne jednog naroda, nego jedne velike zemlje koja je mati mnogim nacijama – Amerike. Iako je Voljena njeno remek djelo, ovog puta čitale smo Neku vrstu milosti.



Radnja romana odvija se u počecima Amerike koju tek počinju naseljavati Nizozemci, Francuzi, ali i Portugalci i stanovništvo afričkih zemalja, a na kojoj stoljećima puno prije Kolumba mirno žive američki starosjedioci – znani kao Indijanci. Razlog takvog posezanja za prošlošću je Tonino nastojanje da se otkrije točan trenutak u kojem se ropstvo počelo povezivati s rasom. Naime, ropstvo kao način obavljanja rada bez naknade postojalo je i u drevnoj Grčkoj i drugim zemljama, ali danas ga mi vežemo isključivo uz crnopute robove dovezene iz Afrike, nije li tako? Njeno nastojanje dodatno je potpirilo istraživanje koje je provodila godinama prije pisanja romana, a koje je započelo proučavanjem pobune znane „Bacon's rebellion“ koja se zbila 1676. godine u Jamestownu u koloniji Virginia. Pubunu protiv guvernera Williama Berkelyja vodio je Nathaniel Bacon kojem su se pridružili svi siromašni slojevi društva – zemljoradnici i afrički robovi kojima je smetala vladavina guvernera koja ih nije štitila od napada Indijanaca, s kojima su redovito trgovali, a nametala je velike poreze i onemogućavala im pravo glasa. Baconovi pobunjenici otjerali su guvernera, zapalili Jamestown, a gospodarstvo se počelo sve više oslanjati na afričku populaciju kao pouzdanije radnike, uslijed čega je, iz straha od ponovne pobune, po principu „Podijeli pa zavladaj“, 1705. godine donesen zakon koji je segregaciju učinio obveznom i dopuštao bilo kojem bijelcu da ubije bilo kojeg crnca, čak i bez ikakvog razloga. Čitav vremenski kontekst zajedno s Toninim likovima – portugalskom ropkinjom Florence, Indijankom Linom, Engleskinjom Rebekkom prodanom mužu Nizozemcu u Ameriku, kao i služavkom Tugom – oduševljava svakoga tko posegne za ovom knjigom. Pripovjedačica Florens priča svoju priču naopako, zbog čega se ispočetka čitatelju čini da njene riječi nemaju smisla. Međutim, na svakoj novoj stranici otkrivamo načine na koje je njen život krhkim nitima, koje se lako prekidaju, vezan za život žena s kojima dijeli životni prostor.


Knjiga me na prvi mah nije oduševila, dapače, bila je naporna i nejasna (i tek sam čitajući je počela cijeniti zarez kao bitan interpunkcijski znak), jer Neka vrsta milosti nije knjiga koja se čita jedanput - tek kad se iznova okuša u čitanju, čitatelj može uvidjeti vještinu koju krije ova Afroamerikanka koja pripovijeda bez predbacivanja, bez moraliziranja i bez gorčine. Knjiga nudi mnoge slojeve, a zanimljiva može biti povjesničarima, ženama svih rasa, baš svakome tko je voljan promišljati o sebi, budući da, između ostalog, postavlja i kompleksno pitanje - što moram znati da bih uvidio tko sam? Pričale smo satima o čovjekovoj potrebi da pripada nekome - osobi, narodu, vjeri, i zapitale se na koji način nas pripadanje identificira. "Netko se identificira najprije kao  Hrvat ili katolik, a netko kao supruga ili kći", rekla je jedna od nas. Kroz glavu mi je instiktivno prošlo - ja sam majka, živčana majka. Koliko god me moje dijete izbacivalo iz takta, koliko god bila iscrpljena i zabrinuta, bez obzira što ne spavam, bez obzira što sam uvjerena da sam u majčinstvu izrazito loša, bez obzira što me ona još uvijek nije zazvala tim gorko-slatkim riječima "mama" - to što sam Franki mama moja je najvažnija funkcija na ovom svijetu. Volim svog muža, i volim svoj posao, ali samo s Frankom je moje biće neraskidivo vezano. Baš kao i jednom od likova iz romana, uz nju, moje ime je Potpuna. I samo to moram znati. Zemljopisne karte, novčanice, vremenska prognoza, osobna iskaznica - ništa mi od toga nije potrebno da znam tko sam - sve što radim, što želim, što sanjam, što nastojim biti i postati - sve je zbog nje - samo mi je često potrebna lopta koja će me na to podsjetiti.

nedjelja, 10. rujna 2017.

Budi bolja ti, budi kao Parižanka

Ponekad, dok uvečer hranim Franku grizom koji kamufliram s kraš ekspresom (jer ona bijelu hranu ne voli niti vidjeti), a ona bulji, po ne znam koji put, u Balerinu i Viktora, gledam zgradu Opere Garnier pred kojom stoji balerina Félicie i zamišljam si da, držeći novine iznad glave - jer vani lijeva kiša, a ja sam svejedno graciozna - ulijećem u neki od pariških caféa, skidam baloner i ostajem samo u crnoj-navukla-sam-je-u-mraku-ali-izgledam-fantastično-dolčeviti i, namještajući nonšalantnu seksi pundžu, koja je postojana čak i na pariškoj jeseni (u mojim maštarijama u Parizu je uvijek jesen, stvarno ne znam zašto), na tečnom francuskom (duh!) naručujem "Un café crème, s'il vous plaît!" (to je ujedno jedino što mi je ostalo s tečaja francuskoj, pozdrav ekipici!).


Kladim se da je svaka žena bar jednom u životu poželjela vidjeti svjetla Pariza - neke sanjaju o njemu kao o destinaciji savršenoj za prosidbu ili medeni mjesec, a neke bi voljele dane provoditi lutajući Parizom poput Carrie Bradshaw (uf fuj, što joj je trebao onaj baletan) - u štiklama u kojima noge ne otiču, u haljini u kojoj bi bile seksi, elegantne, ali i posebne - ukratko: chic! Taj francuski chic koje Parižanke promoviraju gdje god stignu lajt motiv je mnogim filmovima i modnim editorijalima, a najnoviji hit u nas svakako je knjiga Kako biti Parižanka u svakoj prilici četiriju autorica, sve redom Parižanki, bien sur!

Uzela sam je u ruke i pročitala na pauzi, jednog kišnog dana, nakon što sam kupila un croissant i naručila kavu s mlijekom u kafiću koji nije odisao francuskim, nego osječkim štihom, ali koji je poslužio svrsi (kao soundtrack pokrenite Zazinu Les Passants, bit će vam ugodnije).

Kad kažem riječ "parfem", pomislim na Parižanku. Ona je neustrašiva, briga ju što drugi o njoj pričaju, "recitira pjesme u svako doba, pije previše vina, izabere nešto što drugi vole: operu, mačiće, jagode...i zamrzi to, nosi crni grudnjak ispod bijele košulje, njeguje svoje vrline, ali se ne zaljubljuje u njih, oblači se jednostavno, ali uvijek nosi jedan upečatljivi detalj, njena pojava vrišti "seks!", nikad nije zadovoljna, mršti se, psuje, ne pozdravlja nikoga, ali mrzi nepristojnost pariških konobara, ne nosi sintetiku niti uggsice, ona je snob, ali voli autoironiju, melankolična je, voli bezrazložnu tugu, duri se i koristi suzama u svađi, zaljubljena je u ljubav, uvijek je vjerna, ali ne uvijek istom muškarcu, ne želi se udati, ali čitavog žvota sanja o savršenom vjenčanju, vara ljubavnika s mužem, voli ići u provinciju, ali nikada ondje ne bi živjela, poklanja si cvijeće, ukratko - Parižanka je luda."


Postoji sigurno tisuću razloga zašto je bolje biti Legica nego Parižanka, ali zašto o nama nitko ne piše knjige? Ta mi možemo voziti bicikl po cijelom gradu, možemo putem do posla jesti burek, možemo do kontejnera prošetati u tajicama iz Lidla koje su se već razderale, ali su srcu drage... a svejedno, i same bismo radije bile tajanstvene poput Parižanki. Kako im to dovraga uspijeva - žive kaotično, a uvijek su privlačne, decentne, zagonetne i originalne? Jesu li zaista posebne? Možda jesu, a možda je sve to s Parizom jedna od najvećih svjetskih zavjera, možda samo imaju dobar PR. Naposljetku, ono što mi imamo, a one nemaju jest činjenicu da se ne damo staviti u kalup, ne damo se izgeneralizirati - svaka od nas u sebi nosi nešto drugo - neku drugu priču, druge recepte, druge mantre, druge rituale, druge navike, druge ljubavi - i svaka je posebna.


Srkala sam kavu i pomislila da su Parižanke prežalosne, melankolične i da će ih dokrajčiti to što ponekad ne znaju ni same što žele. No, zašto ih osuđujem, i jesam li samo zavidna, jer nismo li sve ponekad neodlučne - manične, ali i depresivne? Knjiga mi se baš svidjela, ali još se ne mogu zauzeti stav o Parižankama. Možda me ponijela njihova drskost - možda ih ne želim smatrati zanimljivima, samo zato što ih takvima smatra ostatak svijeta. Ipak, neke savjete iz "Kako biti Parižanka u svakoj prilici" ću pokušati zapamtiti: Parižanke imaju "jedan svevremenski komad odjeće koji štuju, čuvaju, ali iznad svega - nose, one nisu au naturel, nego njeguju posebno umijeće ljepote - ne bojaju kosu, ne suše je fenom, kožu ne uznemiruju puderom, a nokti su im čisti i kratki, i ne uvijek lakirani, dok su nesavršenosti poput razmaknutih zubi znak snage karaktera i omogućuju im da se osjećaju lijepom iako nisu savršene, uvijek imaju razlog za sjediti na klupi, vjeruju da je samoća luksuz, nose muške cipele i mali svileni šal, vole muškarca koji nije savršen, ali barem zaista postoji, u beznačajnom trenutku viču "Ovo je najljepši dan u mom životu!", ne slijede modu jer moda slijedi njih, one uživaju u licu kojeg imaju danas jer za njim će žaliti za deset godina, nikad se ne mijenjaju, ali ipak žele biti bolje verzije same sebe, izvana i iznutra, neovisno o dobi" - jer to zapravo svaka od nas želi, bila legica, provincijalka, ili Parižanka.


"Uzmi si vremena za razgovor sa starom susjedom, uzmi si vremena za čitanje knjige, uzmi si vremena da odeš pješice na posao umjesto metroom kada je lijepo vrijeme, uzmi si vremena da vikendom otputuješ nekamo s prijateljima.

Uzmi si vremena da se upoznaš, da se poslušaš, uzmi si vremena za promjenu, uzmi si vremena da se odmoriš, uzmi si vremena da kažeš da, uzmi si vremena da kažeš ne, uzmi si vremena za šutnju, uzmi si vremena da se pozabaviš svojim tijelom, uzmi si vremenada dobro jedeš, uzmi si vremena da se pitaš tko si, što želiš, da telefoniraš baki za njezin rođendan i da ispereš kosu hladnom vodom kako te ona naučila, da dobro saslušaš svoju djecu, duboko uzdahneš, uzmi si vremena da iscijediš naranču za doručak, uzmi si vremena da posjetiš muzej, da se ljeti prošećeš šumom i slušaš zvukove malih životinja u travi, da s djetetom napraviš herbarij, da mu pročitaš priču, uzmi si vremena.

Uzmi si vremena da si uzmeš vremena, jer ti ga nitko neće dati.

I da sanjariš u kadi, kao kad si bila dijete."

srijeda, 6. rujna 2017.

Najsretniji trenutak u životu

Razgovarale smo neki dan legica i ja na kavi o ispitima i trudu koji ulažemo u svoje obrazovanje i u svoj posao, a ona me zatekla izjavom da su joj trenuci kad je položila pravosudni ispit i kad je rodila svoje prvo dijete bili najsretniji trenuci u životu. Hm, nekako sam se zamislila nad svojim životom i trenucima koje rado prizivam u sjećanje - i polaganje pravosudnog ispita nikako ne bih svrstala u kategoriju best of. Pa zbog čega točno onda neki trenutak možemo okarakterizirati - najsretnijim?


Položila sam u svom životu puno ispita. Ispit iz povijesti, za koji se uopće ne sjećam koju sam ocjenu dobila, ali se sjećam da sam pitanja koja su bila u ispitu proslijedila svojoj Maji, koja je bila u razredu koji je sljedeći kod nastavnice Kontrec bio na tapeti, u nadi da će i ona ispit napisati uspješno. Ona ih je proslijedila Jeleni iz svog razreda i all hell broke loose. Ispit iz fizike iz kojeg smo Lidija i ja dobile jedinice, i to dvostruke, jer smo prepisivale jedna od druge, što je profesor Bakač shvatio iz naših glupih pogrešnih odgovora. Ispit iz fizike iz kojeg smo dobile jedinice, opet dvostruke, iako nismo prepisivale - štoviše, trudile smo se ne razgovarati uopće za vrijeme ispita  - nego smo jednostavno učile zajedno i pogrešno jedna drugu naučile. Prijemni ispit čije sam rezultate saznala u autu, nakon što sam sestru odvezla kod zubara. Ispit iz građanskog prava 1 na kojem me profesor Belaj rušio nekoliko puta, i koji je jedini ispit za koji sam učila po cijele noći, hodala s Ninom po Dravi da razbistrim glavu i nakon čijeg sam polaganja skupa s njom skakala po hodniku ispred profesorovog kabineta - taj zagrljaj neću nikada u životu zaboraviti. Ispit iz trgovačkog prava kojeg sam morala položiti da bih upisala posljednju godinu studija, i koji je bio na zlu glasu zbog profesora koji ga je otežavao svojim načinom ispitivanja, ali i svojim karakterom, ali prije kojeg sam morala pogledati cijelu treću sezonu Veronice Mars. Ispit za testiranje na poslu u jednoj tvrtki u Vukovaru na koji sam išla usred snježne mećave - fotografije mene u crvenom kaputu usred Vukovara izgledaju kao da su fotografirane u Carskoj Rusiji. Ispit za testiranje za posao u pravosuđu nakon kojeg sam s Jelicom pila kavu i jela kolačiće s lavandom. Pravosudni ispit za koji sam učila cijelu godinu, tijekom koje sam pomaknula granice svoje fizičke i psihičke izdržljivosti, terorizirala svoje ukućane do krajnosti, tjerala ih da sa mnom šeću u gluho doba snježne noći i slušaju moje jadikovke, provela sate na telefonu s legicama koje su me ohrabrivale, iako su i same bile na rubu živaca.

Niti jedan ispit nije me usrećio. Da, veselila sam se rezultatima prijemnog, bila sam entuzijastična, štoviše - jer studiranje je u mojoj glavi bilo puno više nalik onom filmskom, nego ovom hrvatskom, realnom. Bila sam sretna kad sam završila fakultet, jer sam mislila da je učenju došao kraj, a preda mnom je bio novi početak. Bila sam sretna kad sam se zaposlila - a onda sam saznala gdje se nalazi moje novo radno mjesto. Bila sam sretna kad sam položila pravosudni ispit, ali čeljusti sam u stresu noću trljala jednu od drugu još tjednima - polaganje ispita predstavljalo je neku vrstu olakšanja, ali ne bih ga opisala najsretnijim trenutkom u svom životu. Štoviše, cijelu godinu u kojoj sam vrijedno radila na polaganju ispita najradije bih izbrisala iz svog sjećanja. Uloženi trud i popijeno znanje, ono što drugi smatraju akademskim uspjehom - nisu me nikada uistinu usrećili.

Niti dan mog vjenčanja ne bih opisala najsretnijim danom u svom životu - svi su reflektori bili na nama i premalo trenutaka smo ukrali svjetini željnoj mladenaca - a definitivno tako ne bih nazvala niti jutro kad sam rodila Franku. Nakon 25 sati trudova, imala sam osjećaj da mogu izdahnuti jer sam svoj posao obavila - donijela sam je na svijet. Ipak, ono drugo jutro, kad su je okupanu i mirisnu stavili kraj mog kreveta, kad sam joj prvi put vidjela oči, oči crne kao dubine najplavijeg mora, nešto se u meni promijenilo. Nisam to mogla niti izgovoriti. Bila sam drugačija. Ništa drugo nije postojalo, a sve je dobilo smisao. Dan kad sam došla s njom u naručju iz bolnice i kad sam je s mužem položila na njen krevetić u našem stanu bio je najsretniji trenutak u mom životu, trenutak popraćen ugly cryem iskrenih suza radosnica - onaj trenutak o kojem tajno sanjaš, o kojem ne voliš govoriti naglas, trenutak koji ti tako očajnički treba, zbog kojeg postojiš - trenutak za koji se nisi posebno trudio, za koji nisi ništa morao dati zauzvrat, ali koji ti je Bog darovao - ne zato što si to zaslužio, ne zato što si najbolji, najpametniji, najpošteniji - nego zato što te voli svim srcem. To je taj trenutak koji te mijenja, trenutak koji zovemo najsretnijim.

Za mene je to bio trenutak u kojem sam shvatila - kod kuće sam.


Kažu, uživaj u malim stvarima, pogotovo onim poklonjenima - jer te stvari zaista nisu male (pa neka to zvuči kao klišej)! Dan koji si proveo pod dekicom s onim koji te voli iako nisi oprao zube, popodne koje ste proveli sjedeći na podu, dok svira Taylor Swift, i praveći balončiće od sapunice sa svojim djetetom - to su trenuci koje vrijedi prizvati u sjećanje i koji će vas grijati cijeloga života poput toplog kaputa - zbog kojih ćete se sjetiti da je život lijep iako živite na kredit, iako nikada nećete otići u Ameriku, ma čak i onda kad vam tijelo počne otkazivati poslušnost.

ponedjeljak, 28. kolovoza 2017.

Draga djevojčice,

Draga moja djevojčice, jučer si puhala dvije svjećice na svojoj torti, odnosno, tvoj tata i ja smo puhali svjećice jer ti nisi htjela sjediti pred tortom baš tad kad smo mi to zamislili. Ne, autoritet i zapovjedi su ti besmisleni, oduvijek bili. Dan prije, na prvoj od dvije rođendanske zabave, vatru na svjećici ugasila si prstima poput neustrašivog gangatera koji stvari uzima u svoje ruke, i odšetala. Nisu te zanimali ukrasi na torti, svjećice, niti fotografiranje. Ni to što su se svi okupili oko stola nije te ponukalo da se kraj njega zadržiš - naumila si igrati se, trčati i cerekati iz raznih kutova stana, i svoj si naum ostvarila. Takva si od prve sekunde, one sekunde olakšanja koje je uslijedilo nakon dva dana bolova, trudova i iscrpljenosti. Izašla si na svijet plačući i mašući rukama i nogama, a babici, čije ruke su te dočekale, pokakala si se po bijelim anatomskim klompama. Sve su se sestre nasmijale kad te nazvala: "Franka usranka", a ja nisam ni slutila koliko svojeglavo biće mi leži na prsima.



Nisi nikada bila mazulja, dojka je predstavljala hranu, a ne igru. I danas se tek, u trku, onako usput, pricvrljiš uz mene i protrljaš svoj nos o moj, ne očekujući beskrajnu porciju poljubaca. Ma ne, ti za to nemaš vremena.


Ni spavanje nisi nikada voljela, činilo ti se kao da zbog njega propuštaš toliko zanimljivih ljudi i događaja. Spavala si prisilno, najčešće uslijed iznemoglosti, a ne radi izležavanja u kojem bi trebalo uživati na kraju dana, a to nas je izluđivalo. Izbacivalo iz kože. I još uvijek nas izbacuje. Sate i sate smo s tobom bdijeli - dok si plakala, dok si se inatila, dok si vrištala, skakala po nama ili se igrala potpuno budna i spremna za nove pustolovine. Nikad nismo mogli razumjeti da ti je od spavanja zanimljivije penjanje, skakutanje, trčanje, okretanje oko svoje osi, pa čak i padanje.
A padala ni nisi puno puta, jer u svemu što radiš si vrlo oprezna. Znaš točno procjeniti svoje mogućnosti, i iako si hitra koraka i nestrpljivog duha, bez razmišljanja pružaš ruku i tražiš pomoć kad je pred tobom teže savladiva prepreka.


Želim da uvijek znaš da smo tata i ja tu da ti pružimo tu ruku - iako zbog tebe ne spavamo, često smo razdražljivi, vičemo i plete nam se jezik, iako te tjeramo da jedeš taj batak, a ti bi radije jela palačinku, ili te tjeramo da jedeš palačinku, a ti bi baš batak, tu smo iako ne razumijemo niti jednu riječ koja izađe iz tvojih malih usta, iako te tjeramo na grozne stvari kao što su sušenje kose ili pranje zubi, tu smo iako nas ne puštaš u svoj mali svijet, tu smo iako si najtvrdoglavije i najglasnije i najneposlušnije dijete na planetu i iako si nam cijeli život preokrenula naglavačke, i to nekoliko puta. Tu smo i volimo te više od ičega i ikoga na ovom svijetu, svijetu koji će te razočarati i rastužiti, ali u kojem ćeš, sigurna sam, uvijek ostati svoja.


utorak, 15. kolovoza 2017.

Nabor u mom vremenu

Otkad imam Franku, sve češće se u knjižarama zaustavljam na odjelu s dječjim knjigama. Promatram ih, prevrćem po rukama, zamišljam koju bih joj mogla pročitati, koju bi ona sama izabrala s police, pitam se koja će joj promijeniti život - jer knjige koje pročitamo kao djeca ostanu u nama cijelog života, i vječito nas podsjećaju na dječju radost i dječje snove. Zbog knjiga ja danas ne mogu vidjeti zemičku, a da ju ne poželim strpati u džep poput Heidi, zbog knjiga ne mogu jesti trešnje, a da se ne sjetim Milog Djeteta, zbog knjiga se nasmijem samoj sebi u brk kad upoznam nekog Nikolu, jer odmah pomislim na Nikolu s prikolicom (nisam bila cura za Ježevu kućicu, Ćopić me osvojio s Orlovima).


Što više skupljam knjige koje će Franka jednog dana uzimati s police, umirući od želje da sazna kakva čuda one kriju, sve više shvaćam da postoji puno predivnih dječjih knjiga koje nikada nisam pročitala. Neke od njih su svjetski klasici, a do mene, oholice koja misli da ima pravo zvati se ljubiteljicom knjiga, nisu nikada stigle. Jedna od njih je i knjiga Nabor u vremenu Amerikanke Madeleine L'Engle, objavljena davne 1963. godine, koja mi je pažnju privukla samo zbog najave za njenu ekranizaciju u kojoj, između ostalih, glumi i Oprah. Mea culpa, mea maxima culpa. Ovaj znanstveno fantastični roman dio je Vremenskog kvarteta, a njegov glavni lik je Meg, problematična djevojčica, pogrešno smatrana priglupom, koja s bratom Charlesom Wallaceom i prijateljem Calvinom O'Keefeom putuje kroz pet dimenzija i pokušava pronaći svog tatu znanstvenika kojemu se izgubio svaki trag nakon što je za vladu radio na tajnoj misiji. Zaplet započinje kad kuću Murryjevih posjete tri starice - luckasta gospođa Štoštica, mudra gospođa Tkoštica i mucavica gospođa Gdještica. Na nagovor čudnih gospođa zbunjeno i preplašeno društvo posjećuje planete Uriel, Ixchel i Camazotz i otkriva tajnu o kojoj ovisi rezultat borbe između Crnila i Svjetla.


Knjiga je pisana stilom koji će oduševiti svako sedmogodišnje dijete - jednostavnim jezikom koji progovara o znanosti, radnjom koja je predvidljiva, ali i poukama koje nisu uvijek nailazile na odobravanje. Naime, iako se Nabor u vremenu u Americi čita kao dio školske lektire, Madeline L'Engle kršćani su kritizirali zbog nametanja ideja univerzalnog kršćanstva, a ateisti su joj zamjerali previše religioznih simbola u pričama. Ja joj neću ništa zamjeriti, bar je s onim "Jedne hladne olujne noći" u meni nakratko probudila dijete željno pustolovina, a svidjelo mi se što ističe drugačijost i mane osobe kao ključne faktore u borbi protiv zla (jer, koliko god isforsirane, to su poruke koje djeci ne mogu škoditi - pretvori svoju tvrdoglavost u upornost!), a šokantna mi je misao o vojsci dobra koju predvodi Isus s Leonardom da Vincijem - ali nekako bih voljela i samu sebe smatrati vrijednom te vojske. Nabor u vremenu preporučila bih svima - velikima i malima - čitajte ju uz kakao i sendviče s jetrenom paštetom i namazom od sira, pekmezom ili sa salatom i rajčicom, i po mogućnosti - jedne hladne olujne noći. Kratka je, ako ništa drugo.


"I da znate, djeco, nismo jedini", ubacila se gospođa Štoštica, tješiteljica. "Bore se posvuda po svemiru, po cijelom tom beskrajnom prostranstvu, moji dragi, kakav je to uzvišen i uzbudljiv boj. Znam da je vama teško shvatiti pojam veličine u smislu da je vrlo malo razlike u veličini najmanjeg mikroba i najveće galaksije. Mislite na taj način, pa vam možda neće zvučati neobično da su neki od našh najboljih boraca upravo s vašeg planeta, a to je tako mali planet, mileni, na rubu malene galaksije. Možete biti ponosni što se tako iskazao."
"Koji su to naši borci?" upita Calvin.
"No, zlato, ta moraš ih znati", reče gospođa Štoštica.
Naočale gospođe Tkoštice pobjedonosno su zablistale: "I zasja svjetlo u tami; i tama ga ne zahvati."
"Isus!", reče Charles Wallace. "Ma naravno, Isus!"
"Naravno, reče gospođa Štoštica. "Hajde dalje, Charles, srčeko. Bilo je i drugih. Svi naši veliki umjetnici. Bili su nam poput svjetionika"
"Leonardo da Vinci?" natuknuo je Calvin upitnim tonom. "I Michelangelo?"
"I Shakespeare", ubacio se Charles Wallace, "i Bach! I Pasteur i Marie Curie i Einstein!"
Sada je i Calvinov glas zvučao samouvjereno: "I Schweitzer i Gnadhi i Buda i Beethoven i Rembrandt i Sveti Franjo!"


"Budi toliko pristojan, pa me poslušaj do kraja." Ton gospođe Štoštice bio je vrlo oštar tako da je Calvin nakratko prestao vrtjeti nogom po tlu popu razdraženog ždrijepca. "Taj je oblik strogo određen, zar ne?"
"Da."
"Sastoji se, rekla bih, ood četrnaest stihova u jampskom pentametru. To je vrlo strogo zadana forma, nije li?"
"Da", potvrdio je Calvin.
"I stihovi se trebaju rimovati po vrlo krutim pravilima. I ako pjesnik je učini sve točno tako, to neće biti sonet, zar ne?"
"Tako je", opet je potvrdio Calvin.
"Ali, u granicama tog strogo zadanog oblika, pjesnik ima potpunu slobodu reći što ga volja, zar ne?"
"Da", opet je potvrdio Calvin.
"Pa..." reče gospođa Štošica.
"Pa što?"
"Ah, ne budi glup, dječače!" otresla se gospođa Štoštica. "Savršeno ti je jasno na što ciljam!"
"Hoćete usporediti naše živote sa sonetom. Zadan oblik, ali unutar njega sloboda?"
"Da", reče gospođa Štoštica. "Dobio si oblik, ali sonet moraš napisati sam. Isključivo o tebi ovisi što ćeš reći."



srijeda, 9. kolovoza 2017.

Svi smo mi Stoner, ili, hvala Bogu, ipak nismo

"Najveći američki roman za koji nikada niste čuli", piše na koricama knjige Johna Williamsa - na sada već legendarnom Stoneru. Knjiga je objavljena još davne 1965. godine, a u nas, Hrvata, prevedena je lani i opjevana je po svim portalima i blogovima koji se bave književnošću, pa čak i prozivana najboljom knjigom 2016. godine. I kako da je onda i sama ne uzmem u ruke?



William Stoner nije junak svoje priče, on je samo - čovjek. Skroman i tih čovjek koji je odrastao na farmi, i koji je, iznevjerivši roditelje farmere, odustao od poljoprivrede i posvetio svoj život - književnosti.

"Ta zar ne znate, gospodine Stoner?", upitao ga je. "Zar još niste shvatili istinu o sebi? Vi ćete biti nastavnik." Stoneru se učinilo da se Sloane iznenada jako udaljilo i da zidovi kabineta uzmiču. Imao je dojam da lebdi u širokom prostranstvu; začuo je vlastiti glas: "Jeste li sigurni?" "Siguran sam", blago je odgovorio Sloane. "Kako znate? Kako možete biti sigurni?" "To je ljubav, gospodine Stoner", vedro je odgovorio Sloane. "Zaljubljeni ste; sasvim jednostavno."


Postao je uistinu zaljubljeni Stoner profesor na sveučilištu u Missouriju, dijelio krigle piva s kolegama, uživao u plodovima svog rada znajući da nikada neće promijeniti nečiji život, da nikada neće postati nezaboravnim i obožavanim nastavnikom, i ne mareći. Nijedan čovjek nije otok, pa je tako i Stoner poželio bračnu družicu, i pronašao ju je u Edith iz koje je, budimo realni, brak izvukao sve najgore. Imali su i djevojčicu, ali sreća ih zaobišla, a oni se nisu ni trudili ponovno je pronaći ili, ne daj Bože, izgraditi iz temelja.
"Stoner je iznimna knjiga o naizgled nimalo iznimnom čovjeku, u kojoj ćemo se, uz malo sreće, prepoznati", stoji, također, na koricama ove knjige koja ne ostavlja nikoga ravnodušnim, i to iz raznih razloga. Ona je, bez sumnje, predivno napisana, jednostavno, pitko, poetski, čini se poput dnevnika drage i bliske nam osobe čije tajne misli nismo nikada proniknuli. No, na svu sreću, nisam se u njoj prepoznala - žalila sam Stonera, niti ne navijajući za njega, pomirivši se već na prvim stranicama s njegovim osobinama pseta na umoru. Da, obraduje se on tu i tamo kosti, ili sonetu, ili kolegici koja ga je zadesila usred krize srednjih godina, upoznaje on i strast i ljubavni zanos, ali i dalje je na umoru. On olako pušta sreću da mu isklizne iz ruku, kao da smatra da je na nju izgubio polagati pravo. Njegov život njegov je posao, njegova obožavana književnost koje se on grčevito drži do kraja, možda baš zato da se ne bi morao uhvatiti u koštac s pravom ljubavi - ljubavi prema drugom čovjeku. Ma razumijem ja njega, sve to je takva gnjavaža, zahtjeva toliko truda, emocija, vike i drame, kome to treba? Meni treba. Volim knjige, i nema mi dražeg uzeti nepročitanu knjigu u ruke i utonuti u nju, izgubiti se, pobjeći, ali kad bih morala birati između ravnodušnosti i sigurnosti te užasne boli i razočaranja koji su ponekad neizbježni u životu čovjeka koji se bori za sreću, izabrala bih dramu - uvijek. Recite da sam drama queen, ali život bi trebao biti više od ljubavi prema knjizi, cipelama ili novom autu. Život bi trebao biti jutro s voljenom osobom, skuhana kava i poljupci od kojih klecaju koljena, trebao bi biti osmijeh djeteta od kojeg nastojiš napraviti dobrog i poštenog čovjeka, trebao bi biti uživanje u zajedničkom pranju suđa, šetnji ili pjevanju uspavanki. Ma život bi trebao biti i suza na ramenu koje je uvijek tu, trebao bi podrazumijevati i grube riječi koje liječi zagrljaj, trebao bi uključivati i gubitak, kako bismo još više cijenili ono što svakog dana imamo u rukama. Život bi trebao biti više od knjige koje pada u tišinu sobe, dragi moj Stoneru, i žao mi je što to nisi nikada shvatio.


"No pred Williamom Stonerom budućnost je bila svijetla, sigurna i nepromjenjiva. Nije ju doživljavao kao protok događaja, mijenu i izvor različitih mogućnosti, nego kao područje koje mu se prostire pod nogama i čeka da ga on istraži. Doimala mu se poput velike sveučilišne knjižnice na koju se mogu nadograditi nova krila, mogu joj se dodati nove knjige i iz nje iznijeti stare, ali njezina će prava priroda u suštini ostati nepromijenjena. Vidio je budućnost u ustanovi za koju se opredijelio i koju je još uvijek nedovoljno razumio; bilo mu je jasno da će se on sam u toj budućnosti promijeniti, ali samu je budućnost doživljavao kao sredstvo, a ne predmet promjene. "


"Edithina odjeća bila je neuredno razbacana po podu pokraj kreveta, a pokrivač nemarno zbačen; ležala je potpuno razodjevena na bijeloj, nezgužvanoj plahti, blistajući na svjetlu. Njezino nago, raskrečeno tijelo bilo je opušteno i puteno te je sjalo poput blijedog zlata. Približio se krevetu. Čvrsto je spavala, ali na igri svjetlosti i sjene činilo se da njezine blago razmaknute usnice oblikuju nečujne riječi pune strasti i ljubavi. Dugo je stajao i promatrao je. Osjetio je uzdržano sažaljenje, nesigurno prijateljstvo i blisko poštovanje; također je osjetio klonulu tugu, znajući da pogled na nju više ne može probuditi u njemu agoniju žudnje koju je nekoć poznavao, znajući da ga njezina nazočnost više nikad neće ganuti onako kao nekad. Tuga je popustila i on ju je nježno pokrio, utrnuo svjetlo i uvukao se u krevet pokraj nje."

"Dok je radio na sobi, koja je polako počela dobivati oblik, shvatio je da je godinama, ni sam to ne znajući, imao u sebi zaključanu jednu sliku, poput sramotne tajne, sliku koja je naoko predstavljala mjesto, ali je zapravo predstavljala njega samoga. I tako je, uređujući svoju radnu sobu, zapravo pokušavao urediti sebe sama. Bruseći stare daske za police, promatrajući kako površinske neravnine nestaju i kako se sivkasti tragovi vremena ljušte i otkrivaju srž drveta te konačno i bogatu čistoću zrna i teksture - popravljajući pokućstvo i slažući ga po sobi, zapravo je polako oblikovao sam sebe, sam je sebe dovodio u red, sam je sebe činio mogućim."

"U četrdeset trećoj godini života William Stoner naučio je ono što su drugi, mnogo mlađi, naučili prije njega; da osoba koju zavoliš u prvom trenutku nije osoba koju voliš na kraju i da ljubav nije svršetak puta, nego proces u kojem jedna osoba nastoji upoznati drugu."

petak, 4. kolovoza 2017.

Kapetaničin morski dnevnik - dan posljednji

Deset dana je prošlo i sad bih ja nostalgično trebala uzdahnuti i izreći neki klišej kao što je "Sve što je lijepo, kratko traje", ali neću to učiniti. Kao prvo, ne vjerujem u tu konstataciju, jer neke zaista lijepe stvari traju vječno, a kao drugo, nema tog mjesta na kojem bi mi bilo ljepše nego kod kuće. Nedostaje mi moj krevet, moja kuhinja, moja perilica za suđe, moj balkon, moj suncokret koji je procvjetao netom prije našeg odlaska na put. 



Napravili smo sve s popisa "Stvari koje se moraju učiniti na moru" - čitali ženske časopise i u skladu s njihovim preporukama štitili kožu od sunca, jeli puno sladoleda, pili puno kave, obilazili znamenitosti, pisali razglednice, nosili hrpu rekvizita na plažu, a bome smo se i okupali u moru. Uz sve to, preživjeli smo i Frankin morski režim (ne)spavanja, a i susreli se s divnim noćnim tantrumima koji su trajali i po nekoliko sati (zamislite scenu iz Egzorcista) - a najbolje od svega je što smo svakog trenutka u posljednjih deset dana bili zajedno. 


Cijela ova priča o ljetu ostat će samo naša, ne bakina, ne djedova, samo naša - ostat će u sjećanju naše male obitelji koja neće pamtiti samo sretne dane, nego će pamtiti baš sve - svaki pad, svaku suzu, svaku viku, svaku dreku, svaki osmijeh i svaki zagrljaj. 


četvrtak, 3. kolovoza 2017.

Kapetaničin morski dnevnik - dan deveti

Prošlog sam mjeseca mahnito guglala o Ernestu Hemingwayu - gdje se rodio, tko ga je nazvao Papa, što li je u životu strašno doživio da si je oduzeo život omiljenom puškom za lov - sve me zanimalo. Njegova me književnost nije posebno dirnula, ali on kao čovjek od krvi i mesa mi se učinio kao jedan od najzanimljivijih ljudi koji su ikada šetali ovom planetom. Svi znaju legendarne priče o njemu - da je ukrao pisoar iz omiljenog bara jer je tvrdio da mu pripada s obzirom koliko je ondje urinirao, da je bio agent KGB-a, da je u Key Westu imao šestoprstu mačku čiji potomci i sada ondje mijauču, da je preživio antraks, malariju, rak kože i još tisuću boleština pa i dvije avionske nesreće. No, kako je živio prije nego je postao legenda?


Rođen je u kući svoga djeda u Illinoisu, a otac, koji je također skončao od svoje ruke, bio je liječnik, dok mu je majka bila pjevačica koja se karijere odrekla u korist svoje velike obitelji. Ernest nije bio glazbeno talentiran, a poslije srednje škole zaposlio se kao reporter. Kao vozač Crvenog križa u Prvom svjetskom ratu spašavao je druge vojnike i riskirao svoj život pod kišom šrapnela. Poslije rata je živio od osiguranja, a u Chicagu je 1920. upoznao gospođicu Hadley Richardson koja će, i nakon četiri vjenčanja i tri razvoda, u njegovoj biografiji ostati zapamćena kao njegova velika ljubav.

Hadley je imala mnogo zajedničkog s mladim Ernestom - otac joj je bio farmaceut koji je počinio samoubojstvo zbog financijskih poteškoća, a majka joj je bila pjevačica, baš kao i Ernestu, koji je ubrzo nakon njihovog prvog susreta izjavio da je ona djevojka kojom će se oženiti. Ona je bila žena koju je trebao, koja je vjerovala u njega, koja mu je predstavljala tračak nade u ratom ranjenom svijetu. Zainteresirala me Hadley više od ostalih Ernestovih žena - gledala sam njene fotografije i učinila mi se odvažnom i inspirativnom, ženom za sva vremena. Srećom, jednako joj se divila i Paula McLain, autorica ovogodišnjeg hita Dosegnuti sunce. Njena knjiga Gospođa Hemingway (u originalu: The Paris wife) jedna je od knjiga koje sam izabrala za ljetovanje.


Nosila sam je za sobom posvuda, baš kako i dolikuje avanturistički nastrojenoj Hadley, i mogu samo žaliti što je ranije nisam uzela u ruke, jer takva knjiga se sama čita. Već na prvim stranicama začarala me priča o njenom i Hemingwayevom životu u Parizu u dvadesetim godinama, kad su fleperice vladale scenom sa svojim bubikopf frizurama i žarko narumenjenim obrazima, a mladi je Hemingway vrijedno tipkao na svom stroju priču o fiesti svetog Fermina u Pamploni. Mogu ih vidjeti, šeću do svog stana u Latinskoj četvrti, sjede u bistrou s Joyceom, pozdravljaju Picassa koji je u prolazu. Paula McLain savršeno je popunila sve praznine koje je ostavio Hemingway sa svojim A sunce izlazi - jednostavnim ženskim pismom slikovito je dočarala svakodnevicu mladih ljudi koji su lutali Parizom poslije rata, i upravo zato, Gospođa Hemingway nije samo priča o jednoj ljubavi, nego i o cijeloj generaciji - generaciji koja jest bila too much - too much pijana, too much nezrela, too much nespremna za stvarni život, ali i koja je, ako ništa drugo, zaslužila naše - ne žaljenje, nego razumijevanje i poštovanje - ne samo zbog preživljavanja, ne zbog ratnih junaštava, nego zbog svojih ispričanih i neispričanih priča.

"Nije više bilo povratka u rodni kraj, barem ne u onom bitnom smislu, i to je bio bit Pariza. I to što nismo mogli prestati piti ili razgovarati, ili ljubiti pogrešne osobe bez obzira na to što smo se time upropaštavali. Neki su od nas bili vidjeli lica mrtvaca i pokušavali izbrisati iz sjećanja svaku pojedinost. Ernest je bio jedan od tih. Običavao je reći da je u ratu umro samo načas; da mu je duša napustila tijelo poput nekakva svilenog rupčića iskliznuvši iz njega i lebdeći mu iznad grudi. Bila se vratila nezvana i često sam se pitala je li mu pisanje način spoznavanja da mu je duša ipak tamo, opet na svojem mjestu. Da sam sebi izgovori, ako već ne želi nikom drugom, da je bio vidio to što jest i iskusio tu grozotu te svejedno nastavio živjeti. Da je bio umro, ali više nije bio mrtav."

"Gotovo je svatko mogao osjećati poput slikara šetajući u to doba pariškim ulicama potaknut svjetlošću i sjenama uzduž zgrada i mostova, koji su izgledali kao da vam žele slomiti srce, i ženama u Chanelovim crnim uskim haljinama, tako lijepima kao da su ih načinili kipari, koje su pušile i zabacivale glavu smijući se. Mogli smo ušetati u bilo koji cafe i iskusiti njegovu čudesnu zbrku naraučujući Pernodov apsint ili rum St. James sve dok ne bismo uronili u lijepu, magličastu opijenost i sreću zbog toga što smo na tome mjestu zajedno."

srijeda, 2. kolovoza 2017.

Kapetaničin morski dnevnik - dan osmi

Nisam rođena za spontanost. Volim sve isplanirati i nastrano uživam čak i u izjalovljavanju planova - jer tad dolazi do izražaja moja snalažljivost - tada na red dolazi plan b. Da, ja sam žena za plan b. Obožavam preispitivati svoje prioritete i oštriti svoju odlučnost - koja je vrlo podcijenjena vrlina, samo da se zna. 

No, otkad sam mama, morala sam prestati biti cura za planove, sad sam go with the flow mama, bar to pokušavam biti jer moja je djevojčica kraljica spontanosti, i koliko god imala izražene stavove i najdosljednije je dijete koje znam (ne, ona još uvijek ne govori), svakog dana nas iznenadi nekom novotarijom, i svojim osjećajem za moment. 


Jučer je na pola staze na plaži sjela i izula sandale, i iako mrzi stati bosa na pijesak, i ne može podnijeti da joj kamenčići uđu u sandalu, ustala se i samo u peleni prošetala cijelom plažom. Uzela sam je u ruke i odnijela do plićaka oprati joj prljave noge. Niti ne razmišljajući, zakoračila sam držeći je u naručju i našle smo se u moru, a ona se nakon samo nekoliko minuta vrištanja smirila, pa čak i nasmijala. Ostale smo se namakati više od pola sata, a ja sam uživala gledajući je kako se snalazi u toj sasvim novoj i nepoznatoj situaciji. Nije samo mahala rukama i nogama kao što većina djece čini - prolazila je rukom kroz vodu s iznimnom pažljivošću, čudeći se svakom mjehuriću, i osjećaju lakoće koji do tada nije doživjela. 

Nije to velika stvar (iako smo napokon ušutkali dosadne babe koje svakodnevno ispituju je li se dijete na moru napokon okupalo), ali još jednom nas je uvjerila da u životu ništa ne valja raditi na silu, jer za sve postoji svoje vrijeme, pa tako i za toliko joj omraženo kupanje u velikoj lokvici zvanoj more.

utorak, 1. kolovoza 2017.

Kapetaničin morski dnevnik - dan sedmi

Nemojte misliti da sam trekkie, kunem se da nisam, samo sam voljela gledati Voyager i kapetanica Kathryn Janeway mi je bila opasna ženska i mogući ženski uzor - ukoliko se ikad nađem u stresnim situacijama koje uključuju putovanje svemirom. 




No, u svemir neće vaša kapetanica skoro, ali sam skoknula do Poreča po stoti put. Znate kako je nemoguće u gradu koji se nikada ne mijenja pronaći neki novi kut gledanja? U Poreču si uvijek to pomislim - kava je još uvijek preskupa, konobari su prespori, još uvijek su na svakom uglu drangulije koje ljudi imaju potrebu kupovati na ljetovanju, još uvijek je sve puno jantara, još uvijek lijepi prozori krase romantičke i gotičke kuće ovog istarskog grada. 





Ipak, kad imaš dijete, htio - ne htio, ono ti otvori neke nove vidike. Tako smo ovaj put Poreč gledali očima djeteta i zapazili smo puno toga što nikad ranije nismo - ima puno parkova, i puno ljuljački, i tobogana, i djece, i klupica, i mačaka i fontana, a svi restorani imaju ventilatore za lustere, što ih čini jako zabavnima, naročito kad se okreću svi u isto vrijeme. Poreč smo obogatili novim uspomenama - ondje mi je muž kupio naušnice prije sto godina, u ovom bistrou smo jeli preskupi banana split, tu smo se slikali ono ljeto kad mi je čelo izgorilo na suncu, a ono je parkić u kojem je Franka skupljala kamenčiće. Vratit ćemo se i narednih godina, da vidimo je li se promjenio Poreč - ili smo se promjenili mi.