utorak, 25. srpnja 2017.

Kapetaničin morski dnevnik - dan prvi

Idite na more s djetetom. Bit će vam super. Pa što ako ona ne voli ni sladoled jesti jer je hladan, možda ju kupanje u hladnoj vodi baš oduševi. Bit će vam super. Putujte po noći, jer tako rade svi s malom djecom koja onda prespavaju cijeli put. Ma bit će vam super. 


Je, super nam je. Baš super. Otkad smo došli na more, nismo oka sklopili, a miris kreme za sunčanje u zraku na našu ionako hiperaktivnu dvogodišnjakinju djelovao je poput dopinga - trči brže, skače više, i nikad se ne umara - tek malo protrlja oči i spremna je za nove pustolovine.


Prvi dan proveli smo moleći ju da ide spavati, i nadajući se da će ju barem more izmoriti. No, moru je prišla tek na pola metra, da može bolje baciti kamenčić u njega. Ali nije sve tako crno, na plaži su je oduševili tuševi oko kojih se - gle, čuda - stalno stvaraju lokvice po kojima uživa skakati.

Nakon putovanja i ne spavanja, naši razgovori sveli su se na rečenice tipa "Ajmo se pravit' da nismo uopće umorni i preživčani", "Ma neka, ne bih ni išao spavati, ovako ću iskušati svoje granice", ili "Sad sam pol' sata gledao Andriju i Anđelku bez tona i nisam ni skužio, i bilo mi dobro". Da imamo snage, spakirali bi se i uputili natrag kući, ali ovako ćemo se upustiti u još jednu avanturu sa šašavom Frankom koja voli mjehuriće od sapunice i lokvice više od mora - kud puklo, da puklo.

utorak, 18. srpnja 2017.

U strastvenoj potrazi za mirom

Oduvijek sam željela biti strastvena. Ne ono kao kad kažu da je netko strastveni pušač, nego kad netko umre, a svi preživjeli kažu: "Što je on volio život, u svemu je bio strastven" - eh, da, baš tako bih ja i da za mene kažu. Međutim, kako nemam neke inovativne hobije, ne penjem se na planine, ne trčim s bikovima, i ne stvaram ništa svojim rukama, odlučila sam davno biti strastvena u potrazi za mirom, za domom, za komadićima onog osjećaja ljepote koji te momentalno može probuditi, osnažiti i zahvaljujući kojem možeš preživjeti turbulentne dane i nositi se sa strastvenim gnjavatorima. Odlučila sam biti strastvena za svojom obitelji i vremenom provedenim s njom.

Proteklog vikenda, nakon uživanja u banana breadu (s bloga Domaćica!), i pretjerivanja u seriji Good behaviour (Michelle Dockery osvaja u prvim minutama!), utočište smo pronašli u Kopačkom ritu, mjestu na kojem se zaista osjećam kao kod kuće, mjestu koje mi uvijek iznova dokaže da je Bog velik - jer u ritu su najbolji ljudi i najljepša priroda. 

Kopački rit valja doživjeti u svakom godišnjem dobu. Iako mi je najdraži u kasnu jesen, kad ga u rano jutro prekrije magla iz koje izranjaju rogovi jelena i košuta, ima posebnu čar i ljeti kada močvara presuši i otkrije sve svoje tajne. Ove godine komarci nisu inventar parka, ali zato su čaplje sve prisutne na okolnim oranicama. Ako znate gdje i kada treba gledati, u Kopačkom ritu lako možete sresti i mlade žutokljune labudove i divlje svinjice u pidžamama. Zato, ako ste u blizini Baranje, najljepšeg, a najviše zanemarenog područja u Hrvatskoj, provedite dan u Kopačevu, prošećite Tikvešom, uživajte u tišini, pjevu ptica, ili barem u topotu nožica svog djeteta na svježem zraku.













srijeda, 12. srpnja 2017.

Nekome svane, a nekome smrkne

Ako sam nešto naučila od Kat Stratford, to je da Hemingway nije vrijedan čitanja. Kao jedanaestogodišnjakinja sam se zaklela da se neću zabavljati na ispraznim pijankama, da neću biti promiskuitetna, da neću voljeti sve što vole mladi i - da neću čitati Hemingwaya.


Progonio me nesretnik godinama. Starac i more bila je najkraća lektira koju nisam htjela pročitati, a nisam se upoznala s njegovim opusom niti nakon što sam glumila u školskoj predstavi naziva "Kome zvono zvoni". Ma nisam se dala nagovoriti na čitanje čak ni nakon sto referenci na Hemingwaya koje su izrekle Rory Gilmore i Veronica Mars. Ali, Hemingway te kad tad stigne - kao sudba kleta. Lude žene iz mog book cluba izabrale su ga za zadaću za srpanjski sastanak. Naravno, nakon Smrti u Veneciji i Leta iznad kukavičjeg gnijezda, samoubilački nastrojen Hemingway bio je prirodan slijed stvari. Smrt, pedofilija, luđaci - to mi volimo. 

Drpila sam ga svekrvi s police s knjigama, nosila ga u torbi, ali i izbjegavala ga danima. A onda sam se ohrabrila...

Hemingway je kultni pisac, jedan od članova izgubljene generacije koja je nakon Prvog svjetskog rata životarila Parizom i promišljala o besmislenosti života usmjerenog na materijalizam. Njegov A sunce izlazi iliti Sunce se ponovno rađa (ako čitate primjerak Matice srpske iz 1975., kao ja) reprezentativni je primjerak romana o poslijeratnoj generaciji koja je lutala bez cilja i koja, priznali mi ili ne, u nama ostavlja osjećaj tuge, samoće, nepopravljive praznine. 

Neću vam lagati, ne mogu se uživjeti u taj đir siroti-mi-samo-se-napijamo-i-tako-smo-nesretni, ali jedno moram priznati - Hemingway je pripovjedač, rođeni, talentirani, osebujni pripovjedač - onaj s kojim ćete sjesti u birtiju i koji će vam uz par čašica žestice ispričati priču koja se gotovo niti ne zapliće, a koju ćete ipak pratiti bez treptanja i disanja. Tako je i ovu priču o Robertu Cohnu prvotno započeo Hemingway, dala bih se okladiti, u nekoj od pariških kavana. Robert Cohn, zanimljivo je, nije glavni lik romana, ali je lik koji je sve ono što pripovjedač Jack nije. Robert i Jack druže se u Parizu s melankoličnim društvom, obilaze kavane i putuju zajedno u Pamplonu na utrke bikova. Njihov život vrti se oko dražesne Brett, jedne obične sponzoruše za kojom pate svi iz društva, i svodi se na dekadenciju i postavljanje egzistencijalnih pitanja na koje nitko nema odgovor. 

Ako ste voljeli Fitzgeraldovog Gatsbyja, voljet ćete i Hemingwayeve tragične likove koji nemaju snage niti volje sanjati, a kamoli svoje snove ostvarivati. Nije ovaj roman nešto što bih vam preporučila da čitate na plaži, dapače - ali, ako baš morate, čitajte Hemingwaya uz kroasan i kavu i upijajte buku Pariza i Pamplone koju savršeno dočarava svojim jednostavnim stilom, i ne dajte se deprimirati od strane izgubljenih dječaka i djevojčice.



petak, 7. srpnja 2017.

Ljetni must have

Mislite da vam je vruće? Dok nisam imala dijete, nisam ni znala kako ljeto može biti ugodno kad, dok je vani najveća sparina, možeš upaliti klimu i pokriti se dekicom i ne izlaziti prije zalaska sunca. Sada, kad imam ovog tazmanijskog vražićka, ne smijem napraviti propuh, ne mogu odvaliti klimu na 20 stupnjeva, a u šetnju moram ići čim se vratim s posla. Moja mi Franka čim oči otvori nosi obuću za šetnju - prvo svoju, i moju - a ja po tisućiti put govorim: "Čekaj, čekaj, čekaj..." 

Ovo je mojih 4 must have stvarčica kojima se rashlađujem i lažem samoj sebi da i nije tako vruće.

Ledena kava. Jedna žličica instant kave, jedna žličica šećera, dvije žlice mlijeka, mikser za pjenicu, dvije kockice leda i voda ili mlijeko do vrha. Voila!


Cvijeće na balkonu, u hladu. Suncokret jer je omiljeno cvijeće Rory Gilmore, petunije po uzoru na Sandru Cisneros, ružmarin jer ga propisuje Alice Hoffman, a lavandu jer volim taj miris. Posadila bih i drvo cimeta, da mogu. Joj, nadam se da mi neće uvenuti u rekordnom vremenu.


Haljine. Kad je vani 38 stupnjeva, zaista ne znam što obući za posao. Navlačim na sebe što prozračnije i što pamučnije haljine, jer se one ne uspiju zaljepiti za mene kao što to mogu hlače.


Kratka kosa. Plava kosa. Jer plavuše se bolje zabavljaju, a short hair don't care. Ma lažem, uopće ne znam zašto sam išla napraviti plavušu od sebe. Radi eksperimenta samog, jer kako bih inače znala da sam brineta s razlogom!


srijeda, 5. srpnja 2017.

Kako iskoristiti godišnji odmor, a ne otići na more

Protekla dva tjedna, kao svaki pravi Hrvat koji živi od spajanja praznika, bila sam na godišnjem odmoru - i to u rodnim Našicama. Jer more je passe, bar za mene.

Dok drugi sanjaju o morskoj pjeni, ja sam mjesecima čeznula za godišnjim odmorom ondje gdje će mama birati tjedni meni (jer nije problem kuhanje, nego osmišljavanje jela!), a gdje će Franka uživati u slobodi poznatoj samo onima koji imaju baku na selu.

Ne trebaju mi ni putovanja na egzotične destinacije, skupi hoteli niti avioni, sretna sam kad sam s ljudima koje volim, i duboko sam uvjerena da je tako provedeno vrijeme najbolje ulaganje u sebe i u budućnost. Čitala sam, uživala u domaćem voću, trčala s Frankom kroz nasade aronije, skakala po lokvicama, pjevala sa svojim zborom, kafenisala sa sestrom i nećakinjom, čavrljala sa susjedima, promjenila frizuru (bolje da nisam, ali dobro - volim promjene pa ću je imati priliku opet mijenjati), a kao vrhunac godišnjeg odmora - Franku smo ostavili baki i djedu, a mi smo se vratili u stan na medeni mjesec - na kojem sam uspjela reorganizirati i oprati cijeli stan. Yes, I did. Radimo, kuhamo, spremamo, brinemo se o djetetu, navečer se srušimo iscrpljeni - zaboravimo da si nedostajemo u svoj toj strci. Mirna jutra na balkonu uz kavu i lude večeri uz vino i filmove ono su što svakom preporučujem - liječi dušu bolje od kamena, krša i masline!









nedjelja, 2. srpnja 2017.

Kako me Lena uvjerila da i nije toliko drukčija od drugih

Možda, da nisam živjela sama u Šibeniku i da nisam već tisuću puta pregledala sve epizode Seks i grada, nikad ne bih počela ni gledati Girls. Pogledala sam prvu epizodu i iako su mi se na prvu učinile malo vulgarnima, zaljubila sam se u lik Hanne Horvat. Za razliku od Carrie Bradshaw, koja kupuje preskupe cipele i dizajnerske krpice, a jedino joj je primanje rezultat jedne male kolumne, Hanna je bila stvarna - završila je fakultet i nije imala pojma o ničemu. Bila je loša u poslu, bila je loša u ljubavnim vezama. Zbog njene autentičnosti i nonšalantne duhovitosti Lenu Dunham odmah sam primila u klub voljenih mi i inspirativnih žena, a ondje je ostala usprkos njenom političkom djelovanju - s kojim se nimalo ne slažem.


Otkad je izdala knjigu zapisa o svojim dogodovštinama s puta pronalaska sebe u džungli zvanoj New York, željela sam je u rukama. Savršen trenutak za čitanje - jutro provedeno u frizerskom salonu. S frizurom nisam baš zadovoljna (dobra je frizura, ali ne na mojoj glavi), ali Lena me zabavila i uvjerila da bismo mogle biti jako dobre prijateljice. Iako se tijekom mladosti nisam tražila po krevetima bezobraznih likova, niti sam ikada platonski s nekim spavala, imala sam i sama faze kad sam željela biti uzorna studentica pa bih nosila knjige priljubljene o prsa kao djevojke u filmovima u Radcliffeu, ili faze kad sam guglala serijske ubojice. Možda Lena misli da je drugačija od drugih, možda i jest - po svojoj brutalnoj iskrenosti, ali mislim da smo ispod kože svi kao ona - volimo svoju obitelj, nesigurni smo i paranoični a baš se trudimo biti otvoreni i tolerantni, i trebaju nam godine da se prestanemo dovoditi u situacije iz kojih bismo željeli pobjeći. 


O gubitku djevičanstva: "Sljedeće jutro sam se probudila kao i svakog drugog jutra i počela obavljati sve što sam i inače obavljala...gledala sam slike zgodnih stvarčica na internetu i kontrolirala bikini zonu u potrazi za uzbudljivim uraslim dlačicama. Provjerila sam e-mail, složila pa izvukla sve majice u pokušaju da odlučim koju ću obući. Te noći odlazak na počinak doimao se jednako običnim, a san je došao lagano. Nisu se ostvarile nikakve ustave. Nije se otključao nikakav trezor istinske ženstvenosti. Ona je ostala, a ta ona sam bila ja."

O dosljednosti i odbijanju uporabe računala: "Naposljetku napast postane prevelika. Želim pokušati, vidjeti oko čega se stvorio takav cirkus, ali ne želim biti licemjerna. Već sam odustala od vegetarijsnstva, pa me bilo toliko sram da sam curama na užini rekla da mi je sendvič s pršutom od tofua. Moram biti dosljedna. Ne mogu svako malo preslagivati svoj identitet, a mržnja prema računalima dio je mog identiteta. Jednog dana moja majka slaže cipele i zrak je čist. Ulazim u dnevnu sobu, sjedam na hladnu metalnu uredsku stolicu i polagano pružam prst prema tipki za paljenje. Zapljusne me ushit od ulaska na tuđi posjed."

O romantičnim komedijama: "Ironične reference na romantične komefije izvrsna su metoda da pokažeš kako ti nisi tip djevojke/žene koja drži do romantičnih komedija. A. i ja se često nismo slagali oko toga što ćemo gledati. Njega su mahom zanimali muževni klasici iz 1980-ih, dok sam ja bila (i još sam) sklonija gledati filmove gdje su glavni likovi žene. Umjesto da prizna da mu se necda potratiti dva sata na gledanje kako se razvija unutrašnji život neke žene, njemu je draže bilo meni reći da tim filmovima "nedostaje struktura". Struktura je bila stalna tema."

O plakanju nakon što joj je sestra priznala da je gay: "Plakala sam jer me najednom preplavila spoznaja koliko malo uistinu znam: o njezinim patnjama, tajnama, maštarijama koje je vrtjela u glavi dok je noću ležala u krevetu. O njezinom unutrašnjem životu. Meni se oduvijek činila nedokučivom, lijepom zagonetkom sraslih obrva tik izvan dohvata naše obitelji. Ja sam roditeljima, sestri, baki - ma svakom tko je htio slušati - odmalena pričala o svojim željama. Živjela sam u svijetu koji je gotovo kompulzivno lišen tajni."

utorak, 27. lipnja 2017.

Nisam ti ja cura od jednog žanra

Volim misliti o sebi kao svestranoj osobi - jer to sam uvijek željela biti kad odrastem - na sve strane. Da me sve zanima, da mi mašta radi svašta, da mi je znatiželja srednje ime. Možda je to razlog što ne volim čitati jedan žanr knjiga i što ne razumijem ljude kojima police krase knjige samo jednog autora. Mix it up, people! Ipak, shvatila sam i ja da je danas jedan žanr popularniji nego ikada prije - i to žanr psihološkog trilera, pa sam i ja pronjuškala lijepom našičkom knjižnicom (na godišnjem sam, ako niste shvatili prema trećem knjižnom postu u posljednjih tjedan dana!) u potrazi za jednim takvim romanom. Moram popratiti aktualna izdanja, koliko god bila zadrta.


Nemojte me krivo shvatiti, volim ja krimiće - Agatha Christie, Minette Walters, Mary Higgins Clark, Patricia D. Cornwall, John Grisham - sve sam ih pročitala davnih dana, ali danas sebe smatram klasičarkom - što ne znači da čitam isključivo Jane Austen, koju cijenim, ali ne obožavam pobožno, nego volim knjige koje će biti must read i za deset, dvadeset, pedeset godina. Padam na romantiku, i padam na poučne priče, neobične likove i zaplete, što i je razlog zašto moje recenzije sadrže dvije rečenice o knjizi koju pročitam, a dvije stotine rečenica o razmišljanjima na koje me knjiga potaknula. Međutim, ponekad i običnoj dosadnoj klasičarki treba odmak od klasika, pa sam posegnula za Crnookim Suzanama - briljantnim psihološkim trilerom Julie Heaberlin, kako piše na koricama knjige.






Da raščistimo, crnooke suzane ne predstavljaju naslov neke narodne pjesme, nego poljskog cvijeta na kojem je 1995. godine pronađena šesnaestogodišnja Tessa, odbačena, ostavljena na ostacima leševa nekoliko djevojaka. Sve njih mediji su nazvali Crnookim Suzanama, a za razliku od ostalih, Tessa je imala sreće, imala je sreće što je preživjela, i što se ničega nije sjećala. Roman događaje opisuje iz nekoliko perspektiva, prvenstveno iz perspektive mlade Tesse koja se oporavlja od izbavljanja iz groba, i Tesse koja je odrasla, koja pokušava izgraditi život sa kćeri, ali koju sumnja da je na električnu stolicu osudila pogrešnog čovjeka sve više kopka. Iako je pomalo klišej, Tessina priča jako brzo navuče čitatelja na čitanje, a Crnooke Suzane je triler zbog kojeg ćete se gristi jer niste pomnije proučili pravila Tonyja Buzana za brzo čitanje. Ostala sam budna dugo u noć (čitaj: do 1- jer, hej, ja sam mama!) da saznam tko je krvnik Crnookih Suzana, ali me kraj razočarao. Uvijek se ja tako provedem s ovim žanrom - sve te priče su tako tajanstvene, tako jezovite, tako perspektivne, pobuđuju prevelika očekivanja, koja je teško ispuniti. Joj, grozna sam, tako me teško oduševiti. Oprosti, Julia Heaberlin.




Ipak, bit ću moderna, i bit ću uporna - neću odustati od djevojaka u vlaku, djevojaka u super modernim kućama koje ih ubijaju, od nestalih djevojaka i svih drugih uznemirujućih priča od kojih mi sive stanice polude, a živci se napinju do krajnjih granica. Pomalo sam čudna po tom pitanju - volim se dobro uplašiti. Hm, čujem da ova Dolores Redondo nije loša, bolje da me se čuva ako ju sretnem na polici knjižnice!

P.S. Neću prepisati niti jedan citat iz knjige, da ne bih otkrila previše!

subota, 24. lipnja 2017.

Milevina teorija tuge

Nedavno sam pročitala da je Yoko Ono nakon toliko godina dobila pravo zvati se koautoricom legendarne pjesme Imagine. I što onda reći? Ako je John Lennon, renesansni čovjek, progresivni umjetnik kojem su mir i pravda bili najbitniji u životu, omalovažio originalne ideje svoje voljene supruge, kako uopće možemo očekivati da današnje društvo žene prizna kao ravnopravne muškarcima i dopusti im da zaista budu što god, i tko god, požele?


Čitala sam o još jednoj ženi kojoj nisu dovoljno cijenili. Nije ju cijenio suprug, a nije doživjela niti da ju znanstvena zajednica prizna - umrla je sama, zaboravljena. Čitala sam i plakala. Čitala sam u nekoliko navrata, znajući da je prevelik zalogaj o boli i tuzi, kad o njima piše Slavenka Drakulić, čitati u jednom dahu. 

U posljednjoj knjizi Slavenka Drakulić udahnula je život prvoj supruzi Alberta Einsteina - Milevi Marić - Vojvođanki koja je bila prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zurichu, na kojem je studirao i mladi Albert. "Kada nisam s tobom, osjećam se kao da nisam potpun. Kada sjedim, želim hodati; kada hodam, jedva čekam da se vratim kući; kada se zabavljam, želim učiti; kada učim, ne mogu sjediti na miru i koncentrirati se; i kada idem spavati, nisam zadovoljan time kako sam proveo dan", pisao je Einstein svojoj Milevi oko 1900. godine. Njihova ljubav bila je fatalna - ali samo za Milevu koja se od njenog kraha nikada nije oporavila. Gubitak prve kćeri Lieserl, čije rođenje je i zaustavilo Milevin studij i znanstveno napredovanje, bolest mlađeg sina, razvod od Einsteina - nesretni se niz okolnosti nastavljao unedogled, ne dopuštajući nekad genijalnoj, a sada boležljivoj i krhkoj Milevi da se uhvati u koštac sa životom. Iako su mnogi govorili da je za fiziku talentiranija od Einsteina te da mu je bila suradnica na početku karijere, Milevino ime nije potpisano niti ispod ijednog znanstvenog rada, nalazimo je tek kao autoricu pisama koja su nakon nekoliko desetljeća dospjela u javnost i otkrila sve nijanse njihovog braka.


I možda će netko priču o njoj smatrati pričom upozorenja za sve žene koje i pomišljaju o napuštanju karijere zbog obitelji, možda će ju netko smatrati jadnicom bez karaktera, ali ja je vidim kao gospodaricu njezine sudbine. I radije bih izabrala njene cipele, nego bezosjećajno zanemarivanje koje je Einstein izabrao u ophođenju sa svojom obitelji. Zadužio je čovječanstvo, ali nanio je bol generacijama svojih potomaka, i pred Milevu stavio težak izbor. Ipak, izbora je imala, za razliku od mnogih žena. I moja mama izabrala je obitelj i prestala raditi kao medicinska sestra. Svakog dana kuhala nam je i spremala, uzgajala domaće voće i povrće, brinula se uvijek da naša kuća bude vesela, puna knjiga, kolača, glazbe i cvijeća. Bila je tu kad bismo odlazili i dočekivala nas kad bismo se vraćali. Bilo je sigurno trenutaka kada je posumnjala u svoj izbor, kad se osjećala financijski ovisnom o ocu, kad se osjećala profesionalno neispunjenom i kad je bila iscrpljena noseći sve nas na leđima. Ali, ja sam joj zbog njenog izbora zahvalna - zbog nje sam ja danas ovakva kakva jesam, i zbog nje se uvijek trudim biti bolja. Završila sam fakultet, položila pravosudni ispit i volim svoj posao, ali u mnogočemu nikada neću biti kao moja majka. Možda Mileva nije bila snažna kao moja mama, a možda su odluke koje je donijela ravne igranju ruskog ruleta - nekad ti se posreći, a nekada te život dokrajči. Kako bilo, ne mogu je osuđivati jer, koliko god mi bile emancipirane, da nas netko suoči s izborom, svaka od nas odabrala bi obitelj - jer obitelj se voli bezuvjetno, potpuno, zastrašujuće. 

Zar ne?

Međutim, koliko god se uvjeravala da sam spremna na sve, na dobro i zlo, zdravlje i bolest, nekako se nadam da se pred takvim izborima neću naći jer moj stein je muškarac koji me svakog dana tjera da zakoračim naprijed, pa uz njega o tuzi doista mogu samo teoretizirati.

"Dok pere tanjure i šalice, zna da se zapravo drži za njih. Predmeti su jedino za što se ima uhvatiti, u ovoj berlinskoj kuhinji, kao i u onoj praškoj ili ciriškoj. Oni joj daju osjećaj postojanja. Bez njih bi bila sasvim izgubljena."

"Već su oboje bili navikli međusobno podijeliti svaku misao, svaku novu ideju i doživljaj. Bez tog odjeka, bez reakcije onog drugoga, ništa kao da nije imalo smisla."

"Ponekad me zapanji koliko malo znamo o sebi, o svom unutrašnjem svemiru. O tom svemiru Albert nema pojma."

"Gledajući Elsu, pomislila je kako više nije sigurna u to da žene mogu išta postići u društvu. Jer on, njezin genijalni muž, zaljubio se u ženu čija je najveća kvaliteta bio njezin izgled, koja je pripadala svijetu koji je prezirao i od kojeg je bježao od svoje šesnaeste godine."

"Zaista, zašto kao žena ne bih mogla postići sve što i muškarac? Možeš ti to,govorio mi je moj odraz u izlogu, naravno da možeš. Tog sam časa osjetila takvu lakoću kao da bih se, poput balona, mogla uzdići k nebeskom plavetnilu."

"Iznenada se prisjeća pisma koje je prije poroda pisala Heleni. Osjećala se tako usamljenom s tajnom koju nikome, pa ni njoj nije smjela ni spomenuti. Tada je opisujući svoju ljubav prema Albertu upotrijebila neobičnu riječ koja joj se sada vraća u sjećanje: volim ga tako zastrašujuće. Kao da joj je život ovisio o Albertu i njegovoj ljubavi. Kao da se bojala snage te ljubavi jer je slutila koliko je vezuje za njega i da je spremna sve učiniti kako bi ostala s njim." 



srijeda, 21. lipnja 2017.

O neslomljivom duhu jednog dječaka

Možda ste do sada žalili osobe koje ste sreli na ulici, a koje nose teret zvan invaliditet. Možda ste im zauzeli parkirno mjesto, ili pomislili da svoj status invalida zloupotrebljavaju. Možda nikada niste ni primjetili da se niti jedan grad u našoj državi ne diči institucijama, ili javnim površinama, koje su prilagođene osobama s invaliditetom. Možda ste ridali na film Tu sam ispred tebe i pomislili kako je priča o Lou i Willu najromantičnija priča ikada ispričana. Možda ste sigurni da biste i vi radije umrli, nego živjeli s ograničenjima.

Osobe s invaliditetom nisu često predmet mojih razmišljanja, priznajem. Ipak, svaki susret s osobom koja se, da bi uradila meni rutinske stvari, mora valjano potruditi, uglavnom me razoružao - život uzimam zdravo za gotovo, jasno mi je. Dišem samostalno, imam dar govora, i koristim ga i više nego je potrebno, hodam, trčim (kad moram), samostalno u ruci držim nož i vilicu, nitko me ne mora oblačiti niti me nositi u toalet. Zašto se onda još uvijek znam žaliti, ma kako uopće imam obraza ikada pomisliti da nisam najbogatija i najsretnija osoba na svijetu?



Priča o Martinu Pistoriusu (nije u srodstvu s onim olimpijcem koji si je ustrijelio djevojku) najnevjerojatnija je priča koju sam ikada pročitala. S dvanaest godina Martin se našao u komi, i nitko nije znao uzrok tome. Njegovo tijelo jednostavno mu je otkazalo poslušnost. A onda se dogodilo nešto još gore - probudio se u istom tom tijelu. Probudio se i bio svjestan svega - ljudi oko sebe, zvukova, boja, osjećaja, tereta kojeg je prestavljao svojim roditeljima - samo to nikome nije mogao reći. Bio je zatočen u tijelu koje je nijemo ležalo, koje se nije moglo pokrenuti, kojim nije mogao upravljati - sve dok njegovateljica koja je, čak i nakon što su njegovi roditelji prestali vjerovati u njegov oporavak, u njegovim očima vidjela čovjeka - strpljivog, ali uplašenog čovjeka.

Njegov život bio je ispunjen tišinom, zlostavljanjima osoblja domova u kojima je boravio, raskolom njegove obitelji, slomljenim srcem, ali on se nije pokolebao - učio je o ljudskim odnosima, o ljubavi, o Bogu slušajući druge. Bio je duh u tuđim životima, dječak kojeg su njegovi roditelji izgubili, i bio je najusamljeniji usamljenik na svijetu. Ipak, nakon nevjerojatnog oslobođenja iz neposlušnog tijela, smogao je dovoljno hrabrosti i upornosti da završi fakultet, zaposli se, pa i oženi ženom svojih snova - usprkos vezanosti za invalidska kolica i računalo pomoću kojeg se i danas sporazumijeva s ljudima.

Ako ste ikada pomislili da je život osoba s ograničenjima manje vrijedan, ako ste se ikada posumnjali u vrijednost malih djela koja se čine s puno ljubavi, ili, ako ste ikada nedovoljno cijenili svoje slobode i sposobnosti, pročitajte knjigu Dječak duh i uvjerite se, još jednom, u moć roditeljske ljubavi i požrtvovnosti, u pružanje nade malenim gestama i u neslomljivost ljudskog duha.


"Tatina je vjera u mene snažna, odolijeva svim kušnjama te mislim da nikada nije ni nestala u potpunosti. Sjeme te vjere posađeno je prije mnogo godina kada je tata sreo muškarca koji se oporavio od dječje paralize. Trebalo mu je skoro deset godina da se oporavi, no njegovo iskustvo uvjerilo je tatu da je sve moguće. Svakog je dana tata dokazivao sovju vjeru u mene čineći mala djela: hranio me i prao, odijevao i podizao, ustajao svaka dva sata noću kako bi okrenuo moje mirno tijelo."


"Saznao sam da se žene u razgovoru iznova vraćaju na tri teme: muževi, koji su obično veliko razočaranje; djeca, koja su divna, i kilogrami, kojih uvijek imaju previše. Ne shvaćam probleme koje imaju sa supruzima, no uvijek se ražalostim kada čujem kako stalno broje kalorije. Čini se da žene misle da će biti sretnije ako odu na dijetu, no iz iskustva znam da to nije točno. Ustvari, sa sigurnošću mogu reći da što manje jedu, to su mrzovoljnije."


"Jednu svađu neću nikada zaboraviti jer nakon što je tata izjurio van, mama je ostala ležati na podu i plakala. Kršila je rukama i jaukala. Osjetio sam bol kako izlazi iz nje: izgledala je tako usamljenos, tako zbunjeno i očajno. Želio sam je utješiti, ustati iz invalidskih kolica i ostaviti iza sebe ovu ljušturu od tijela koja je uzrokovala toliko patnje. Mama me pogledala. Oči su joj bile pune suza. "Moraš umrijeti", rela je tiho dok je gledala u mene. "Moraš umrijeti." Ostatak svijeta činio se toliko udaljenim kada je izrekla te riječi. Isprazno sam zurio kad je ustala i ostavila me samog u sobi. Želio sam ispuniti njezinu želju. Želio sam napustiti svoj život, jer nisam mogao podniejti riječi koje je izrekla."


"Osjećao sam užas dok je more obavijalo moja stopala i noge. Bio sam uvjeren da će me more odnijeti i da ću mu se morati prepustiti. Odjednom sam osjetio kako se tata nagnuo bliže prema meni. "Misliš li stvarno da bih te pustio?" vikao je pokušavajući nadjačati šum valova. "Misliš li stvarno da bih nakon svih ovih godina sada dopustio da ti se nešto dogodi?" "Ovdje sam, Martine. Držim te. Neću dopustiti da ti se išta dogodi. Ne trebap se bojati." U tom trenutku dok su me očeve ruke držale uspravno i snažno me pridržavale, znao sam da je njegova ljubav dovoljno jaka da me zaštiti od oceana."


"Činilo se kao da je vrijeme stalo dok su se Henk i Arrietta smiješili jedno drugome. Znao sam da gledam nešto novo; tajni svijet odraslih za koji sam sumnjao da postoji kako sam odrastao."
"Jedina osoba s kojom sam razgovarao bio je Bog, ali on nije bio dio mog svijeta mašte. Bog je bio stvaran i osjećao sam ga u sebi kako me smiruje i ohrabruje.... Bog i ja nismo razgovarali o važnim stvarima u životu - nismo vodili filozofske rasprave ili se svađali o vjeri - neprekidno sam razgovarao s Njime jer sam znao da dijelimo nešto važno. Nisam imao dokaza da On postoji, no svjedno sam vjerovao u Njega jer sam znao da je stvaran. A Bog je vjerovao u mene. Za razliku od ljudi, On nije trebao dokaz kako bi znao da ja postojim - On je znao da postojim."

"Nisam znao što mi je svaki od neznanaca dao, sve dok jedan od njih nije dotaknuo moje slomljeno, svinuto, beskorisno tijelo i shvatio sam da nisam toliko odvratan. Tada sam shvatio da nas obitelji mogu podići kada padnemo, ali neznanci nas mogu spasiti -čak i ako ne znaju da to čine."