Šljokičasta žena

Čestitam vam Badnjak, Adama i Evu! Jučer smo dan započeli buđenjem u čak 7:25 (to se dogodi svake prijestupne godine!), i činilo se kao da će to biti divan prosinački dan proveden u dovršavanju božićnih kolačića i umatanju poklona. Dok smo Franka i ja prale zube, muž je obukao jaknu i krenuo do pekarnice, one malo udaljenije, jer ona u našem naselju se zatvorila prije nekoliko tjedana. Kupio je naramak toplih kifli i kruh za doručak i mirno u svojoj Toyotici stajao na semaforskom crvenom svjetlu, tek nekoliko metara od stana, kad je čuo kočnice i na svojoj koži osjetio udar auta koji mu je iznenada došao s lijeve strane. Prvotni šok, policijski očevid, pregled glave i tegljenje Toyotice u nevoznom stanju u servis obilježili su njegov dan, a imao je sasvim drukčije planove. Bog je još jednom rekao: "Budi volja moja!" i nasmijao se. Koliko takvih dana ste imali? Kad ste planirali čitav obiteljski izlazak, a dijete vam se razboljelo? Kad ste planirali počistiti stan

Sjećate li se mog Novogodišnjeg knjiškog izazova s početka ove godine? Ne sjećate? Nema veze, ne sjećam se ni ja. Potpuno sam ga zanemarila već negdje u ožujku jer sam jako nepovjerljiva s tuđim preporukama za čitanje, da vam budem iskrena (reče žena koja piše blog o knjiškim preporukama - znam, ironično). Ipak, jedna od knjiga s popisa, koju mi je preporučila sestra, pronašla me sama - u pravo vrijeme. Ovih dana ljudska površnost dolazi najviše do izražaja. Svi se žure, psuju u prometu, satima nervozni čekaju u redovima trgovina, uvjeravajući se da to čine za svoje najdraže - a trebali bi provoditi vrijeme s njima. Blještava svjetla, kuhano vino i pokloni samo su stvari kojima hranimo materijalizam u nama i kojima se udaljavamo od Božje prisutnosti. Stvarne pripreme za Božić nemaju veze s adventom kakav mi poznajemo. I moj predbožićni tjedan zasjenili su događaji koji me i nisu najbolje pripremili za Božić - liječnički pregledi, popravak zuba, posjet prijatelja iz Šibenika, domje

Moram priznati da mi je u početku, kad sam shvatila da Franka nije kao druga djeca, bilo teško ići na druženja na kojima su bili njeni vršnjaci, pa čak i u naš kvartovski park gdje bi ju je uvijek netko ispitivao kako se zove ili koliko ima godina, a ja bih umjesto imena odmah izbrbljala: "Godinu i pol, ali još ništa ne priča", samo kako bih, ne Franku, nego sebe poštedila daljnjih neugodnosti. Neprestano sam ju uspoređivala s drugom djecom i u sebi procjenjivala njihov vokabular. Sve sam više primjećivala ono, za što sam ja mislila da su njena ograničenja, zaboravljajući na sve ono po čemu je posebna, sve ono što će tek postati zahvaljući svojim čvrstim karakternim crtama. Tog sam se tereta oslobodila tek nakon susreta s logopedima, psiholozima i rehabilitatorima koji su svi redom s njom bili oduševljeni. Ona ne koristi naš jezik da bi se sporazumijela, ali savršena je u dijeljenju emocija - stručnija od mene koja sam u tim stvarima još uvijek zaostala. Osim razgovora s lij

Svake godine sve ranije izlozi u trgovačkim centrima počnu sličiti prizorima iz hollywoodskih filmova na temu Božića, a pod njihovim utjecajem, i ljudi počinju sve ranije kiti svoje domove. Svi već u studenom pale lampice, u svaki kut sobe stavljaju svijećice, jelene, pahuljice i slične artikle, a već početkom adventa imaju okićene borove pred kojima stišću božićne šalice s toplim napicima. Čini mi se tužnim da ljudi svake godine sve više očajnički žele svjetlo u svom domu, da žele blještavilo koje će ih zasljepiti, da zaborave sve probleme. No, mogu li im božićna svjetla zaista pružiti ono što im nedostaje? Kraj je godine i svi sanjamo o novom početku, o novim uspjesima, novim slatkim iznenađenjima, o novim pobjedama, ali kao da zaboravljamo da nije ni ova godina bila loša. Što god da ste tijekom posljednjih tristopedeset dana doživjeli (a vjerujem da ste imali i teških dana), zasigurno je bilo i dana kad ste se smijali sebi u bradu, dana kada ste nekoga poljubili, kad ste neko

Kad sam bila dijete, svaka je kuća imala jedan veliki ormar, znate, onaj najveći, u kojem su zimski kaputi čamili cijele godine, čekajući da ponovno postanu poželjni. Naš ormar s kaputima bio je prvotno u sobi na katu, koja je tek kasnije službeno postala soba moje najmlađe sestre (koja ju je, btw, obojila u ludo crvenu boju), i u kojoj sam se znala sakriti i prebirati po kaputima, a najviše sam voljela mamin dugi kaput boje devine kože ili kako se već ta boja zove, po naški - camel. Zavlačila sam se u ormar i stajala u mraku, ne znajući da nije pametno zatvarati se u stari ormar, i nadajući se da će stražnja stranica tog prašnjavog ormara nestati pod mojim prstima i da ću se naći u čarobnoj Narniji. Ne znam znaju li današnja djeca za Narniju niti je li im ona jedno od omiljenih odredišta, ali svako dijete devedesetih htjelo je u bundi zalutati kod gospodina Fauna, popiti čaj kod dabrova i boriti se protiv zločeste kraljice u Aslanovo ime. Svi smo se zarekli - ako ikada budemo imali k

Moji mama i tata nikad nisu bili nesretni. Ne mogu reći da su imali osobito teško djetinjstvo, niti život, ali ljudi koji su im trebali biti uzor – razočarali su ih, oni koji su im trebali biti potpora – omalovažavali su ih, a oni koji su ih trebali tješiti – nisu bili uz njih, a loši ljudi mogu čovjeka dovesti do ludila. Uvijek su nam priče iz svog života pričali otkrivajući tek poneku sitnicu, pazeći da ono najgore nikada ne izgovore naglas, jer bile smo samo djeca, i mamine suze ne bismo mogle podnijeti, o tatinima da ne govorimo, stvarajući u nama ponekad i nerealnu sliku roditelja. Ipak, možda i nesvjesno, bili su nam uzor u toj svojoj postojanosti, i još jesu, iako smo tijekom godina shvatile i ono neizgovoreno. Nikada svoje roditelje ne bih opisala tužnima ili slabima, i pri tome ne mislim da su bili neki likovi Marvela ili DC-a - jednostavno, ono što nisu mogli promijeniti, ostavili su iza sebe, žrtvovali su i prijateljstva i razne sitne radosti, da bi oni, i nas tri s njima,

"Sljedeći mjesec čitat ćemo Gospođu Dalloway Virginije Woolf", dogovorile smo na book clubu. No, krasno. Gospođa Dalloway. Goooospoooođa Daaaaalloooowaaaay. Bože, čak joj i ime zvuči dosadno. Knjiga o običnoj gospođi koja voli pripremati zabave. Hm. Možda je baš to knjiga koja je natjerala sirotu Virginiju da natrpa svoje džepove kamenjem i utopi se u vijugavoj rijeci Ouse iz koje je nisu izvukli gotovo tri tjedna. Da, to je bilo uglavnom sve što sam znala o Virginiji Woolf i njenom opusu, a svojedobno sam se smatrala velikom feministicom, sram me reći, tako da sam se sa zanimanjem uhvatila čitanja kratke, ali komplicirane knjige o svakodnevici jedne obične žene. No, kako su i obične žene poprilično komplicirane, i kako je Virginia popularna postala upravo zbog uvođenja pojma romana struje svijesti (je li zato odabrala rijeku za svoje posljednje boravište?) u književnost, moram priznati da sam u tom jednom danu Clarisse Dalloway poprilično izgubila i napatila. Moja stru

Iako kažu da tek danas djeca previše gledaju televiziju, koliko me sjećanje služi, moje sestre i ja oduvijek smo ju obožavale. Stajale smo pred televizorom i blejale i plesale i uvijek izvodile neki show. Televizija je uvijek tandrkala, kako kaže moja mama, barem negdje u pozadini. Voljele smo crtiće, glazbene spotove i filmove. Uvijek je kod nas u funkciji bila neka videokazeta iz videokluba i znamo se prisjetiti kako smo najveće filmske hitove pogledale baš na svom kućnom videu, pa i kako finale filma Redovnice nastupaju nismo nikada zapamtile jer ga je netko presnimio jednom od epizoda serije Prijatelji. Filmovi su nas oduvijek inspirirali, svaku na drugi način – ja sam bila opsjednuta pravnim serijama i filmovima, pa sam htjela postati Ally McBeal i boriti se za ljudska prava, D. je zahvaljujući filmovima naučila engleski prije nego materinji jezik pa ga danas predaje malim neznalicama u osnovnoj školi, a V. nas je sve nadmašila – ona je upisala Akademiju dramskih umjetnosti u Zag

Proteklog vikenda opet sam slušala vukovarske priče, i opet mi se srce rasparalo, raspalo. Uvijek me te priče diraju u najbolnije točke moga bića, ali ovoga puta činilo mi se kao da sam po prvi put doista čula vukovarske majke. Gledala sam snimke rasplakanih žena s djecom koje su u vukovarskoj bolnici htjele pronaći zaklon, i koje su s olakšanjem dočekale evakuaciju koja ih je, umjesto u slobodu, odvela u srpske logore ili u smrt. Gledala sam ih i pokušala, samo pokušala, na kratku sekundu, zamisliti sebe u sličnoj situaciji - da s malim djetetom, uplašena i promrzla stojim u gomili ljudi koja drhti od straha, strepeći za svoje dijete koje je gladno, kojem je guza mokra, koje plače i vuče me za ruku, u odjeći koja ga ne može zašititi od studeni, dok nebo iznad nas vrišti. Gledala sam ih i plakala, od nemoći, od bijesa, od žalosti. Može li čovjeka snaći veća tuga od ratne tuge? Hrabrost vukovarskih majki natjerala me da se zapitam - jesam li ja dovoljno jaka za svoje dijete? Htjela sam

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr

Jedan, dva, tri, četiri. Svake minute netko se rađa, netko umire. Netko se bori za prvi zrak, netko izdiše svoj posljednji dah. Rađanje, umiranje - to razumijem. Sve ovo između mi je nepoznanica. Što je to, taj život - kako ga živjeti, i kako se oživjeti? Ponekad mi se čini da smo uistinu živi samo kad smo sretni, ili kad smo krajnje nesretni - kad su emocije preintenzivne za podnijeti. Kad sam sretna, kad nemam briga (znači: nikad), putem s posla gledam ljudima u oči, pokušavam ih (u)vidjeti, saznati u tih par sekundi našeg susreta njihove tajne, ono što ih pokreće, kome se nadaju, čeka li ih netko kod kuće. Kad sam nesretna, pak, dođem kući s posla, a da se puta niti ne sjećam. Jednostavno, noge mi pružaju korak po uhodanim stazama, a glava je miljama daleko. Onih dana kad sam negdje između, tad mi život prolazi pred očima u rečenicama - hrpa rečenica oblikuje zamršeno klupko mojih misli, i imam neodoljivu, ponekad bolnu, potrebu napisati nešto, nešto potpuno moje, nešto što moram

Nisam nikad imala stariju sestru, ali kao da jesam - u svemu sam se ugledala u svoju dvije godine stariju sestričnu Martinu. Divila sam joj se zbog uspjeha u školi, i zbog talenta za glumu koju je pokazivala još kao djevojčica. Naučila me ona svakakvim glupostima - kako ubiti uholaže i druge bube koje sliče izvanzemaljcima, da su martnesice must have ako želiš biti opasna ženska, da se Backstreet Boysi moraju slušati, ali da se u javnosti ipak treba pokazati kao najveći fan Nirvane. Osim svega navedenog, naučila me i - pisati dnevnik. Svakog ljeta, provodila bih praznike kod Martine i ona mi je običavala čitati svoj dnevnik, koji je, kao svaki dnevnik djevojčice od mene starije čak dvije godine, vrvio zanimljivim zgodama i pričama o dečkima iz razreda koji su je pogledali, ili koje je ona pogledala. Tako sam i ja prije 1999. godine, dana 12. srpnja, počela pisati dnevnik. Martina mi je pomogla izabrati bilježnicu za njega, a ja sam se hrabro bacila na posao. Ispočetka je moj dnevni

Tek smo pomeli lišće s balkona i zatvorili sezonu kafenisanja na njemu, a naši susjedi već su povješali božićne lampice po prozorima. Neću biti licemjer, nabavila sam i ja dvije nove limene kutije za božićne kolačiće. Koliko god ignorirala vrijeme, sve me podsjeća - kraj godine je blizu. Približava se i blogorođendan, ove godine jubilarni, pa u mislima revidiram godinu koja je na izmaku. Prošle su godine, i mogu reći da mi je ovaj blog donio puno lijepih stvari - nova prijateljstva, i puno novih spoznaja - promijenio me, ili je bar popratio moju promjenu. Nisam više ona furešta, nisam više prvakinja drame, ne uzimam sve k srcu, ali još uvijek tražim bit, smisao, način da se oslobodim svega što me steže. Ima dana kad odgovore pronalazim, ima dana kad ne znam kako se zovem.    Nekad davno, bilo je više nego očito da mi se genetski materijal sastoji od osuđivanja, prigovaranja, uzburkanih strasti i neizgovorenih riječi - sve sam uzimala k srcu. Svaki pokret, svaki pogled, razgovo

Vrlo rijetko, ali tu i tamo, odlučim i ja biti žena - misliti o kozmetici, listati ženske časopise, kupiti si neku sitnicu bez koje bih i mogla preživjeti. Jer, usprkos svim predrasudama, nametnutim standardima ljepote i vaginalnim infekcijama, lijepo je biti žena, i treba se na to podsjetiti. Najčešće me ženskasto raspoloženje uhvati negdje oko dana isplate plaća i drži me sve do plaćanja režija - tad dođem k sebi i postanem gospođa Scrooge. Hej, valja štedjeti za novu perilicu suđa! Proteklog tjedna bila sam prava žena. No, dobro, ne baš prava, jer fitness ne volim i ubijte me zbog toga. Preznojavala sam se samo od trčanja za svojim djetetom, ali sam nalakirala nokte (kad ja nalakiram nokte, to primijete svi u krugu od 5 kilometara), počastila se dobrom kapljicom (vino je zapravo mito za muža koji mora ostati doma s djetetom dok ja laprdam o slici Doriana Graya, hik!), uživala na sastanku book cluba, kupila novu torbu i kafenisala s prijateljicama sve u šesnaest. Nalakirani nok

Pijem kavu i gledam Love it or list it. Perem kosu pa kadu. Smišljam što ćemo ručati. Sušim kosu i mahnito tražim najlonke koje su čitave. Franka me vuče za ruku i hoće se igrati. Mitim ju s par grožđica i odlazim. Već kasnim na posao. Rješavam hrpu spisa do pauze, pijem kavu i obilazim tržnicu, pa opet piskaram. Kupujem pelene, i sve što sam zaboravila kupiti na tržnici i vučem vrećice doma. Jedem najfiniji ručak koji muž pripremi, perem suđe (rest in peace, suđerico!), moljakam Franku da pojede nešto, presvlačim ju i trčim za njom po parkiću. Vadim joj pijesak iz čizama, perem joj ruke, vičem na nju jer po tisućiti put pali i gasi sva svjetla u stanu (svjetleća faza). Glupiramo se, puno se grlimo (mazuljica faza), večeramo pa ju kupamo. Uspavljujem ju. Uspavljujem ju. Uspavlj...i onesvješćujem se. Budim se oko 22 sata i pronalazim muža onesvještenog na kauču. Gledamo se još neko vrijeme krvavih očiju, pokušavamo voditi neki razgovor koji se neće ticati Franke, ali