Šljokičasta žena

Inače bih već na početku adventa posegnula za feel-good božićnim štivom, ali ove godine jesen je u meni ostavila brazdu koja vapi za drugačijom literaturom - za knjigama u kojima ledena i surova priroda igra glavnu ulogu. Knjige su to koje nam pružaju snažan osjećaj prostora, koje otkrivaju naše skrivene želje, zahvaljujući kojima na vidjelo izlazi naše primordijalno biće, koje je zatomila buka civilizacije. Knjige su to čiji reski zrak čisti naš um, a bjelina snijega ozdravlja naše tijelo. 1. U divljini - Jon Krakauer "U travnju 1992. mladić iz dobrostojeće obitelji s istočne obale autostopom se zaputio na Aljasku i pješice krenuo sam, u divljinu, sjeverno od Mt. McKinleya. Četiri mjeseca poslije, skupina lovaca na losove pronašla je njegovo raspadnuto tijelo." Jon Krakauer, novinar i alpinist, 1992. je dobio zadatak napisati članak o tom mladiću za časopis Outside, a zadatak se pretvorio u opsesiju Chrisom McCandlessom, obrazovanim i pustolovnim momkom koji je, inspiriran

Nije istina da nam se smrt prikrade, da iznenada pokuca na vrata jednog utorka, i ostavi nas zabezeknute. Kad malo bolje razmislimo, shvatimo da smo ju osjećali u vjetru, da smo ju zatekli u svojim mislima, da smo zbog nje spontano otkazali pretplate, izmijenili planove, grlili ljude koje nismo imali naviku grliti. Kad bolje razmislim, možda sam već gledajući u listopadno drveće znala da ću ove jeseni nekoga izgubiti pa sam čitala knjige o gubitku , i o preživljavanju. Zapravo, danima sam razmišljala o "U divljini" - prepustila sam se priči o Chrisu McCandlessu, ni ne sluteći da ću se za njegove postulate za sretan život hvatati i u trenutku kad mi mama javi: "Umrla je baka Julka." U "U divljini" je Jon Krakauer zapisao: "McCandless je od djetinjstva bio zaljubljen u Jacka Londona. Londonova oštra osuda kapitalističkog društva, slavljenje praiskonskog, zalaganje za najbjednije slojeve - sve je to održavalo McCandlessove stavove. Opčinjen Londonovim d

Nisam book blogerica, ja sam samo oduvijek voljela tu veliku bilježnicu s tvrdim koricama - znate, za lektiru. Za mene knjige nisu Pokemoni, ne moram ih skupiti sve, a nisu ni stvar mode, ne moram čitati ono što svi drugi čitaju.  I stvaraoci knjiških sadržaja koje pratim utjelovljenje su tih stavova. Oni su pomalo luckasti, plivaju protiv struje, uranjaju u književnost sigurni u svoj ukus. Oni knjige poistovjećuju s utjehom, snagom, znanjem, empatijom, govore o njima s ljubavlju i entuzijazmom i uvijek stavljaju kvalitetu knjiga ispred kvantitete. Jedna od njih je i Ana Wallace Johnson , osebujna glumica iz Brooklyna koja voli uvrnute knjige, knjige o suživotu čovjeka i prirode i memoare. Uživa u nabavci rabljenih knjiga "s ulice", često čita knjige Ukrajinaca jer je za jednog i udana, i ona je razlog zašto sam posegnula za knjigom "U divljini" (knjiga bi se trebala zvati "U divljinu", po mom mišljenju) Jona Krakauera, iako sam uz ekraniziranu verziju ove

Da parafraziram Bon Jovija, this ain't a book for the broken-hearted. Sudba kleta htjela je da ju baš ovih dana uzmem u ruke. Gospođa Lidija ju, naime, izabra za sastanak book cluba u studenom. Zamisli ovo. Sedmi je dan mjeseca studenog 2012. Srijeda je, vani je već mrak. Mala soba tri sa tri, hladno je, a ja nemam ni grijalicu ni klimu, a ni pećnicu. Sjedim na raširenom kauču koji mi glumi krevet, u kojem najčešće i žvačem svoj samački ručak, Skype-am i ubijam dosadu čitanjem knjiga i gledanjem Gilmoreica. Omotana sam dekama, vidim si dah. Sobica u kojoj živim jedva se može nazvati stanom, ali jedino si nju mogu priuštiti. Doselila sam se u Šibenik, 600 km dalje od svoje rodne grude, radi crkavice od vježbeničke plaće. Živim u Šibeniku već devet mjeseci, ali još uvijek plačem nakon svakog Skype poziva s mamom ili dečkom. Prijatelji me ne razumiju, moja im depra kvari doživljaj. Propuštam rođendane, kave, druženja, čini mi se da svi žive, osim mene. Dani prolaze sporo, a trebala bi

Jesen je savršena kulisa za melankolična raspoloženja, razmišljam dok kotačima bicikla ostavljam trag po vlažnom lišću. Svakog dana putem do posla srećem iste ljude - ženu kraj Rokove crkve, muškarca s crnim terijerom na Solarskom trgu, radnice Unikoma koje uređuju nasade uz Dravu, pecaroše koji se jedva naziru u magli Zimske luke, ženu omotanu šalom kod Picassa. Pogledamo se, nekad kimnemo glavom u znak pozdrava, iako smo stranci. Ne poznajemo se, ali dijelimo taj jedan trenutak u danu. Susrećemo se. Sličimo li jedni na druge i ostatak dana? Plačemo li slušajući iste pjesme? Osjećamo li isti stres na poslu? Žurimo li svi kući svojim ukućanima? Žalimo li za nečim, za nekim? Ovih dana sličniji smo si, razmišljam dok gledam na kalendar. U što god vjerovali, jesen nas podsjeća na ljepotu življenja, ali i na prolaznost na koju smo osuđeni rođenjem. Ovih dana posjećivali smo grobove u kojima počivaju tijela onih s kojima smo se voljeli, gledali smo netremice u plamen svijeće. Mislili smo o

Ja sam dijete devedesetih - kad sam ja bila bila mala, vampiri su bili domaće životinje. Tijekom dana na televizijskom je programu bila Buffy, a kad bi pao mrak, ekranom bi haračili najzgodniji vampiri na svijetu, Brad Pitt i Tom Cruise u "Intervjuu s vampirom". Da, da, sve sam ja to popratila i u glavi složila upute za preživljavanje - češnjak, raspelo, kolac, got it. Bila sam spremna za vampirsku apokalipsu, ali o onom koji je sve zakuhao nisam puno znala. Čini mi se da sam gledala tek prvih desetak minuta Coppoline ekranizacije - znala sam samo da Keanu Reeves glumi Jonathana Harkera, da je Winona Ryder utjelovila Minu, a da je Gary Oldman Drakula s čudnovatom frizurom. Srećom, Jane Eyre mi je ove godine pomogla da prebrodim svoj strah od klasičnih debeljuca, i bilo pravo je vrijeme za posebno čitalačko iskustvo - evergreen Brama Stokera! Najprije moram reći, očekivala sam jezivu atmosferu bez puno događaja, roman sličan "Rebbeci" Daphne du Maurier, ali me Bram S