subota, 30. kolovoza 2014.

Ljuta jela i ljuta ja

Ispratila sam još jedan radni tjedan, na poslu se naživcirala, ostala oduševljena ljubavi koja ne poznaje granice, napokon pogledala The fault in our stars (i da, plakat ćete, i divan je, i stalno ćete govoriti okej!), uživala u šetnjama i jeseni koja se pokušava ušuljati u naše živote, proveselila se sa zborašima, i spremna dočekala još jedan mini godišnji odmor - kako zovem svaki vikend ovog ljeta koje provodim radno.

Tijekom tjedna čitala sam svašta, od Hotela Marigold autorice Deborah Moggach (odlično - u pošti za 15 kn!) do Najljućih jela tatarske kuhinje Aline Bronsky, nagrađivane rusko-njemačke autorice - hit knjige ovog ljeta koja me dugo čeka na to-read listi.


Najljuća jela tatarske kuhinje su bestseler kojeg kritika opisuje kao sagu o nezaboravne tri žene. Ne bih se složila! Nisu to žene koje će vam postati uzori, niti ćete ih htjeti zapamtiti, i nećete se s njima poistovjetiti – bar se nadam. 

"Moja unučica Aminat imala je sreće. Nije naslijedila ništa od flegmatičnosti i ružnoće svoje majke. Imala je moje duboke crne oči bademasta oblika, lagano valovite crne uvojke, nježan nosić i veoma pametan izraz lica. Na čovjeku se takoreći od rođenja može vidjeti je li pametan ili nije. Pa i  Sulfije sam to bila odmah vidjela i nisam se prevarila. Možda je to bilo zato što je Sulfija bila začeta s mojim suprugom u krevetu, a Aminat sa strancem u snu."


Knjiga me po tmurnoj i psihotičnoj atmosferi podsjetila na Drakulićkinu Optuženu, jer u centar stavlja posesivnu majku koja terorizira cijelu obitelj. Njeno ime je Rosalinda i ona je egoistična žena u najboljim godinama koja misli da od nje nema poželjnije, niti pametnije i sposobnije. Kad njena sedamnaestogodišnja kći, glupa Sulfija, ostane trudna, ona je na sve načine pokušavala lišiti djeteta nepoželjnog u obitelji, no, kad ne uspije, i Sulfijina kći ugleda svjetlo dana – Rosalinda si uzima za pravo nadjenuti joj ime po svojoj tatarskoj baki i u ruke preuzima njen odgoj, odlučna da od nje napravi građanku svijeta. Pri tome, naravno, Rosalinda organizira i Sulfijin život, dok unuku Aminat i jednog komatoznog Nijemca iskorištava kako bi čitavu obitelj preselila u Njemačku, gdje će napokon živjeti životom kakav žena poput nje zaslužuje. No, na njeno iznenađenje, na Zapadu njena obitelj puca po šavovima.... 

 "Ostala sam zapanjena. Voljenje je bilo stalna tema u našoj obitelji. U svakom trenutku znali smo da jedni druge jako volimo. Često bismo to govorili jedni drugima, pogotovo Aminat i ja. Spustila sam čizmu. Ali Aminat nije otrčala, nije čak ni skrenula pogled. Stajala je raširenih nogu kao mali građevinski radnik i gledala svojim crnim očima ravno u moje. 
- Što si rekla? 
I ona polagano i razgovijetno ponovi: - Ako još jedanput udariš moju mamu, neću te više voljeti! Nikad više.
- Zašto to govoriš? 
- Jer ne želim imati zločestu baku - reče Aminat i odskakuće na jednoj nozi."

Ne znam utječu li knjige na vaše raspoloženje, ali ova je od mene stvorila nervoznog i bespomoćnog stvora koji bi iskočio iz svoje kože jer nije u mogućnosti uhvatiti tu umišljenu babu i očitati joj bukvicu. Hvala Bogu, imam divnu majku koja mi je uvijek dopuštala da budem svoja, da odaberem studij o kojem sam sanjala, da svoje srce poklonim kome želim - a ona je, čak i kad bi se moje odluke pokazale pogrešnima, uvijek bila uz mene, rame za plakanje, netko na koga se mogu osloniti i tko me neće osuđivati. Uzimala sam takvu majku zdravo za gotovo, očito, jer nisu svi blagoslovljeni takvim osobama u svom životu. Ova me knjiga podsjetila na tu činjenicu te na zahvalnost koju trebamo majkama pokazivati svakodnevno, pa vam je preporučujem samo iz tog razloga!

četvrtak, 28. kolovoza 2014.

Čovječe, volim te!

Od ovog maničnog ponedjeljka pere me neka nervoza i čini mi se da je sve oko mene nekako zagađeno negativom. Uz to, na poslu na dnevnoj bazi ispadnem neuka i pomislim da sam ipak trebala biti frizerka, ili pjevačica. Zbog svega navedenog, trudim se veselje pronaći u skorašnjem vjenčanju, a ono, ni njegovu organizaciju ne prate samo lijepe i ugodne pojave. 
 

Mjesec je dana do naše svadbe pa su nam ljudi počeli postavljati nezgodna pitanja i dovodit nas u neugodne situacije (ne, ako ste šesnaestogodišnjak, i mladenci vam uz poziv upućen vašim roditeljima nisu naznačili da povedete pratnju, onda ne biste na svadbu trebali dovesti svoju djevojku u koju ste trenutno ludo zaljubljeni). Osim toga, pitaju nas ljudi redovito što da nam kupe (naručili smo samo novi fotić, blender i Bibliju, ništa drugo nam nije potrebno) i odgovara li nam više novac za poklon, a mi se trudimo skromno objasniti da smo podstanari i da želimo imati što manje stvari za svaku buduću selidbu te da od gostiju uuuuuopćeeee ne očekujemo ikaaaaaakve darove, nego samo njihovo dobro raspoloženje. Yeah, right :)

U moru pitanja o poklonima, ostala sam iznenađena, ma šokirana, i potpuno nepripremljena za ugly cry koji me spopao na poslu, kad me mama nazvala i rekla da je majka mog pokojnog bratića Hrkija, kojega tako često spominjem na blogu kada je riječ o filmovima jer sam upravo uz njega razvila ljubav prema njima, rekla da će mi za vjenčanje pokloniti veliki plazma televizor jer je Hrvoje u svojim dnevnicima, možda ni ne naslućujući da svoj naum neće biti u mogućnosti osobno ostvariti, napisao da mi kad se budem udavala želi pokloni veliki televizor.


Mislila sam da poruke beyond the grave primaju samo likovi u nadrealnim hollywoodskim ostvarenjima, a evo, danas sam se osvjedočila - Thompson je bio u pravu (eh, to nisam nikad mislila da ću reći!) - ljubav ne poznaje granice, svjetove, niti dimenzije!
 
Već deset godina nisam čula njegov glas, niti mu se pojadala, predugo nisam vidjela njegove prepoznatljive nasmiješene oči, a on mi i danas pokazuje da mu je vrijeme provedeno sa mnom uz kokice i filmove bilo od neprocjenjive vrijednosti.


Moram li uopće išta više nadodati? Zaboravite probleme, politiku, kritike - Bog je u ljude oko nas zaista usadio anđeoske osobine, a mi si samo moramo dopustiti da ih na vrijeme prepoznamo.

utorak, 26. kolovoza 2014.

10 stvari oko kojih se živcira svaka buduća mladenka, a to vam nikada ne bi priznala

Posljednjih dana ljudi se brinu oko raznih stvari – naši tzv. celebrityji se brinu kako će ispasti na fotografijama nakon što se poliju kantom punom leda (a do prije dva dana u Hrvatskoj račun za liječenje i istraživanje ALS-a nije ni postojao), svijet se brine da će se Beyonce i Jay Z razvesti, a Šibenik je na nogama jer biskupu smeta glasna glazba iz Azimuta (ne znam čemu tolika galama – za mjesec dana, kad ga napuste turisti, grad će biti pust, a gotovo svi kafići će se zatvoriti i tako će ostati do sljedeće sezone – kad zapuše bura, nitko neće prosvjedovati zbog nedostatka kulturnog života u ovom gradu), a ja brinem oko stvari o kojima, valjda, brine svaka mladenka. Da, jasno mi je da su moji strahovi iracionalni i normalnom puku neshvatljivi, ali dajte mi priliku da se malo ispušem.

1. Brinem se da ću zaboraviti napraviti depilaciju svih dijelova tijela, i da ću naknadno, na fotografijama vjenčanja, uvidjeti da imam brkove ili dlake na nožnim palcima! I da mi na to, naravno, nitko nije na vrijeme ukazao!


2. Brinem se da taj dan ljudi neće biti raspoloženi ili da im glazba koju smo odabrali neće odgovarati. Kažu da se ne može svima ugoditi, ali vidjet ćete, kad se taj dan počne približavati, poželjet ćete!

3. Brinem se da ću tog dana imati bad hair day i da ni moja super-frizerka neće moći od moje kose složiti nešto smisleno.


4. Brinem se da ću od nervoze stalno morati piškiti, a još nisam sigurna kako ću to izvesti u haljini s dva metra dugim šlepom i visokim potpeticama na koje nisam navikla. O no.2 neću ni misliti.

5. Brinem se da sam tijekom organiziranja zaboravila na neke detalje kojima ljudi poklanjaju pažnju. OK, sarma je naručena, sve ostalo valjda i nije toliko bitno?

6. Iako sam prije nekoliko mjeseci rekla da mi vrijeme nije važno, mjesec dana prije vjenčanja počeli smo provjeravati vremensku prognozu i moliti se da, ako već mora biti oblačno i hladno, bar ne pljusne kiša kakva ovih dana natapa slavonsku zemlju.


7. Brinem se da će mi moja predivna čipkasta haljina za par godina, kad budem gledala fotografije s vjenčanja, izgledati totalno zastarjelo i neukusno, a ja ću se pitati gdje mi je pamet bila dok me vlastita djeca budu sprdala.

8. Brinem se da cvjećarka neće u cijelosti shvatiti moje ideje i da će mi u vjenčani buket (koji će mi mladoženja donijeti prije vjenčanja) staviti ljiljane ili neko drugo pretenciozno cvijeće ili, još gore, da će bend stalno svirati "Prvi poljubac".


9. Brinem se da će njegova mama plakati satima jer „danas ženi svog sina“.

10. Brinem se da ćemo, iako s radošću iščekujemo taj trenutak, u crkvi, pred tolikom publikom, biti nervozni i doživjeti filmski awkward moment.


Teško je zamisliti da će sve toga dana funkcionirati, da će se te dvije obitelji, koje se još niti ne poznaju, stopiti u veselu masu koja će se svim srcem radovati s nama i učiniti taj dan legendarnim. Valjda se mladenke moraju brinuti, ta ne organiziraju svaki dan veselicu za dvjestotinjak ljudi! Uostalom, ako žele ostariti uz svog supruga, druge prilike za dan vjenčanja neće biti! Ipak, ovim postom puštam brige i rasterećujem misli, pokušavajući se usredotočiti samo na dječaka koji je pred mojim očima odrastao u muškarca koji je moja luka, moja obitelj, moj budući suprug.

ponedjeljak, 25. kolovoza 2014.

MY favorite things - not Oprah's! (10)

Napokon smo ostali sami u svom gnijezdu! Dragi su nama naši prijatelji i rodbina, nemojte nas krivo shvatiti, ali nas dvoje, poput pravih penzionera, imamo svoj usporeni tempo i svoje male rituale u kojima uživamo. 


Ovo promjenjivo vrijeme nimalo me ne muči, štoviše, odgovaraju mi tjedni u kojima se izmjenjuju red kiše, red sunca, red juga i nepodnošljive vrućine, pa red oluje. Kad nas okruže oblaci, uživamo u gledanju serija (dovršili smo Banshee - što ćemo sad sa svojim životima zbilja ne znam) i filmova (Odred za baštinu - srednja žalost), a ponekad se dam nagovoriti i na Monopoly čiju bit nikad nisam shvatila - meni ne trebaju sve te kuće i hoteli u životu, ono što me čini sretnom ne može se kupiti novce, niti Mastercardom.


Blogerice se redovito hvale novim cokulama, pa hajde da se nekad i ja pohvalim. Ove zgodničke pronašla sam u ShoeBeDo-u za samo 50 kn! Za casual poslovni outfit savršene!


Kad već svane lijep dan, iskoristim ga za pranje rublja (znaju se prioriteti), ali i plivanje kojim se bavimo od početka ove godine (zimi u bazenu, ljeti u moru), i koje je razlog zašto se napokon osjećam dobro i fit u svojoj koži.


Ulov koji me razveselio jest novo izdanje Harryja Pottera (volim meke korice!) koje me dočekalo na kiosku po cijeni od 39 kn (planiram do kraja godine skupiti cijeli serijal jer, iako sam veliki fan, posjedujem samo Harry Potter i plameni pehar)! Uz njega, lijepo je sjela i nova Milka s kruškom! Da se razumijemo, Milka s oreo keksima je najbolja čokolada ikad proizvedena, ali ni ovakve simpa kombinacije neće ostati zanemarene. Uzet ću samo kockicu! Ok, možda dvije.

subota, 23. kolovoza 2014.

Nova Mrs Robinson

Inače ne primjećujem nazive izdavača i druge informacije koje se mogu pronaći na koricama knjiga, ali ne mogu ne primijetiti da mi se knjige izdane od strane Frakture uvijek jako dopadnu. Iznimka nije bio ni roman Svjetlost iz davnine (ili ljepše engl. Anchient light) suvremenog irskog spisatelja Johna Banvillea.

U vrijeme kad je nastajao bestseller Fifty shades of Grey čiji glavni lik je nastrani bogataš Christian Grey, napisan je i roman o kojem danas pišem, a u kojem se, pak, radnja vrti oko stanovite gospođe Celije Gray. Valjda je sivo, i sve njemu nalik, u modi.


Pripovjedač Svjetlosti iz davnine zove se Alex Cleave. On je šesdesetineštogodišnjak, glumac koji ne čezne za karijerom otkad je njegova kćer jedinica okončala svoj život, koji dan provodi šuteći sa svojom suprugom Lydiom, i koji nema gotovo ništa osim sjećanja na jedno davno minulo doba, na proljeće kada je imao petnaest godina i kada je njegovim svijetom vladala gospođa Gray.


Te godine vrijeme je provodio s najboljim prijateljem Billyjem. U blizini Billyjeve majke Alex se zacijelo našao milijun puta prije nego li ju je uistinu spazio. Majke su za momke poput njega bile bezlične, bezoblične, bespolne, malčice više od puke pregače, kuštravog pramena neuredne kose i blago prodornog vonja znoja, uvijek u pozadini, zauzete neodređenim poslom oko pećnice ili čarapa. Ipak, njene oči mokrog pepela, nezadovoljstvo brakom i životom, privukle su ga i otkrile mu tajne svijeta odraslih. Strastveni sastanci, koljena koja klecaju, te samootkrivanje kroz gospođu Gray i u poodmakloj dobi Alexu golicaju maštu te predstavljaju zadovoljstvo i slast kakvu tijekom života nije ponovno okusio.


„Uvjeravaju nas kako gotovo nema razlike između načina na koji spolovi doživljavaju svijet, no kladio bih se da ni jedna nikad nije oćutjela onu mračnu slast što navre u žile muškarca bilo koje dobi, od tek prohodala dječarca do devedesetogodišnjaka, pri pogledu na ženske intimne dijelove, kako su ih nekoć nazivali, izložene slučajno, što će reći nehotice, neočekivanom pogledu javnosti. Nasuprot onome što misle žene, a valjda i na njihovo razočaranje, nas muškarce neće zgromiti pogled na golu put, niti ćemo radi nje iskolačiti oči i blenuti kao telci, ne, to će učiniti upravo ta svilena krpica, ta posljednja prepreka između ženske golotinje i naših izbuljenih očiju. Glupo, znam, ali kad bi se jednog ljetnog dana, na prepunoj plaži, kostimi kupačica mračnim vradžbinama pretvorili u donje rublje, svi bi prisutni muškarci, neodjeveni dječarci punašnih trbuščića i golih piša, dokoni, nabildani kupališni spasioci, čak i papučari zavrnutih nogavica, s rupčićem na glavi zauzlanim na sva četiri kraja, svi bi se, kažem, učas preobrazili i sjetili u krdo uspaljenih lajavih satira spremnih da skoče na lovinu.“

Ovo djelo Johna Banvillea, dobitnika Bookerove nagrade, kritičari su proglasili njegovim remek djelom. Ja ga nemam ni s čim usporediti, ovo mi je prvi Banvilleov roman, ali svidio mi se njegov stil koji pažnju posvećuje detaljima – kakav pristaje rođenom pripovjedaču. Način na koji davno izbrisana sjećanja izvlači na površinu, tuga i sjeta kojima je obojena magla koja ih prekriva, uvid u razmišljanja jednog neiskusnog mladca zaljubljena u dvadeset godina stariju ženu, ali i perspektiva odraslog i zrelog Alexa koji inspiraciju pronalazi u prošlom svršenom vremenu svidjet će se onima koji svakodnevno romantiziraju najbanalnije stvari i pojave, a ni ljubitelji Lolite ili Diplomca neće se osjećati zakinutima.

„Volim hodati. Ili bolje, hodam i to je sve. Stara je to navika koju sam stekao u prvi tužnim mjesecima nakon Cassine smrti. Ima nečeg smirujućeg u ritmu i besciljnosti tumaranja. Moja profesija, koju sam, mišljah, bio napustio sve dok me Marcy Meriwether nije pozvala natrag pred svjetla pozornice, ili reflektore, ili kako li ih već zovu, uvijek mi je dopuštala slobodu tijekom dana. Ima stanovitog mlakog zadovoljstva u osjećaju da šećemo bez žurbe dok drugi rintaju zatvoreni u četiri zida. Sredinom dopodneva ili u rano popodne ulice odišu posve određenom ali neispunjenom svrhovitošću, kao da se nešto važno zaboravilo dogoditi na njima. Hromi i kljasti izlaze danju udahnuti zraka; to čine i stari i nezaposleni, ubijaju prazne sate, vidaju rane, valjda, zbog onog što su izgubili, baš kao i ja. Kreću se oprezno, s blagim izrazom krivnje; možda strahuju da će ih tko ukoriti zbog nerada. Zacijelo im je teško priviknuti se na činjenicu da ih ne čeka nikakav hitan zadatak, a to ću nužno i sam osjetiti kad završi snimanje i kad se zadnji put ugase ona nadsvjetla, a set opusti. Mislim da u njihovu svijetu nema poticaja. Vidim ih kako drugima zavide na uposlenosti, kako ljutiti pogledavaju poštara na dnevnom zadatku, kućanice s košarom u ruci, dostavljače u kamionima što dovoze namirnice. A oni? Oni su nenamjerni besposličari, čeljad uklonjena s puta, ljudi koji ne znaju kamo bi se djenuli.“

četvrtak, 21. kolovoza 2014.

Noć prije vjenčanja

Nabrajala sam neki dan prijateljici koje sve pripremne radnje trebam poduzeti u posljednjem tjednu prije dana vjenčanja, potpuno smetnuvši s uma posljednju večer koju ću provesti kao gospođica. Hm, pa što li rade mladenke večer prije nego će postati gospođe? Mogu li uopće zaspati od uzbuđenja ili spavaju snom pravdenika i snivaju o svom budućem mužu? 


"Treba ti neka masaža ili nešto drugo što će te opustiti i pripremiti za taj dan", rekla je ona, a ja odmahnula glavom kao da će ona tu moju kretnju registrirati preko telefona. "Na pamet mi pada jedino večer uz filmove sa sestrama i ponoćna šetnja kroz našu ulicu", sinulo mi je dok sam se prisjećala šetnji koje su mi bile jedini lijek za smirenje u tjednima prije dana polaganja pravosudnog ispita. Što da vam velim, neki imaju midnight margaritas, a ja imam šetnje u gluho doba noći.


Ali, najprije, koji film bi bio dostojan gledanja u noći prije mog vjenčanja? Lets be clear, ovisnik o romantičnim komedijama kakav jesam, ako film ima riječ "vjenčanje" u naslovu - ja sam ga pogledala. Ma ako je u njemu nešto iole slično mladenki ili vjenčanici, ako se ženi nečiji dečko, prijatelj, strina ili tetka - vjerojatno sam ga prekrižila sam sa svoje to-watch liste. Gledala sam Juliju Roberts kako bježi s vjenčanja pedesetak puta, prestala sam brojati na koliko vjenčanja i sprovoda je bio Hugh Grant, "I wanna grow old with you" bila je na repeatu nebrojeno puta, razmatrala sam mogućnost da u crkvu uđem uz glazbeno pratnju Abbe kao Muriel, poželjela sam Veru Wangu koju je nosila Kate Hudson milijun puta. Ipak, nisam ni sama sigurna kako, ali neki od filmova s temom vjenčanja uspjeli su mi promaknuti:

The princess bride (1987)
Znam, ovaj film je klasik, ali mene je, dok sam gledala Gooniese i Jurski park, valjda zaobišao. Kraljevna mladenka u njemu je Robin Wright, a osim nje, priču Williama Goldmana, uz redateljsku palicu komičnog Roba Reinera, na filmskom platnu oživjeli su i prinčevi, patuljci, divovi i ostali junaci klasičnih bajki.


Father of the bride (1950)
Bez obzira koliko puta gledala remake sa Steveom Martinom u glavnoj ulozi (jer ipak sam ja dijete devedesetih), hollywoodski klasik u kojem oca mladenke glumi originalni Spencer Tracy, a mladenku Elizabeth Taylor nisam gledala. Hm, možda je sada pravo vrijeme za to (obožavam stare plakate za filmove!)?


Polish wedding (1998)
Pogađate, kao protuteža debelom grčkom vjenčanju, postoji i poljsko vjenčanje. Hvaljen je to film mlade Claire Danes, a u njemu se pojavljuje Rade Šerbedžija. Možda i nije najprimjereniji za mladenku koja se nada sretnom braku jerbo u ovom filmu, osim bračnih drugova, svi imaju i ljubavnike i bespotrebno si kompliciraju si život.

The wedding party (1969)
Prvi film Roberta DeNira u filmu Briana De Palme? I'm so there!

Margot at the wedding (2007)
Cijela obitelj na okupu, zajedno sa svojim problemima, psihozama i tajnama, hm, sjetim se odmah Lukeove poznate: "Nothing like a wedding to screw up a family."


Wedding daze (2006)
Uz Američku pitu: Vjenčanje, Jason Biggs snimio je još jedan film o vjenčanju koje polazi po zlu. Možda naslov ne bih ni zamijetila da mu društvo u njemu ne pravi šarmantna Isla Fisher. A ni činjenica da traje samo 90 minuta mu ne odmaže.

Nisam sigurna hoću li pogledati neki od njih ili, pak, omiljeni mi film o braku - Story of us, ili jedan od dražih mi filmova Robina Williamsa - Licence to wed, ili ću posegnuti za nekim drugim filmom za koji sam sigurna da će me nasmijati i uvesti me u romantično raspoloženje prikladno za dan na koji ću sa svojim najboljim prijateljem prošetati do oltara, ali, jedno je sigurno, entuzijazam će me sigurno držati budnom dugo u noć.

srijeda, 20. kolovoza 2014.

Lovely bride to be

Do našeg je vjenčanja preostalo je nešto više od mjesec dana. U tom predsvatovskom raspoloženju, i meni se, baš kao svakoj budućoj mladenki, dogodilo pomračenje uma - sanjam o tome da moj dragi svisne od divljenja u trenutku kad me ugleda u vjenčanici i nekako čarobno zaboravi na svako jutro kad sam se kraj njega probudila raščupana i krmeljava te pomisli: „Bože, čime sam je zaslužio?“ Zato sam i ja posegnula za ženskim časopisima i portalima i bacila se u potragu za savršenim proizvodima kojima ću svaki djelić svoga bića dovesti u red.

Od brojnih mazala koja se preporučuju mladenkama prije vjenčanja, izabrala sam – čisto lice, bez podloga, pudera i rumenila. Zabrinjavajuće je u kolikoj mjeri smo ovisne o make upu! Otići na posao bez šminke bilo mi je nezamislivo, ali nakon prvog dana, zavoljela sam tih ekstra par minuta sna koje su zamijenile jutarnje mackanje. Sloboda! Počelo je iz lijenosti za kupnjom novog pudera, prikladnijeg za preplanulu put, a onda sam vidjela da mi koža izgleda zdravije i nastavila s tim „tretmanom“. Morska sol, krema Eveline extra soft za hidrataciju (20 kn), koju trackam i na tijelo, i tu i tamo trunčica maskare (i tuša u posebnim prigodama - Eveline mi je omiljeni) sve su što nanosim na lice ovog ljeta.


Iako mi je boja za kosu na godišnjem odmoru pa na glavi nosim tri nijanse, ipak je njegujem. Kosu prvo operem Garnierovim šamponom od lavande (miris koji obožavam) pa Matrix Biolage Hydrasource šamponom (95 kn) i regeneratorom (80 kn) koji mi je preporučila frizerka i koji čini moju kosu mekom i prozračnom. Imam ih već četiri mjeseca, i uz pranje kose dvaput tjedno, potrošila sam tek polovicu. Kosa mi se manje masti, lakše se raščešljava i vlasi nisu slijepljene u jednu veliku gustu kacigu, što obožavam. Jer ja to zaslužujem. Ili kako već.


Nikako ne uspijevam pronaći pastu za zube kojom ću biti u potpunosti zadovoljna, ali u zadnje vrijeme koristim Colgate. Ipak, tajna dobrog četkanja zubi je u četkicama za zube Curaprox - najmekšim i najboljim četkicama za zube na svijetu. Izgledaju neoriginalno, i cijena im je 30 kn, ali kupnja će vam se itekako isplatiti.


Imam problema sa zanokticama pa se trudim redovito ih mazati Lushovim maslacem od limuna. Platila sam ga nekih 70 kn još prije desetak mjeseci i nisam ni petinu potrošila. Volim prije spavanja njime namazati kožicu oko noktiju i mirisati kao Kiki bomboni.

Obožavam proizvode Sapunoteke, šibenskog branda. Omiljeni su mi sapuni od morske soli i maslinovog ulja, posebno u kombinaciji cimeta i lavanda! Najnoviji njihov proizvod koji sam si pribavila jest piling od marelice i limuna koji nanosim nakon tuširanja i zbog kojeg fino mirišem cijeli dan. Koža nakon njega ostaje meka pa joj dodatna hidratacija nije ni potrebna. Cijena mu je 45 kn.


Ja sam jednostavna djevojka. Ne idem na depilacije, ne volim masaže niti pipanje takve vrste. Vosak mi ostavlja masnice po nogama pa brijem noge svaki drugi dan i koristim jeftine britvice koje čuvam tako da ih obrišem i udaljim od vlažne kupaonice. Pri tome mi pomaže i Balein gel za brijanje koji možete nabaviti u DM-u za 15 kn.


Kad je riječ o kozmetici, moramo zaći u i ružna područja – područja crvenila, ožiljaka, prištića, uraslih dlačica, ogrebotina i opeklina. Za sve neželjene tragove na koži lijek je Sudocrem, magična krema za dječje guze koju mahom koriste i tašte žene. 125 g platiti ćete 50ak kuna u ljekarni, a ovaj proizvod postat će vam vječiti suputnik.

utorak, 19. kolovoza 2014.

Together again!

Ljude možemo podijeliti na one koji vole Adama Sandlera i na one koji ga ne mogu smisliti. Budimo realni, pa tko bi ga normalan volio? On je smotani luzer koji priča nerazumljivo, voli Hooters i glazbu osamdesetih, a u posljednje vrijeme snimio je neke od najgorih filmova ikad proizvedenih u Hollywoodu (That's my boy, Jack and Jill i dr.). Ipak, otkad pamtim za sebe, ja sam ga voljela - i u Čunjoglavcima, Airheadsima, Happy Gilmoreu, a kad je u avionu u društvu Billy Idola otpjevao najromantičniju pjesmu ever znala sam da ću ga voljeti dok sam živa. Jedan od razloga zašto sam se zaljubila u svog budućeg muža jest taj što je volio filmove Adama Sandlera. Nije bitno što sam ja bila štreberica, a on zločesti dečko, zajednički smisao za humor bio je sve što smo trebali.


S obzirom da mi je i Drew Barrymore draga od E.T.-ja, Vriska pa sve do Ever after, Duplexa i Nikad se nisam poljubila, sasvim je logično da su mi romantične komedije s Adamom i Drew u glavnim ulogama jedna od omiljenih razbibriga. Jasno mi je, njihovi filmovi trećerazredne su komedije lišene slojevite priče i kompleksih likova, ali ne mogu si pomoći - simpatične su mi i uvijek sadrže najmanje jednu potencijalno legendarnu foru.


Glumili su u jednom od najboljih filmova devedesetih, Wedding singeru, u kojem su odali počast Culture clubu, fudbalerkama i šugavim poslovima, bili su slatki u Fifty first dates, a ove godine ponovno su zajedno u obiteljskoj komediji Blended zbog koje ćete shimmati i vikati "It's so romantic!" još danima. 


Sada sredovječni Adam i Drew, tj. Jim i Lauren, samohrani roditelji, upoznaju se na blind dateu koji je pošao po zlu, a kako je život okrutan, srest će se, kad to najmanje budu željeli, na godišnjem odmoru koji će provoditi sa svojim problematičnim klincima na safariju u Africi. Možda ovaj film ne bih ni pogledala da u njemu ne glumi ovaj neodoljivi dvojac, ali njihova kombinacija ono je što će vam svakako uljepšati ljetnu filmsku večer.

ponedjeljak, 18. kolovoza 2014.

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva!


Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode!


Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno biram cvijeće, liturgijska čitanja, ulažem svoje ideje i svoje ruke, i nadam se da će svi uživati u opuštenom i romantičnom ugođaju koji nastojim stvoriti. U izrađivanju rustic chic dekoracija pomogle su mi sestre koje su se, kao i ja, uljepile u vrpcama, ljepilima i špagama, dok su svirale Spajsice i Bekstrići i dok je mirisala mamina domaća višnjevača. Jedna od ljepših večeri koje smo u posljednje vrijeme provele zajedno - nosit ću je u srcu dok ne budem senilna!


Iako se, dok me nema, u našem vedrom gradiću nikada ne dogodi ništa naročito novoga, meni je on uvijek nov, živ i zanimljiv. Ondje sretnem drage ljude i tamo sam svoja. Ondje je nebo najljepše. Ondje pronađem mir, dobijem krila.


 Uvijek s nestrpljenjem čekam naš sljedeći susret, a do ovog nadolazećeg, kad ću u crkvi svetog Antuna Padovanskog izgovoriti svoje "Da!", vjerojatno ću prolupati od iščekivanja!:)

srijeda, 13. kolovoza 2014.

What dreams may come

Kad umre neka poznata ličnost, svi počnu dramatizirati i definitivno svi zapamte što su radili u trenutku kad su vijest o tome čuli (ja sam npr. prala zube kad mi je dragi iz sobe viknuo vijest, pa sam zbog buke u priopćajnom kanalu začuđeno upitala: "Pa je l' se nije on sredio, ono, ima djecu i ženu?" misleći da je izglednije da umre Robbie Williams). Svijet su preplavili članci o tom slavnom komičaru koji je, kao i mnogi njegovi kolege, potonuo u depresiju nasmijavajući druge. Neću pisati žalopojke, ali osjećam potrebu prisjetiti se filmova kojima mi je Robin Williams uljepšao djetinjstvo.


Moj bratić Hrvoje posebno ga je volio. Čim su u videoteci izašli Kuka, Dobri Will Hunting, Toys (nerazvikani film koji sam posebno voljela), Jumanji, Patch Adams i Mrs. Doubtfire - Hrki bi me pozvao na gledanje filmova uz kokice ili kuhane kukuruze, ovisno o godišnjem dobu. Sve je te filmove godinama čuvao na VHS-u i raspačavao ih po komšiluku pa smo Robina Williamsa svi mogli gledati kad god poželimo. Kuku i Jumanjija pogledali smo sigurno toliko puta da smo postigli nekakav rekord. Sve sam Robinove filmove pogledala u Hrkijevoj sobi s tapetama s plavim nebom i bijelim oblacima, zato me tužna vijest o njegovoj smrti zatekla - za mene je to kraj jedne ere, ere djetinjstva. Nema više Hrvoja, nema ni Robina, samo stare tapete na zidu.


Voljeli smo sve njegove filmove (osim Flubbera - njega je Hrki uvijek kritizirao), i uživali u čaroliji koju nam je priređivao vječito nasmijani glumac. Robin Williams asocijacija mi je na sretne misli, bezbrižno djetinjstvo, sve što predstavlja Petar Pan, kojeg je i utjelovio.

Kad sam malo porasla, na Društvo mrtvih pjesnika cmizdrila sam sa sestričnom sjedeći na podu njene tinejdžerske sobe, i tog ljeta, kratko me držala manija - postat ću profesor, ili barem čitati Walta Whitmana. Nijedno se od toga nije ostvarilo, ali trudim se i danas iskoristiti dan, živjeti punim plućima.


Ipak, film koji dva dana vrtim po glavi je What dreams may come, iliti po naški - Ja ću budan sanjati. Samoubojstvo, smrt, gubitak, usamljenost, obitelj, ljubav - gorke su teme predivnog filma uz koji smo močili maramice i sanjali o ljubavi toliko snažnoj da prevlada i pakao. Gdje god bio Robin, nadam se da je za života doživio, barem na kratko, takvu ljubav, i da sada, u miru, budan sanja.