srijeda, 25. siječnja 2017.

Hygge na moj način

Ako imalo pratite društvene mreže ili blogosferu, u oči su vam zasigurno upale tople fluffy papuče koje odmaraju pred kaminom, fini mirisni napitak koji tako lijepo pristaje nekoj njegovanoj ručici, predivni prostori u koje prašina nikada nije zašla, i još predivniji ljudi koji ne piške i ne kakaju - da prostite. Nemojte me krivo shvatiti, volim ja društvene mreže, pogotovo Instagram koji me svakodnevno nadahnjuje, ali kreiranje posebne riječi za te savršene trenutke u oazama mira malo mi je too much - bilo kako bilo, riječ o hyggeu, danskom konceptu, jer sam Danci se znaju relaksirati (navodno), koji predstavlja svako uživanje u miru i tišini, u bivanju u trenutku i ne razmišljanju o budućnosti ili ičemu što može uzrokovati stres (jer, sačuvaj nas, Bože, od takvih razmišljanja!)


A što s nama, običnim smrtnicima, kojima je obavljanje nužde ponekad jedini trenutak uživanja u tišini (kažem - ponekad, jer i tamo me Franka pronađe), a tako neprikladan za fotkanje za Instagram (ili nije?). Mi se borimo pronaći ono lijepo u svakodnevnom neredu - u prljavom rublju, u vaginalnim infekcijama, u hrpi papira koja nam zatrpava stol, u računima koji nas dočekaju u sandučićima, u ledu na stazi koji nam otežava put do posla, o punim vrećicama namirnica za sutrašnji ručak, u novčaniku kojeg smo ispraznili u ljekarni, u ispričnicama od doktora, jer opet ne možemo bolesni u jaslice, u neprospavanim noćima ispunjenima kašljem, u ortopedskim papučama koje dignemo na stol dok držimo svoje bolesno dijete u naručju, u trailerima filmova koje nikada nećemo pogledati, u stranicama knjiga koje nas nepročitane vrebaju s polica...








Oh, yes, sir, u trenutku sam, roditeljstvo ti ne dopušta da ne budeš u trenutku! Možda nemam mira, a ni tišine, ali imam toliko veselja, toliko pjesme i dječjeg smijeha da se ne bih mijenjala s onim fluffy papučama, u mojim ortopedskim ionako me manje bole noge...

srijeda, 18. siječnja 2017.

Kako sam se trudila zavoljeti siječanj

Kakvi uđete u novu godinu, takvi ćete biti 365 dana, kažu. Zato ljudi oblače crvene gaće, mažu se ratnim bojama, pucaju petardama - to ih veseli, i žele ostati veseli cijelu godinu. Kako se božićnica topila, a kolači se taložili u meni, morala sam poduzeti opasne mjere kako u novu godinu ne bih ušla sva jadna i debela. Zapravo, prekriži debela - ima nešto sreće i u tome. Za doček, koji smo proveli u dnevnoj sobi (i svejedno je bio bolji i luđi od dočeka kod našeg prijatelja koji nam je jedne Stare godine bio domaćin, pa otišao spavati čim smo se izljubili za Novu godinu), pravila sam sarmu po prvi puta u životu. Unijela sam u nju puno ljubavi (čitaj: ljute paprike) i zaista je bila spektakularna, odmah do one koja nam je sarma svih sarma, a jeli smo je na dan našeg vjenčanja - ta sarma je neponovljiva. Znate kako biva, jeli smo sarmu skoro do Bogojavljenja, tako da je, koliko god bila spektakularna, nećemo praviti neko vrijeme jerbo nam je - prisjela.



Dijete nas je u blagdanskim danima počastilo nešto boljim snom pa smo se mogli proveseliti i uz kuhano vino, koje mi je, nakon dvije godine bez alkohola, posebno prijalo. Što se mene tiče, nitko ne bi smio prigovarati siječnju na njegovoj depresivnoj noti, jer, dok ima kuhanog vina, ne bi trebalo biti ni depresije.



Bila sam skeptična glede umjetnog bora, ali muž je bio uporan. Bila sam uvjerena da umjetni bor nikada neće nadmašiti pravi mirisni bor (koji bi pod utjecajem gradskog grijanja ostao gol već na Stjepanovo), ali ovoga Božića zaista samo uživali u divnom boru iz Peveca, i kitili smo ga svakodnevno! Prizori s početka siječnja samo su me dodatno uvjerili - ljepše je svoj bor rastaviti i pospremiti u kutiju, gdje će snivati do sljedećeg Božića.


Godišnji odmor bismo svi trebali iskoristiti za ovih snježnih dana, kada je najdivnije ostati kod kuće, pod dekicom, ili u toploj kuhinji. Iskoristila sam slobodne dane da pripremam jela koja tijekom radnog tjedna ne stignem, a jedno od njih su tački - domaće tijesto punjeno domaćim pekmezom od šljiva, baš kako ga je mama pravila. Volim zimsku kuhinju - pečene kobasice, kiseli kupus, krofne i langošice, sve ono vruće i mirisno na što nam odmah slina ispunja usta, u čemu pronalazimo utjehu i sjećanje na bakinu kujnu.



Siječanj smo započeli gledanjem dobrih filmova - od Hell or high water pa sve do legendarnog Povratka u budućnost kojeg obožavam iako sam ga gledala milijun puta. Godinama sam u školskim leksikonima navodila Michaela J. Foxa kao omiljenog glumca, i još uvijek je mom srcu posebno drag jer, iako smo nas dvoje ostarili, Marty će ostati vječno mlad, a u njegovom će DeLoreanu uvijek čučati i moje djetinjstvo.



Puno žena u siječnju, kada vlada sezonsko sniženje krpica, sakriva račune od muža, gura kupljenu odjeću na dno ormara, prikriva sve tragove neobuzdanog obilaska dućana. Ja? U jednom danu sam kupila dvije knjige (hej, pa dugo sam čekala u redu za plaćanje računa u pošti, a Kochova Večera je bila samo 29 kn!), pa sam i ja pomislila da taj podatak prešutim dobrom mužu koji mi svaki mjesec suptilno nastoji ukazati na nedostatak mjesta na našim policama za knjige. Osim knjiga, uložila sam i u svoju klasičnu ženskost - make up torbicu, i počastila se finom nijansom karamele br. 660 u izvedbi Maybellinea - jer ja definitivno nisam rođena s tim.



Nakon godišnjeg jedva me dočekala hrpetina papira koja se, bez moje intervencije, nije dala istjerati iz naše sobe broj 1. Možda to jest samo broj sobe koja je samo prva do ulaznih vrata našeg odjela, ali meni je ta soba zaista number 1 - uz raspoložene i iskrene, nadasve iskrene, kolegice, i dan proveden nad hrpom papira je uistinu dobar dan.


Cijeli se prosinac Franka kod kuće družila se s tatom, i zaista nije niti jedan dan bila bolesna. Morali smo iskoristiti neko vrijeme da malo dođe k sebi uslijed viroza koje su nemilice slabile našu mezimicu mjesecima. No, svemu lijepom dođe kraj, pa je tako i Franka morala natrag u jaslice - već peti dan bila je kod doktora, s povišenom temperaturom i antibiotikom. Jupi. No offense, siječnju, ali možda te trenutno ipak malo mrzim.




utorak, 10. siječnja 2017.

Dolores and other bitches

Svatko od nas u djetinjstvu je imao onu jednu stvar, pojavu ili osobu koje se užasno bojao - koja je bila redovita tema njegovih noćnih mora. Za mene je to bio klaun Pennywise iz hit serije koja je početkom '90.-tih bila na tv programu, a koju sam ja, dijete jednoznamenkastog broja godina, uspjela popratiti (zašto su mi roditelji to dopustili, nikad mi nije bilo jasno). Sanjala bih da mi klaun izlazi iz zida sobe dok spavam, da vreba iz ormara, da proviruje iz wc školjke, jednom prilikom sam čak s prijateljicom, koja je dijelila moj strah, s noževima obišla cijelu kuću u potrazi za strašnim klaunom koji mijenja oblik. Prijateljica je danas policajka, i ničeg se ne boji, osim možda klauna. No, da se razumijemo, nisu svi klauni strašni - samo oni koji žive u kanalizaciji. 


Kad sam malo porasla i počela sama posuđivati knjige u knjižnici, otkrila sam da je tvorac klauna Stephen King, i desetljećima je on za mene bio prekriženi autor. Čak me ni plakanje uz Zelenu milju ili Iskupljenje u Shawshenku nije navelo da o njemu promjenim mišljenje. Stephena Kinga ne čitam i točka.


A onda mi je prije dva mjeseca mentorica na posao donijela knjigu koja joj se sviđa i preporučila da ju pročitam. Nisam ženi mogla reći da imam kingovsku koulrofobiju pa sam knjigu pospremila u torbu. Stajala je knjiga na mojoj polici nekoliko tjedana, vrebala nepročitana znajući da mrzim nedovršene poslove, pa je naposljetku uzeh u ruke. Heureka! Shvatih da Stephen King nije samo klaunotvorac, nego je i jedan od najvećih feminista našeg vremena. Knjiga se zvala Dolores Claiborne, a sve oko mene je Stephen-Kingovski svijet.


Dok se kod nas prikazivao It, na američkoj top listi bestselera stajala je Dolores. Roman je to, kažu poznavatelji njegovog opusa, netipičan za Kinga. Napisan je u narativnom obliku, kao monolog jedne obične majke, supruge i radnice koju policija ispituje pod optužbom da je usmrtila svoju dugogodišnju poslodavku. Dolores tvrdi da nije kriva za taj zločin, ali da je prije trideset godina pomogla svom mužu, propalici, pijanici i zlostavljaču, da, doslovno, propadne u zemlju. Iako je već na samim koricama knjige otkriven slijed događaja u romanu, King uspijeva držati čitatelja prikovanog za priču obične žene koja se, dok štiti svoju djecu, pretvara u snažnu lavicu i čini ono za što je ranije mislila da nije sposobna činiti. 


Fascinantan lik na filmu je utjelovila Kathy Bates koja je jednom prilikom rekla kako je uloga Dolores Claiborne u istoimenom filmu njena najdraža uloga. Čak i prosječnom čitatelju jasno je da Dolores kao da je krojena po Kathy, gotovo da mogu čuti njen glas dok čitam Doloresin monolog.


Stephen King, mogu to već sada reći, zasigurno je jedan od najvećih i živućih autora, a daleko je svestraniji od svih. Od horora i romana s nadnaravnim elementima pa do obiteljske drame pisane u ženskom licu - nema toga što ne može ovaj čovjek kojemu su godine alkohola, droge, života u prikolici i siromaštva trebale da bi od svoje strasti za pripovjedanjem mogao živjeti. Veselim se što je čitav njegov opus preda mnom - jer sam tek 2017. godine, zbog mentoričine preporuke na koju sam nemilice pristala, postala fan Stephena Kinga. Aleluja!