Šljokičasta žena

Jedan naš prijatelj nedavno je dao otkaz u jednom od državnih zavoda i odlučio pokrenuti vlastiti obrt uz dvoje dječice i suprugom koja se bori s nezaposlenošću. Svi smo mu rekli: "Svaka ti čast!", ali zapravo smo mislili: "Čovječe, ti si lud!" Kao što kaže i Ash Ambirge, izgleda da svaka tvoja ideja doista vrijeđa ljude oko tebe, jer svi smo se stali propitkivati bismo li bili spremni učiniti takav leap of faith i volimo li uopće svoj do-jučer-mi-je-bio-čist-fajn-posao. Istina jest, nismo se pokušali staviti u kožu našeg prijatelja koji je bio kronično nezadovoljan poslom koji bi nekom drugom možda bio posao iz snova - a kad si nezadovoljan, onda nemaš izbora. Onda samo ideš. Go, go, go - veli ova luda Amerikanka u knjizi o svom biznisu - "The middle finger project". "Chronic boredom is actually an evolutionary response to d estructive patterns. It's a signal designed to tell you to get the hell out. Kids know this instinctively; anything even

"Gdje si bio '91?" pitanje je koje poprilično živcira nas koji smo rođeni u posljednjim danima te zloglasne bivše države, koji se pomalo grizemo jer se mučnog razdoblja stvaranja države niti ne sjećamo. 1991. imala sam četiri godine, dobila sam sestru za rođendan i život je bio lijep - nisam imala pojma o svijetu koji se rušio oko mene. Čak ni ubojstvo mog strica na dan kad je u mom gradu pobjeđena JNA nije uništilo moje lijepo djetinjstvo. Nije to bilo za djecu, od djece se krilo, kao da ta djeca neće postati ljudi jednog dana. Kasnije je po mom stricu nazvana ulica, ali ulica kao mjesto njegove pogibije ne znači mi puno - više mi znači jedan trenutak koji mi je ostao u sjećanju, ili sam ga od silne želje izmislila, više ni sama ne znam. Smrt uvijek ispremiješa javu i san, prošlost i sadašnjost, kao neki mađioničar. Nisam rođena u Osijeku, ali ovdje sam pustila korijenje, ovdje će moja djeca odrasti. I postavljat će pitanja - o onome čime se grad ponosi, i čega se srami,

Zrak miriši na pokošene livade, na sijeno, i na đubre. Nisu mi ti mirisi mrski. Mirišu na djetinjstvo. Vlak škripi i tutnji kao da je na izmaku snaga. Kondukter mi naplaćuje kartu u jednom smjeru - vraćam se kući. "Dvajs kuna", kaže, a ja se zahvalim na nevidljivoj karti. On dvadeseticu pristojno sprema u džep svojih uniformiranih hlača. Propuh mi kvari novu frizuru. Sestra mi kaže da izgledam kao sredovječna žena s tim minivalom. Neka. Dok je sve po mom, nek sam i sredovječna. Na krilu mi je stara knjiga Isabel Allende, ona koju Rory Gilmore najviše voli - "Eva Luna". Objavljena je u godini mog rođenja i predstavlja najbolje od ove čileanske spisateljice. Štoviše, u jednom intervjuu je i sama Allende izjavila da joj je Eva Luna, zajedno s Ines iz "Ines del alma mia" i Clarom iz "Kuće duhova", omiljena junakinja. Priča je to o putovanju djevojčice Eva Lune ("Zovem se Eva, a Eva znači život...") koja započinje pripovjetkom o njezinoj maj

Neki dan smo se na book club sastanku uplele u mameće teme. Čudno, jer glavna tema knjige koju smo odabrale za lipanj i nije bila majčinstvo. Jedna je počela pričati o porodu i spontano smo se počele otimati za riječ iznoseći svoje ratne priče - i to u društvu dvije trudnice-prvorotke (uuuuuu tad je najslađe, kad slušaju razrogačenih očiju). Znam da te priče nemaju smisla, to bi trebala biti water under the bridge, ali moramo ih pričati - jer smo preživjele. Jer smo si onda skroz bitne. Jer to nije mala stvar. Da bismo se podsjetile da smo sposobne za velike stvari. Jer, istina jest - s porodom naš posao tek počinje (to trudnice još ne znaju, pssst). Jedna od njih izjavila je da planira putovanje u Japan uz riječi: "Pa nismo umrli ako smo napravili dijete!" Draga, znam da to sad nisi spremna čuti, ali da, malo umreš kad postaneš majka. It's OK, nisam ni ja bila spremna čuti to, i još uvijek se teško nosim s tim (a imam šest godina staža). Uvjeravala sam se da će mi biti o

Otkad znam za sebe, znam i za Maju. Bila je moja prva prijateljica i voljele smo iste stvari - igrati se barbikama, voziti bicikl, gnjaviti mačke, tablicu množenja i Spajsice (ona je bila Geri, a ja Victoria). Živjele smo u ušorenoj ulici punoj živahne djece u kojoj su se kosilice za travu uvijek palile u isto vrijeme, u kojoj su se komšinice hvalile posađenim bašćama (i samo malčice zavidjele jedna drugoj), u kojoj su djeca razmjenjivala Cro army sličice preko plota, u kojoj se znalo da treba pobrati svu kiseljagu prije nego se livade pokose, ali i koje dvorište krije najmekše kajsije, i kada je najbolje krasti trešnje (još nisam preboljela rušenje stare Gašine trešnje). Odrasle smo u ulici u kojoj svak svakoga zna, pa smo voljele i filmove o takvim ulicama. Omiljeni nam je bio "Pohane zelene rajčice". Gledale bismo ga svaki put kad je bio na televiziji i onda danima vrištale: "Towandaaaa!" Možda nismo sve razumjele, ali razumjele smo prijateljstvo koje je vezalo I

Ne volim putovanja (kratko sam radila kao turistički vodič, ne b' čovjek rekao). Od same pomisli na udaljenost koju valja prevaliti prijevoznim sredstvom od točke A do točke B hvata me panika. Promet me uznemiruje. Ja sam kućna šlapa, a kad se i odlučim na kojekakvi izlet, nisam nimalo spontana - najčešće se pripremim bolje od domaćina koji me treba dočekati u tuđini. Organizacija je pola uspjeha, uvijek kažem. A organizacija putovanja kod mene podrazumijeva i literaturu - prije posjeta Samoboru čitala sam "Đulabije", o Vukovaru sam učila od Pavličića, čini mi se da Brod poznajem zahvaljujući Tadiji, dok sam živjela u Šibeniku sam čitala Brešana, a kad sam selila iz Šibenika u Osijek, mentorici sam poklonila "Unterstadt" Ivane Šojat. Ne znam je li ju ikada pročitala, ali silno sam joj željela pokazati grad u kojem sam odlučila pustiti korijenje. Knjiga je za mene uvijek bila savršeni suvenir jednog grada - taj je grad nadahnuo tog autora, njegov duh prožima taj

Neki dan sam se se toliko oduševila poljem makova koje je osvanulo na rubnom dijelu grada da sam sljedećeg dana dovela i djecu da im se dive. Nisu bili impresionirani crvenim poljem, ali zainteresirali su ih mravi i bubamare u jarku uz polje. Valjda je to razumljivo - da djecu zanima život koji se sada odvija, a ne tamo neki korov koji je niknuo na zaboravljenoj njivi. Korov koji će i nagodinu ponovno niknuti. To samo mi, tobože odrasli, tražimo ljepotu i u najružnijim pojavama - u korovu, u ratu, u bijegu, u smrti. Takva ljepota jest kratkotrajna, ali ponekad druge nemamo. Možda se ne bih sjetila pjesme Mihovila Pavleka Miškine, koju su moji roditelji u školi naučili napamet (riječ je o prelijepoj pjesmi, unatoč tome što je tijekom povijesti zlorabljena), a ja je znam samo zahvaljujući slušanju Six Packa na tulumima, i možda se ne bih divila crvenim makovima da ne čitam knjigu "Svijet prije tebe" Zorana Pilića (Fraktura, 2020.). Knjigu o ljudima koji su odrastali u vremenu &

- Mama, zašto ptice cvrkuću ako kiša pada i još je mrak? - pitala me Franka prošlog petka ujutro, u 4:45. - Ne znam, piški i bježi natrag u krevet - promrmljala sam. Franka je otišla, a ja sam nastavila žmiriti. Spavati više nisam mogla. - Malo je čudno da se tako probudila, garant će bit' bolesna - rekao je muž, a ja sam odmahnula rukom, u mislima, jer tijelo mi se još nije razbudilo. Ležala sam nepomično i razmišljala o pticama. Kiša je pljuštala iako ju nitko nije predvidio, a one su grleno pjevale na stablima ispred našeg prozora. Zašto ne bismo mogli biti kao ptice? Tog su me dana pozvali iz vrtića jer je Franki porasla temperatura, i odjednom mi je sinulo - čovjek nikad neće biti kao ptica. Briga nam je podrezala krila, začepila gubicu. Nije me strah starenja, ali nedostatka bezbrižnosti jest. Mi, ljudi, uvijek imamo nešto o čemu se možemo, ili trebamo, brinuti - kišu, mrak, bolesti, crnu kroniku, političke igre, mišljenja drugih, dvostruka mjerila, svoja očekivanja. Nepres