ponedjeljak, 26. siječnja 2015.

Iznenađenje!

Kad smo nazdravljali Novoj 2015. godini, nisam mogla ni zamisliti kakva iznenađenja ona za mene čuva! Za početak, iznenađujuće je bilo što ona ženska prokletinja, iako sam se ulošcima bila naveliko opremila, nije stigla početkom siječnja, za kada je bila naručena. Pripisala bih ja to stresu oko selidbe i novog radnog mjesta, samo da me noćima nije budila bol koja sliči menstrualnoj, a koju gospođa nije popratila. Krajem prosinca bila sam na godišnjem pregledu kod ginekologa, sve je bilo u redu i nikakvi stanari nisu nastanjivali moju maternicu. Ipak, nakon što je moja, inače redovita, prokletinja kasnila tjedan dana, morala sam se po prvi put u životu popiškiti na štapić, da prostite. I tako se dogodilo najveće od svih iznenađenja u mom životu!

Naravno da smo ranije pričali o djeci. Još u srednjoj školi naša imaginarna djeca imala su imena, ali tek smo kroz pripremu za vjenčanje postali uzbuđeni pri pomisli da bismo, ali stvarno, uistinu, zapravo, mogli stvoriti novi život! Dijete - koje bi bilo čudna kombinacija njega i mene, mješavina naših vrlina i mana, koje bi nam moglo nabiti na nos kad odraste. A ipak, dijete sa svojim idejama i svojim snovima, iz kojih bismo i sami mogli nešto novo naučiti, zahvaljujući kojima bi nas život bio još šareniji i radosniji.

Trenutno ne znamo gdje ćemo do kraja ove godine stanovati, muž još traži posao, ali ljubavi imamo i više nego dovoljno, pa bi bila šteta da ju ljubomorno čuvamo samo za sebe!

Zato, ako sve bude u redu i uz Božji blagoslov, postat ćemo roditelji početkom rujna! Trenutno je naša bebica veličine borovnice (u svim priručnicima bebe u različitim stadijima trudnoće opisuju voćem - borovnica, boba grožđa itd, što je baš slatko), mami je dobra, ne izaziva nikakve mučnine, a mi strpljivo i uzbuđeno čekamo sljedeći pregled i susret s njom!


četvrtak, 15. siječnja 2015.

Throwback thursday 2

Ne znam kako je kod vas, ali ovih dana Slavonijom vladaju pozitivne temperature u kombinaciji sa suncem, što je dovoljno da se kolektivno poradujemo proljeću i novom životu koji je bujao ispod, sada već otopljenog, snijega.

No, da se ne bi gospođa zima naljutila, ovog throwback četvrtka prisjetit ću se prve ovogodišnje šetnje Osijekom i odati počast snijegu i hladnoći koji su nas primorali da 2015. godinu dočekamo u toplim domovima.









subota, 10. siječnja 2015.

I wish...!

Once upon a time živjela je djevojka koja je sve o životu naučila iz Gilmoreica...

Ali, sada ozbiljno, gotovo kad god bi me netko upitao: "Odakle to znaš?", odgovor bi bio: "Iz Gilmoreica". Tako sam i za mjuzikl Stephena Sondheima saznala od Paris Geller koja je, inspirativna kao i uvijek, pjesmom Into the woods mučila sirotog kolegu koji je polugodište proveo na Broadwayu.


Baš kako me Paris naučila, "Into the woods, into the woods, into the woods" pjevuckala sam otkad sam saznala da ekranizacija ove uspješnice dolazi u kina,  pa me muž počastio dejtom, znajući da je riječ o bajci u kojoj likovi odjednom, iz vedra neba, bez ikakvog logičnog razloga i objašnjenja, počnu pjevati - što je njegov najmanje omiljeni žanr filma. Nasuprot njemu, moj idealni svijet bio bi onaj u kojem bismo svi pjevali na ulici!


Into the woods je zanimljiv splet Pepeljuge, Crvenkapice, Jakova i čarobnog graha te Matovilke. Koliko god se ideja činila sjajnom, samoj mi nikada ne bi palo napamet oskvrnuti taj bajkoviti svijet uz koji sam odrasla. Omiljena mi je bila Crvenkapica, i jedno od mojih prvih sjećanja je ono gdje mami sjedim na koljenima dok ona oponaša strašnog vuka koji je pojeo bakicu. Bila sam baš hrabra, kad bolje razmislim - moja nećakinja se, npr., boji Pinokia, i sve strašne bajke za nju su prestvarne. Ja sam valjda uvijek imala i mračnu stranu.

Anyway, Into the woods!


Dok sam ja oduševljeno buljila u čarobno kraljevstvo u kojem je pekar spreman sve učiniti da bi postao otac, u kojem vještica smišlja zadatke kako bi postala mlada, u kojem su prinčevi slightly gay švaleri, a Pepeljuga najneodlučnija djeva (ja je takvom nikada nisam doživljavala), moj je muž proživljavao epizode zaprepaštenja, očajničkog gledanja na sat i drjemuckanja.


Oprostit ću mu. Muškarci nemaju žensku maštu, ne razbijaju glavu danima o ostvarenim željama, ne sanjare i ne kaju se za pogreške kao mi, žene. Njima neće "No one is alone" zarositi oči, niti će priželjkivati happy end. Oni su za te čarobne dramatične emocije zakinuti. Ta mi je spoznaja izmamila osmijeh na lice, i to istog dana kad sam se s legicom šalila da bi žena bilo isplativo biti jedino na Titanicu. TGIF! ;)

srijeda, 7. siječnja 2015.

U spomen na godišnji odmor

Nema slađeg od posljednjih dana godišnjeg odmora - dana kad na raspolaganju imaš spavanje do mile volje, dobre filmove, stranice knjige koja se sama čita, sunce koje otapa snijeg i toplu kavu s prijateljicom.

Posljednjih dana godišnjeg odmora noge sam protegnula do postolara (kojem uvijek nespretno želim platiti za usluge više nego on naplati - što zbog ljubavi prema šegrtu Hlapiću, što zbog bojazni da se sitni obrti ne ugase u ovo doba velikih trgovačkih centara) i knjižnice, najdraže mi knjižnice na cijelom svijetu.


Našička knjižnica smještena je u dvorcu obitelji Pejačević koji je sagrađen 1812. godine, za vrijeme Vincencija grofa Pejačevića. Izgled dvorca mijenjao je grof Ferdinad Karlo Rajner, a njegov najslavniji stanovnici bili su grofovi Ladislav i Teodor Pejačević, djed i otac prve hrvatske skladateljice - Dore Pejačević, žene koja je živjela skromno, ali ispred svog vremena, skladajući glazbu u našičkom perivoju. Upravo zbog njegovih duša, cijenim tišinu dvorca i on kod mene oduvijek izaziva veliko strahopoštovanje. Imala sam sreću volontirati u knjižnici kao srednjoškolka i istražiti gotovo svaku njegovu prostoriju. Ipak, on mi još uvijek predstavlja veliku našičku zagonetku, još uvijek skriva tajne znane samo njegovim stanovnicima.


Među knjigama koje sam posudila prve u 2015. godini u ruke mi je dopala knjiga Ni Evina ni Adamova Belgijanke Amelie Nothomb. Za vrijeme srednje škole, čitala sam Amelie pobožno i topila se u njenim putovanjima. Iako njen opus nisam dotakla godinama, njene riječi još uvijek mi zvuče tako energično da sam dojma da je ona djevojka koja tako iskreno i autentično doživljava svijet oko sebe. Navedeni roman jedan je od njenih prvih, a u njemu ona na romantičan način progovara o ljubavi Japana i Belgije, o naklonosti koju je gajila prema svom učeniku francuskog jezika, o fatalnoj ljubavi koju je za nju osjećao taj neobični Japanac. U priči o fondueu, okonomijakiju, ljepoti rečenica Yukija Mishime do tajanstvenosti filma Hirošimo, ljubavi moja! Amelie otkriva sebe više nego u ikojem svom djelu, što je razlog da već ovih dana otputujete u Japan ili oživite svoje znanje francuskog jezika.

"Ljubav je u toj mjeri tipično francuski zanos da su je mnogi smatrali nacionalnim izumom. Ne zalazeći tako daleko, ipak sam svjesna da je taj jezik naklonjen ljubavi. Možda bismo mogli zaključiti  da smo Rinri i ja poprimili tipičnu naklonost jezika svog partnera: on se igrao ljubavi, opijen tom novinom, a ja sam se naslađivala koijem... Riječ koi me, naprotiv, oduševljavala zbog svoje lepršavosti, tečnosti, svježine i zbog nepostojanja odgovornosti. Koi je bio elegantan, razigran, zabavan, civiliziran. Jedna od draži koija bilo je parodiranje ljubavi: oponašane su određene ljubavne geste, manje radi bilo kakvih objavljivanja, a više radi prostodušne zabave...  ...zacijelo je shvatio da je on moj prvi koi, kao što sam ja bila njegova prva ljubav. Jer, iako sam već izgarala mnogo puta, nikada mi još nitko nije bio po ukusu."


četvrtak, 1. siječnja 2015.

Pidžama dan

2015. godina započela je s jednim od najhladnijih dočeka - tako bar kažu - ne bih znala jer osobno nisam ni pomirisala svježi osječki zrak. Novu smo dočekali uz dobru kapljicu i drage prijatelje, gledajući vatromet kroz prozor, penzići style. Pa neka nam i Nova godina bude takva - mirna, radosna i šašava!


Nakon tako uzbudljive penzionerske večeri valjalo je dan provesti u krevetu - jer nema boljeg dana za pidžamu od prvog dana nove godine, dana kad su na televizijskom programu vremenski klasici kao što je Ben hur i Zameo ih vjetar, a sarma čeka drugo podgrijavanje. Osim već spomenutih klasika napokon smo pogledali Gone girl, film za koji sam imala velika očekivanja, a na kraju mi je bio prepredvidljiv da bi me oduševio. Kako bilo, Ben Afflecka mi se uvijek isplati pogledati. 

Pogledali smo i film The Good Lie (2014), predivan film o "izgubljenim dječacima iz Sudana", inspiriran stvarnim događajima.


Nakon što izgube roditelje u građanskom ratu u Sudanu, nekoliko hrabrih dječaka i njihova sestra bosi, gladni i žedni pješice prelaze tisuće kilometara do izbjegličkog kampa u Keniji. Izgubivši putem svoju braću i prijatelje i pouzdajući se u Boga, sanjaju o boljem životu u Americi. Nakon trinaest godina u kampu, njihova imena našla su se na popisu sretnika koji će novi život izgraditi u Americi. No, hoće li Amerika za njih biti obećana zemlja ili će ih rodna gruda pozivati na povratak?


Ovaj inspirativan film priča priču o nevjerojatnoj bratskoj ljubavi, skromnosti i poniznosti koja bi sve nas, koji se gušimo u francuskim salatama i pečenki, trebala posramiti. Činjenica da su glavni glumci doista kao djeca bili vojnici i da su jedni od izbjeglica iz Sudana daje filmu još veći značaj. Snaga ljudskog duha i ljubav onoga tko je za brata spreman dati život izmamit će vam suze na početku ove godine, za koju se iskreno nadam da će svakome donijeti mir u srcu, bratski zagrljaj, sposobnost da nesebično voli, pravo na dostojanstven život, rad i uživanje u svakome trenutku provedenom s onima koje voli.