Šljokičasta žena

Ušli smo u 38. tjedan trudnoće moj sin, plod moje utrobe, i ja - službeno smo u terminu i svakog trena mogao bi nas iznenaditi porod. Ili ne. Naime, kažu da se prije poroda bebica umiri, da se spusti u zdjelicu pa nestane žgaravica, a majku uhvati nagli nalet energije i potrebe za čišćenjem uz obavezno čišćenje tijela koje se priprema za napor koji ga očekuje. Mene je žgaravica tek počela patiti, beba se miče više nego ikada, a lijenost mi je srednje ime, zajedno s prejedanjem. Neće on skoro, je li? Torbu sam spakirala, bez puno filozofiranja, sad znam točno što mi treba, a što ne - ovaj put ne pakiram kućni ogrtač ili slične gluposti koje se redovito nađu na popisima koje revno guglaju neiskusne majke. Sad sam stara iskusnjara. Spakirala sam i sebe i Franku i preselila kod bake koja je ipak bliže željenom nam rodilištom. Ovim putem svečano obećajem da ću baki podići spomenik jer me tetoši i jer trči za Frankom po ovoj sparini.  Dani brzo prolaze, a ja ih kratim naruč

U jednom od najpopularnijih i najčitanijih postova na ovom blogu, napisanih nekako u ovo doba prije tri godine, izjavila sam da sam spremna za porod, i da jedva čekam porod! Znam, smijali ste mi se tada, smijete se još uvijek možda, jer takvu glupost može izjaviti samo žena koja nestrpljivo čeka svog prvog potomka - ukratko, žena koja nema pojma što ju čeka i koja misli da se za porod sprema tečajem za trudnice, a da si stvoren za ulogu roditelja ako djetetu kupiš komprese za njegu pupka i par zgodnih bodija. Smijem se i ja poznanicama koje na Facebooku odbrojavaju dane do termina i iščekuju dan D s osmijehom, jer istina jest - nitko im ne može objasniti koliko zapravo porod može biti bolan, što sve može poći po zlu, i koliko neprospavanih noći, brige i noćnih guglanja slijedi tek nakon što kući donesete bebu fresh from the oven . Mi smo sve to prošli - nefilmski porod koji je trajao 25 sati nakon pucanja vodenjaka, žuticu i odvajanje od bebe u njenim prvim danima, kolike, nasisavanja

Možda biste se začudili da ste me vidjeli da u trećem tromjesečju trudnoće u knjižnici posuđujem knjigu o kojoj ću danas razglabati, ali, osim dogovora koji sam s sklopila s prijateljicom nakon posjeta kinu i gledanja filma Book club, činjenica da sam sada mama, i da ću uskoro postati dvostruka mama, zapravo me uvjerila da ju moram pročitati. Naime, ako nešto želim svoju djecu u životu naučiti, to je da ne sude knjigu po koricama, da odijelo ne čini čovjeka, da ne temelje svoje zaključke na prvom dojmu - jer to je pravnički style - saslušaj obje strane i onda donesi presudu, neovisno i nepristrano, pouzdajući se u svoj zdrav razum. A kako ću ih tome poučiti ako i sama nisam takva? Godinama se opirem čitanju Pedeset nijansi sive, i to ne zato jer sam neki moralist ili jer me sram posuditi je u knjižnici (što je zacijelo razlog tolikom broju prodanih primjeraka u svijetu), nego jer sam književni snob. Da, čuli ste me - mislim da sam bolja od knjiga (pa tako i od ljudi koji ih č