Šljokičasta žena

Žene iz mog čitateljskog kluba natjerale su me da na svetom početku nove godine čitam "Bal luđakinja" - ne čudi, stoga, što su me cijeli mjesec privlačile knjige koje bi mogle ugroziti i najstabilniji mentalni sklop (ne kažem da je moj takav, dapače). Knjige su to zbog kojih vam se ježi kosa na glavi, zbog kojih vam se čini da ste u glavi labilnog, ali uvjerljivog pripovjedača, a koje se ne mogu lako odložiti. Žute tapete - Charlotte Perkins Gilman Kad ljudi na internetima spominju Colleen Hoover (tobože nitko ne voli njezine knjige, a ona je svejedno najkomercijalniji autor na svijetu), ja kolutam očima, ali kad netko spomene "Žute tapete" i kaže da ih je napisala histerična feministica iz 19. stoljeće rođena u - ni više ni manje - Hartfordu u Connecticutu (ergo, možda je rođakinja Lorelai Gilmore), ja knjigu odmah potražim u gradskoj knjižnici. Charlotte je žena vrlo zanimljive biografije. Iako joj je rođena tetka bila Harriet Beecher Stowe (koja je desetljećima b

Jednog dana, ako budeš imao sreće, srest ćeš čovjeka, i vaše će se duše prepoznati. Neće to biti prijatelj iz djetinjstva koji je koračao tvojim ulicama, igrao se tvojih igara, pisao tvoje zadaće - bit će to netko nov. Netko s kime ne dijeliš ni mjesto ni vrijeme rođenja, ni hobi ni zanimanje, a ipak te poznaje, ipak ti je nalik. Taj je čovjek rijedak, i, stoga, dragocjen.  Znaš, knjige se nisu napisale same - ispisali su ih ljudi. Zato, kad u rečenicama kakvog romana pronađeš prijatelja o kojem govorim, čuvaj ga kao oko u glavi. 1. Hamnet Tako je bar bilo s autoricom Maggie O'Farrell i sa mnom - već na prvoj stranici "Hamneta" prepoznala sam ju kao svoju. Opisivala je unutrašnjost kuće u kojoj je živio taj jedanaestogodišnji dječak, sin velikog Shakespeara, i ja sam doista vidjela ljetnu prašinu koja se kovitla ispod drvenih greda stratfrodske kolibe u kojoj je oko ognjišta Agnes okupljala svoju djecu. Osjetila sam toplinu i ljubav - čula sam živost u Hamnetovim koracima

Parazit - "1. biol. organizam koji živi na površini ili u tijelu drugoga organizma i iz njega crpi sastojke koji su mu nužni za prehranu; nametnik, 2. pren. onaj koji živi od tuđeg rada, koji živi na tuđi račun; muktaš, gotovan". Kad bismo se igrali asocijacija, na spomen riječi parazit, prvo bi mi na pamet pale loptaste imele koje sišu topole uz Dravu. Vidjela sam ih, nedodirljive. Sišu život iz ogoljenih grana. Vrane im se smiju, a one neumorno sišu. Ima čudotvorna ljekovita svojstva, kažu. Tjera zle duhove. Iz nekog razloga, Amerikanci se vole ljubiti u njezinoj blizini. Ali, živi na tuđi račun, a nitko ne voli takve. Takve svakodnevno kudimo busajući se u prsa - bolji smo od njih jer, kakvi god da jesmo, bar nismo paraziti. Prilagodljivost jedinki koje parazitiraju mora da je zaintrigirala i splitsku autoricu Magdalenu Mrčela, jer svoju je zbirku od trideset kratkih priča naslovila - "Parazit". Odlažem knjigu. Ne treba mi sivilo. Znam da je naslov provokacija, a

Neki dan na televiziji se prikazivao još jedan od dokumentaraca o Agathi Christi - Agatha Christie: Sto godina Poirota i Miss Marple - snimljen 2020. povodom stote godišnjice objavljivanja njezinog prvog romana, "Zagonetnog slučaja u Stylesu", u kojem se prvi put pojavljuje slavni Hercule Poirot. Posebnu dragost osjećam prema Agathi Christie i njezinim sivim stanicama, i uvijek me oduševe nove spoznaje o njezinom životu i stvaralaštvu. Film je kronološki prikazao neke od njezinih najvažnijih knjiga pa sam ih odlučila zabilježiti i ovdje (pogotovo jer neke još uvijek nisam čitala, ili jesam, pa zaboravila, tako je to s Agathinim krimićima). Pa, ako među vama postoji čitatelj koji još uvijek nije čitao djela književnice kojoj dugujemo čitavi žanr (pa i podžanr - whodunit u seoskoj idili), a kojoj je u djetinjstvu čitanje bilo zabranjeno, izvolite! Nema na čemu. Ubojstvo Rogera Ackroyda Agathine romane sam redovito čitala tijekom ljetnih praznika - bili su savršena razbibriga n

Sloboda - kakva čudna, neopipljiva stvar. Tu je, trepneš, pa je nema. Trudim se prepoznati ju u svakom danu, pozdraviti ju svojim kretnjama, cijeniti ju svojim djelima. Možda je Bogom dana, ali svijet ju nemilosrdno kida od nas, ponekad nam ostavlja tek mrvice. Za vrijeme studija bila sam opsjednuta penalnim sustavom - gledala sam dokumentarce o američkim zloglasnim zatvorima, čitala o uvjetima u našima, a posjet požeškoj ženskoj kaznionici nikad nisam zaboravila. Još vidim lica žena koje sanjaju o slobodi, zaključane. Neke krive, neke nevine, neke bez izbora, neke napokon zaštićene - sve osuđene (čula sam da Marina Vujčić piše knjigu o ženi osuđenoj za usmrćivanje supruga - #jedvačekam!). Knjiga koju ovog mjeseca čitamo u čitateljskom klubu podsjetila me na izrečene im osude, i na krhku slobodu. U srednjem vijeku žene nisu prosto zatvarali, nego su ih nazivali vješticama, mučili ih i javno ih ubijali. U 19. stoljeću, pak, čovječanstvo je pronašlo civiliziranije,  suptilnije, kreativni