utorak, 22. travnja 2014.

Ne bi svita bilo

Za nekoliko sati moje dvije ljubavi slave svoj rođendan - dječak kojeg sam zavoljela prije gotovo trinaest godina, a koji je uz mene odrastao u muškarca, i knjige - koje sam kao djevojčica zaključala u srce uz svoju bajko-pričalicu - majku.


U pokušaju da povežem to dvoje, otkrit ću vam danas da je prva knjiga koju mi je dragi poklonio bila Coelhova Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala. Pažljivo ju je umotao u papir i donio je na proslavu mog 16. rođendana. Bila sam obučena u zvonarice i lanenu široku hippy košulju, jer tada je to bio moj prepoznatljivi stil, a knjigu sam rado čitala i tijekom studija, kad me new age faza davno bila napustila. Coelho je uvijek govorio o ljubavi kao o nečem nadnaravno lijepom. Željela sam je, baš takvu - vječnu, nepotrošnu, izdržljivu, hrabru. I ona se, jednako čarobno kao i u fabuli Coelhove knjige, stvorila u mom životu.

Moja prijateljica, koja će mi sutra biti kuma na vjenčanju, predložila mu je da mi je pokloni. Znala je ona da je to knjiga o ljubavi, i da će me na taj način dragi potpuno osvojiti. Što da vam kažem, nisam imala šanse. 

Tijekom godina poklonio mi je puno knjiga, raznih žanrova i veličina, ali ta prva će mi zauvijek biti najdraža jer posveta u njoj, ispisana na olovkom povučenom crtovlju (koji je kasnije izbrisan, ostavivši za sobom samo u čarobnoj ravnini napisane riječi), uvijek me podsjeti na dječaka koji mi se davno uvukao pod kožu. Sjeti me na sve ono o čemu smo sanjali, a što se danas ostvaruje.

Ako nas knjiga koju čitamo ne probudi udarcem u glavu, zašto je čitamo? Trebamo knjige koje nas pogađaju poput katastrofe, koje nas duboko rastužuju, poput smrti nekoga koga smo voljeli više od samih sebe, poput izgona u šumu daleko od svih, poput samoubojstva. Knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama.

Franz Kafka


Knjige za mene nikada nisu bile samo stvari - svaka me podsjeća na neku fazu mog života, na dobre i loše izbore, na želje i prohtjeve. One su krojile moja tinejdžerska (sada - čini se - besmislena) razmišljanja, a sada me sjete na prijateljska lica, rođendane, diplome, vrate uspomene na slatke ljubavne izjave - zahvaljujući njima bolje razumijem ljude oko sebe, zbog njih nikada nisam bila potpuno sama, zbog njih moja mašta divlja, a ja misli slažem u rečenice koje su željne čitateljske pažnje. I zato svatko tko misli da su knjige hrpetina loše iskorištenog papira, i da je čitanje gubljenje vremena, ne može niti zamisliti koliko je zbog takvog razmišljanja osiromašio svoj život. Jer, da nema knjiga, možda ne bi bilo niti ljubavi - a da nije ljubavi, ma znate kako pjesma dalje ide...

Napola pročitana knjiga je kao nedovršena ljubavna veza.

David Mitchell

četvrtak, 17. travnja 2014.

Glavu gore!

"Negativne emocije su zarazne, a podložnije zarazi su žene", "Isforsirani optimizam stvara kontraefekt" itd. - nema dana, a da ne naletimo na pesimizam i njegov utjecaj u medijima. Isto tako, rijetko kada osvane dan u kojem bi čovjek mogao nesmetano uživati, upijati zrake sunca s onim divnim osjećajem mira u grudima. Očito je - sve nas pere negativa. Svakodnevno nas kljukaju s ružnim vijestima, i čak i da uspijemo zanemariti globalne krize, ratna stanja, klimatske poremećaje i nesreće svjetskih razmjera, ne možemo zanemariti ono što se događa nama samima, ili našim najbližima. Nezaposlenost i nesigurnost imaju moć čovjeka pretvoriti u njegovu sjenu, dok od njega ne ostane ništa osim malodušnosti u ljudskom obliku. I što da čovjek učini? Čini se blesavo drugoga čovjeka tješiti klišejima kao „Razvedri se!“, „Sutra je novi dan!“, „Bit će bolje!“, kad niti sami ne vjerujemo u njih, niti najmanje.


Ljudi koji me dobro poznaju moj stav prema mom životu opisali bi kao pesimističan, kao da je lako kroz život, koji te šamara i u kojem se ostvaruje sve ono što ne želiš, ići s pozitivnim stavom. Istina jest da je čovjekov stav i način suočavanja s problemima programiran, a i neke stvari can-do-spirit jednostavno ne može izliječiti. Ljudi koji vas tješe klišejima zapravo su lijenčine i kukavice koji su smrtno uplašeni i na tren se staviti u vašu kožu. U današnjem svijetu čovjek gotovo da ništa niti nema, osim svoje riječi, pa nemojte prijatelju lagati. Radije recite da će sutra biti još gore, i da će možda sići s pameti i izgubiti sve živce, ali da ga u krizama nećete ostaviti samog.


Imam užasnu grižnju savjesti kada u predvazmeno vrijeme obuzeta sivim mislima tumaram od kuće (ha! uvijek mi je kao trn u oku uopće tako nazivati podstanarski stan 600 km udaljen od kuće) do posla.  Promišljanja o budućnosti, o tome tko želim biti i gdje mogu biti za nekoliko godina, o problemima članova moje obitelji, beznadnosti koja je zadesila moje prijatelje, o zdravlju koje kao da nam svima nedostaje… čini se kao da nema čovjeka kojeg život mazi. I dok me zapljuskuju valovi nezahvalnosti, pogledam često prema nebu, znajući da ću istog trena zaboraviti tlo pod nogama, i da će mi oko zaokupiti svjetlost, bjelina, nešto veće i ljepše od ovoga što me guši. A kad je nebo tmurno i bura šiba, uhvatim se za šarena okna koja gledaju na morski beskraj i ona mi daju nadu da možda nije sve onako kakvim se čini – možda i zapuštena kamena zgrada ima u sebi nešto obojeno, nešto radosno, nešto posebno - baš kao što i svaki dan nosi neku ljepotu koja je vrijedna pažnje.


Možda sutra neće biti bolje, ali to ne znači da bi današnjica trebala biti lišena zahvalnosti – nešto je u što se neprestano (bezuspješno - očito) uvjeravam. Hvala Ti, Bože, na tračku šarenila u svakom mom danu. Hvala Ti, Bože, ma ne na poslu, niti na ljudima koje volim, hvala Ti što si imao ljubavi udahnuti mi zrak u pluća, što si mi dao oči kojima ću te, nadam se (toliko se nadam) pogledati jednog dana, što si mi na ramena nasadio ovu ludu glavu koja u Tebe sumnja. Hvala Ti što danas jesam, bez obzira hoću li sutra biti.

nedjelja, 13. travnja 2014.

Dobri stari gerijatrijski humor

Old hogs, Stand up guys, Bucket list - you named it, I've seen it - filmovi s matorim legendama Hollywooda uvijek zvuče kao dobro iskorišteno movie vrijeme. I baš kad pomislim da su fore koje valjaju starkelje isfurane, pogledam film koji me nasmije i razuvjeri.


Jedan od filmova koje bih preporučila svim kokoškama koje se, kao ja, pripremaju za djevojačku večer je lanjski Last Vegas, iako su u njemu junaci muškarci u poodmaklim godinama. Možda svojim nazivom ne govori ništa specijalno, no, kad vidite da se iza naslova kriju imena Roberta de Nira, Michaela Douglasa, Morgana Freemana i Kevina Klinea, film već postaje primamljiviji, zar ne? Zanima vas kako partijaju penzioneri, za čime čeznu, zaljubljuju li se? Za nekog će ovo biti film u kojem ne nedostaje zgodnih balavica koje imaju daddy komplekse, a za nekoga možda i film o ljubavi i prijateljstvu te mudrostima onih koji se nalaze u jeseni svog života. Žene vole romantične komedije, da, istina, ali ne postoji ništa romantičnije od muškaraca koji su ostarjeli vjerni i zaljubljeni u jednu ženu, stoga je ovaj film, u moru glumpavih i negledljivih komedija današnjice, savršen i za gledanje u dvoje, ali i u ekipi s kojom ste odrasli. 


Kome su poklonili svoje srce, uzbuđuje li ih pomisao da svoju ženu prevare, mogu li s umjetnim kukovima još nabaciti kvalitetnu čagicu te koje su tajne pravog prijateljstva - pogledajte u Last Vegasu, uz prigodno pivce ili koktelčić. Živjeli!

subota, 12. travnja 2014.

Kolumbo i ja, druga dva

Znate li onaj osjećaj kad knjigu uzmete u ruku, ne poznavajući autorov opus, pa niti njegovo ime, a već na prvim rečenicama izgubite se u njegovim riječima i poželite nikada se ne vratiti u stvarnost? Ima li ičega boljeg od tog osjećaja? Kao ja da poludiš jednom kad se zaljubiš - pjevao je Bodalec, a baš s tim zaljubljivanjem usporedila bih otkriće dobre knjige i onaj povijesni trenutak u kojem poželiš manijakalno vikati svijetu "Ovo morate pročitati!!!", baš kao da ste vi prva osoba na svijetu koja je to zaključila.


Ponekad pomislim da sam vrhunac svojih čitalačkih navika doživjela u srednjoj školi jer, iskreno, sve rijeđe me spopadne taj osjećaj savršenog otkrića koji mora da je doživio i sam Kolumbo otkrivši novi kontinent, što je i razlog zašto sve češće posežem za već pročitanim knjigama. Čini mi se kao da sam sve svoje omiljene autore zavoljela još u formativnim godinama svog života i da sam im otada vjerna. Tako je bilo i s Isabel Allende čiju Kuću duhova sam uzela u ruke u našičkoj knjižnici, s police južnoameričke književnosti, izabravši je nakon što sam dovršila Coelhov opus. U sedmoj sezoni Gilmoreice Rory kaže da joj je najbolje djelo Isabel Allende Eva Luna, iako svi vole Kuću duhova. E, pa, Rory moja, ponekad su određene knjige ljubljene od mnogih s razlogom! Tako je zasigurno i s ovom jer Kući duhova ove čileanske umjetnice, koja prezime dijeli s iznimno važnim ljudima čileanske povijesti, niti jedna knjiga nije slična.


Ne volim prepričavati fabule i spoilati ljudima čarobne događaje koje sami trebaju otkriti - reći ću samo da je ovo knjiga stvorena za one koji uživaju u obiteljskim sagama koje skrivaju tajne i likove neobičnih karakternih osobina i sudbina. Radnja se vrti oko nekoliko generacija obitelji Trueba, a malo je reći da njihovu sreću kroje osjećaji ljubavi i mržnje. Ako volite priče kojima žene, sklone magiji, suptilno gospodare, onda će jasnovidna Clara, Blanca i Alba postati nove junakinje vašeg života - što je i razlog zašto im je autorica posvetila svoj prvijenac, koji je počela pisati kao pismo svome djedu na samrti 8. siječnja 1981. (a na koji datum potom piše i sve druge svoje knjige koje su uslijedile).


Ako ste voljeli Marqueza, obožavat ćete i magični realizam Isabel Allende, a Trueba žene nadahnut će vas, ako na ništa drugo, na pisanje u sveščiće za bilježenje života - kao što su nadahnule i mene davnih godina. A ako knjige nisu vaš cup of tea, prema Kući duhova 1993. snimljen je i film, a u njemu glume Jeremy Irons, Meryl Streep, Glenn Close, Winona Ryder i Antonio Banderas - mislim da ništa više osim toga nije potrebno reći - preporuka za tmuran vikend je ovdje!

četvrtak, 10. travnja 2014.

Ono kad shvatite da vaše vjenčanje ne organizirate vi

Kad se zaručite za ozbač, i želite iskristalizirati datum vašeg W – daya, vrlo brzo shvatite da sve ono što ste za svoj dan sanjali - možete zaboraviti. Sve one nadobudne žene koje u serijama nose rokovnike pune ideja za svoje savršeno vjenčanje i koje točno znaju na koji dan i na kojem mjestu se žele pogospođiti ? Pih! Krajnja nerealnost!

Željela sam se udati u svibnju, na dan kad je naša ljubav procvjetala. Međutim, isplanirati vjenčanje za dvjestotinjak gostiju u samo nekoliko mjeseci nemoguće je jer su i dvorane i bendovi koje želite, ili koje si možete priuštiti, zauzeti ponekad i godinu dana unaprijed na vaš željeni datum. Stoga se datum našeg vjenčanja nametnuo sam po sebi – prema potrebama tržišta i prema željama naših roditelja (jer uvijek valja provjeriti da datum vašeg vjenčanja ne bude ujedno i obljetnica smrti člana uže obitelji i sl.). I tad vas strefi – zapravo uopće nije bitno što vi želite – ovaj party organizira se za nekoga drugoga – one ljude koji žene sina i udaju kćer.


Moj dragi i ja nismo pretjerano moderni, ali smo praktični. Ne volimo cajke niti zabavnu domaću glazbu (čitaj: Rozge, Sevke i kompaniju), a kao jedini bend koji nam se nudio kao rješenje za naš glazbeni ukus bio je – DJ. Naši roditelji, sumnjičavi, ali puni razumijevanja, dali su nam svoju podršku. Međutim, nakon što se bookirao DJ, a starci shvatili da mi mislimo s tim preozbiljno, suptilno su se počele davati savjeti i preporuke. Pa bit će i starijih ljudi, pa uvijek je živa glazba živa glazba (ma da?), bolja je atmosfera. OK, otkazali smo DJ-a (uvijek je dobro imati trenutak kontemplacije između bookiranja i plaćanja kapare), izguglali bendove do iznemoglosti, shvatili da nećemo pristati ni na što manje od muškog i ženskog vokala na pozornici – i odabrali. Prije krajnje odluke, dragi je s kumom poslušao bend i uživo, a budući da znaju svirati Zoricu – i mladenka je dala svoj blagoslov. So help us God.


Ponekad mi znaju biti zamorne ceremonije koje Slavonci imaju običaj izvoditi na dan vjenčanja. Ako ste ikada bili na prosječnoj slavonskoj svadbi, onda znate da ona ceremonijalno traje od jutra do sutra, da se ide po kuma, pa natrag kod mladoženje, pa po mladu, pa svuda pomalo, sve dok automobilske sirene ne zamuknu. Zamislila sam si da bi bilo lijepo da mladoženja dođe po mladenku bez spektakla, i da njih dvoje krenu prema crkvi gdje se i održava centralna proslava koju toliko iščekujemo. Ali, ne, pa kako će se onda moja mama i njegov tata keriti? Je li uopće moguće da vjenčanje prođe bez okupljanja u mladenkinom dvorištu sa stotinjak članova najbliže rodbine i tamburaškim ansamblom? A ne, ne! Što da vam rečem, tamburaši nam se zovu TS Šogori, a okupljanje kod mladenke će biti oko 14:30 h.

Vjerojatno najgori dio organizacije svadbe je sastavljanje popisa gostiju. Ta će vam procedura pokidati živce i donijeti minute i minute bučnih i dinamičnih telefonskih razgovora. Željeli biste intimnu svadbu, samo s najbližim prijateljima? Eh, da, vjerojatno bi i vaši roditelji to željeli – zato će i pozvati na vašu svadbu nekoliko stotina tetaka i ujni iz 6. koljena i još stotinjak svojih kolega i prijatelja koje, naravno, niste nikada niti upoznali. A vi ćete se svima smiješiti, pogotovo onima koji će vam pokloniti 20 kn jer su na vjenčanje došli iz glupe dužnosti, a ne potrebe, i čekati – jer, ako Bog da, jednog dana i vi ćete ženiti sina ili udavati kći, i napraviti žurku po svom guštu.


srijeda, 9. travnja 2014.

Što ćemo sutra kuhati?

Najveća prednost života s mamom i tatom je to što je netko od njih zadužen za planiranje menija - za nabavku hrane i njenu pripremu. Tek sad razumijem mamu i njeno svakodnevno pitanje "Što ćemo sutra kuhati?" Kad si samostalan čovjek, planiranje obroka predstavlja često muku i gnjavažu, pogotovo ako se želiš hraniti zdravo i raznoliko. Da se razumijemo, i ja bih rado svaki dan jela pizzu, a moj dragi ćevape, ali, hraneći se tako, za samo desetak dana bismo puknuli. U tom tonu ovim postom predstavljam vam nekoliko isprobanih recepata koje redovito kužinavamo, a jednostavni su za pripremiti, kreativni i nadasve fiiiiini. 


Sigurno vam je poznata ona muška taktika ne-znam-ja-to-skuhati-ti-ćeš-to-bolje, uslijed koje će svaka nestrpljiva žena odustati od objašnjavanja i preuzeti kužinu u svoje sposobne ruke. Ali, varaju se muškarci ako misle da će uspjeti tako lako, jer, every once in a while, nađe se dovoljno uporna žena koja će svom dragom nacrtati recept do najsitnijih detalja (miješaj, poklopi, probaj). Drage uporne žene, sad se možete odmoriti jer vaš dragi može napraviti ručak uz pomoć web stranice kao što je ona Alma Čatlaka, na kojoj su recepti popraćeni videom s instrukcijama. Favoriti Crochefa su nam burek (za koji obavezno koristimo Tena kore za savijaču, a koji je odličan sa svim vrstama mljevenog mesa), koji se pravi u količini dovoljnoj za dva dana, i slavni paprikaš zahvaljujući kojem je moj zaručnik postao mali od paprikaša. Savršen za kišne dane kad nema boljeg od tople juhice.

Svi smo kad tad pekli krumpire u pećnici, a za movie večer, kad vam se baš jede čips, preporučam krumpir s češnjakom (kojeg bih stavljala u sve!) pečen u pećnici. Njami!

Na ovo jelo me nadahnuo Masterchef, a presudila je moja neopisiva ljubav prema cimetu. Volim isprobati strane specijalitete, posebno u desertima, ali prema indijskom štihu sam bila poprilično skeptična. Ali, dogodilo se i to - zacimetila sam i piletinu! Uspješno! Okus je neobičan, na pomisao malo fuj, ali dajte se iznenaditi! Dragi je zaključio da bi radije ćevape, ali ja ću piletinu s orasima i cimetom svakako pripremiti ponovno!

Ukoliko pozivate goste ili se samo želite počastiti hranom koja ima okus junk fooda (dušu dalo za PMS!), napravite ove ukusne tortilje koje imaju okus baš kao pizza, a zapravo su zdrave i nižekalorične! Ako ih slučajno ne pojedete sve, drugi dan ih možete ponijeti na posao i smazati za marendu umjesto dosadnog peciva iz pekare, jer su ukusne i tople, i hladne. U slast!

Stala plačuć' tužna mati - i ja skupa s njom

Kad sam 2009. zakoračila na Maksimir i vidjela impozantnu pozornicu 360 degrees, pomislila sam - to je to, život ne može biti ljepši. Atmosfera koju je U2 četvorka stvorila tog ljeta, 60 000 ljudi koji pjevaju u savršenoj harmoniji - doživljaj je koji nikada neću zaboraviti. Naposljetku, koncert U2 je bio moj dugo sanjani san. Tijekom godina čula sam uživo i legendarne Gunse, skakala u masi ispred Bon Jovija (ako Bruce ove godine ne dođe, za kaznu ću mu otići na koncert Bublea!), ali niti na jednom koncertu nisam plakala od ganuća.


Ali, sinoć, dok je katedrala pucala po šavovima od posjećenosti, suze su potekle uz prve zvuke milozvučnih glasova ladarica. Jurajeva katedrala vjerojatno nikada nije čula takvu ljepotu. Članovi ansambla Lado ušli su u dvoredu, u procesiji, u katedralu i otpjevali korizmene napjeve iz Dalmacije, Zagore, Podravine, Međimurja, sjeverozapadne Hrvatske i Slavonije i Baranje. Od savršeno izvedenih klapskih napjeva, do podravskih predivnih Litanija Krvi Kristuševe izmoljenih uz Koral sveto čislo zmolili smo, pa opet od ojkanja (iliti meketanja) iz Zagore, kad su pjevači pjevali iz raznih razine i dijelova katedrale priredivši spektakl za naše uši, pa do predivnih slavonskih pasijskih napjeva, koje su ladarice pjevale baš kao što je pjevala moja baka kad je bila mlada - izveli su perfektno. Nikakva gitara, nijedan klavir, nijedan instrument ne može čovjeka dirnuti u srce kao što to može ljudski glas, a kad se radi o 36 glasova koji su savršeno izvježbani i specijalizirani za nekoliko različitih vrsta napjeva - onda čovjek ne može ništa drugo, nego zahvaliti Bogu što nas je stvorio takve čudesne. Tj. njih je stvorio čudesne - ovo što mi ostali radimo dok se tuširamo nije pjevanje.

Dok me dragi smirivao riječima "Jedina ti plačeš, šta ti je" (što, btw, uopće nije bila istina), nisam mogla ne pomisliti kako je divna naša zemlja - tako mala, a tako bogata jezikom, običajima, baštinom. Lado predstavlja sve ono dobro u našoj Hrvatskoj, i ako vam se ikada pruži prilika da ga čujete uživo, nemojte ju propustiti! Eh, kad bi ga barem poslušali i oni koji svojim političkim odlukama uništavaju ovu zemlju - možda bi je onda malo i zavoljeli!

nedjelja, 6. travnja 2014.

27 years a freedom lover

Ne sjećam se točno ni koje je godišnje doba bilo, niti koje doba tjedna ili dana, ni jesam li već bila školarka, ali sjećam se kao jučer da me mama posjela kraj sebe, da pogledamo film Imitacija života, u kojem glavne uloge tumače slavna plavuša Lana Turner i Juanita Moore, Afroamerikanka koja je za tu ulogu primila nominaciju za Oscara davne 1959., kada Afroamerikanci nisu bili uobičajeni gosti Akademijine proslave. Bio je to za mene film o dvije djevojčice, nevine i nesvjesne okruženja u kojem žive, i nije mi bilo jasno zašto je mama na kraju filma isplakala dušu govoreći da obožava taj film. Prošle su godine i godine dok nisam shvatila što uopće znači sintagma i zapitala se kako se osjećaju svi oni koji žive - ne život - nego samo njegovu imitaciju.


Možda sam bila samo dijete koje je bilo potreseno majčinim suzama, nesvjesno tematike filma, ali borba Afroamerikanaca za jednakost već mi je u tinejdžerskim godinama postala opsesija. Kad sam se prvi put susrela s imenom Rosa Parks, postala sam svjesna da je pojedinac moćan čak i u očajnim vremenima, kada se čini da je svaka nada iščeznula. Iako sam bila samo balavica iz male Hrvatske, koja nikada uživo nije niti vidjela čovjeka druge rase, informacije o maršu na Washington i riječi doktora Martina Luthera Kinga Jr. bile su mi svetinja. O njemu sam napisala seminar iz gotovo svakog predmeta iz kojeg se to dalo učiniti, i smatrala sam ga izvorom nepresušne inspiracije za ustajanje za ono što mi je u životu bilo bitno. Sposobnost čovjeka da muči drugog, sebi tako sličnog, strašila me, a ustrajnost i dostojanstvo onih koji su se za prava borili, uz čovjeka kojeg su protivnici tako nasilno ubili zbog dobroga u koje je vjerovao, prije samo pedesetak godina - inspiriraju me i danas.


Danas je Afroamerikanac predsjednik države koja je izgrađena vrijednim robovskim rukama, Afroamerikanci nose američku zastavu na Olimpijskim igrama, oni su danas izvođači s kojima se nitko ne može mjeriti, njihovi filmovi osvajaju Oscare. No, jesu li oprostili stoljeća segregacije i diskriminacije? - zapitam se kad god se susretnem s tematikom borbe za ljudska prava. U Who do you think you are poznati američki sportaš, Emmitt Smith, otkrio je istinu o svojoj praprapraprabaki, pretku unazad sedam generacija, koja je bila izvanbračno dijete svoga gospodara-robovlasnika, pa je nosila i njegovo prezime, i od koje je potekla cijela njegova loza. Ne sumnjam, zahvalan joj je na muci koju je pretrpjela, i sigurno bi volio da ga danas može vidjeti - da se na svoje oči uvjeri da su se bičevanja, služenja, ponižavanja, silovanja i druga nedjelja isplatili. Ali, može li Emmitt bez gorčine pogledati unazad i prisjetiti se članova svoje obitelji koji vrlo vjerojatno nisu umrli mirnom smrću? Činjenica je - svaki Afroamerikanac posjeduje u svojoj krvi najmanje 10% europske krvi bivših robovlasnika, što su nepobitni tragovi zločina koji čovjeku i nakon 200 godina mogu učiniti krv uzavrelom.

Za kraj ovog hommagea svim borcima za pravdu, preporučila bih vam najbolji film 2013. godine - Twelve years a slave - film koji govori o istinitim događajima koji su prije Građanskog rata u SAD-u snašli slobodnog čovjeka Samuela Northupa. Film je to koji će vas potresti, koliko god puta se susreli s rasizmom na malom ekranu, i natjerati da cijenite slobodu s kojom ste se rodili, a koja vam u svakom trenutku može biti oduzeta, bili vi toga svjesni, ili ne.

petak, 4. travnja 2014.

Da sam ja princeza...

Sanjala sam davno da ću na dan svoga vjenčanja nositi široku vjenčanicu s trideset slojeva tila, inspiriranu Disney princezama. Moj izbor ipak, naposljetku, nije pao na puf princess haljinu, pa odlučih provjeriti kakve vjenčanice su uopće nosile današnje, prave, princeze na najvažniji dan svog života. 

1. Švedska princeza Madeleine lani je obukla je predivnu Valentino haljinu.



2. Izbor princeze Grčke, Marie - Chantal, 1995. godine također je bio Valentino.


3. Princeza Monaka, Charlene, 2011. nosila je na svome vjenčanju Armani haljinu od 130 metara svile.


4. Norveška princeza Martha Louise nosila je vjenčanicu norveškog dizajnera Wenchea Lychea u pomalo srednjovjekovnom stilu.


5. Princeza Victoria od Švedske, promovirala je, također lokal-patriotski, švedskog dizajnera Pära Engshedena.


6. Moj favorit je vojvotkinja Luxemburga, Claire, u predivnoj haljini Elija Saaba.


7. Claire je možda inspiraciju potražila u haljini belgijske grofice Stephanie koja se udala za princa Luxemburga u raskošnoj haljini Elija Saaba.


8. Ipak, nitko u posljednjih nekoliko godina nije utjecao na modu kao što je to učinila Kate Middleton čipkastom haljinom Sarah Burton, dizajnerice kuće Alexander McQueen, naslijedivši tako Lady Dianu, čija haljina je uoči vjenčanja '80.-tih bila najčuvanija modna tajna, a dizajnirali su je David i Elizabeth Emanuel.

 

I što je u trendu na kraljevskim dvorima?
Čipka - check!
Ivory - check!
Dugi veo - check!
Šlep - check!
Bila moderna ili ne, jedno je sigurno, za nekoliko mjeseci bit ću princeza svome dragome!

četvrtak, 3. travnja 2014.

Kao krupna riba u vodi

Ovaj tjedan govorila sam o plivanju, a kad pomislim na sintagmu "kao riba u vodi" pomislim samo na Krupnu ribu. 

Knjigu Daniela Wallacea dobila sam kao gratis knjigu uz onu koju sam uistinu poželjela. Pročitala sam je istog dana, ne zato što je ludo zanimljiva, nego zato što ima svega 180 stranica. Govori o Edwardu Bloomu, trgovcu koji nikada nije bio uz kućno ognjište i kojega njegov sin William zapravo nikada nije imao priliku upoznati. U posljednjim danima očevog života, William će dobiti priliku zaista čuti priče svoga oca i tako naučiti o njegovom životu. 
Iako je ovo roman koji na drugačiji način progovara o odnosu oca i sina, puno zanimljiviji je film napravljen po romanu kao predlošku. Film je to koji se u mojoj kući do sada pogledao dvadesetak puta, a u kojem svi svaki put uživamo kao da ga gledamo prvi put. 


Nisam još upoznala ženu koja ne voli Moulin Rouge, u kojem je Ewan McGregor odigrao ulogu Christiana, ali za mene je Ewan samo Edward Bloom. Što da vam rečem, netko voli Baza Luhrmanna, ali ja sam oduvijek Tim-Burton-kind-of-girl. 
Ukoliko Krupnu ribu još niste pogledali (sram vas bilo!), evo nekoliko razloga zašto je vrijeme da pripremite kokice:

1. Jer je svijet Tima Burtona čaroban, pun boja i čudnovatih ljudi


2. Jer u filmu glume Jessica Lange, Marion Cotillard i Helena Bonham Carter


3. Jer će vas inspirirati da pomažete ljudima


4. Jer ćete shvatiti da je vaš život vrijedan

5. Jer je ljubavna priča između Edwarda i Sandre preromantična


6. Jer ćete shvatiti da je lako krenuti iz početka, ali da treba cijeniti i svoju prošlost

srijeda, 2. travnja 2014.

Vjenčanja nekada

Danas će vam svak reći da voli fotografiju. Čak i najjeftiniji mobiteli imaju kamere, a fotografije se svakodnevno dijele na društvenim mrežama - u slučaju nesreće svima je prioritet snimiti prigodnu fotografiju, nekad se prije jela molilo, a sada se fotografira, nijedno chillanje nije moguće bez dijeljenja uživancije na zavist svih Facebook prijetelja, selfie je prema Oxfordskom rječniku riječ godine. Fotograf je svatko, a fotografiranje se uzima zdravo za gotovo.
Kad vam ja kažem da volim fotografiju, onda stvarno mislim - f o t o g r a f i j u - onu izrađenu, koju možeš opipati. Redovito izrađujem fotografije i uredno ih slažem u albume, pažljivo bilježeći datume i imena ljudi koje će jednog dana moji mališani gledati i pitati: "Mama, a tko su ova teta i čiko?" Ipak, najdraže su mi crno bijele fotografije, one koje baka drži u staroj drvenoj ladici. Volim miris fajtine koji se poljepi po meni kad, po stoti put, stavim prašnjavu ladicu na krilo. Iako sam sve te fotografije skenirala, još uvijek ih volim dirati rukama, prelaziti jagodicama prstiju po licima svoje prabake i pradjeda, svih onih ljudi koji žive u našim obiteljskim pričama.
Osim što sam opčinjena bakinim fotografijama, jedno vrijeme bila sam luda za online muzejem starih fotografija Skarabej, pa je zid mog studentskog stana bio prekriven starim fotografijama nepoznatih mi ljudi, čije sam živote osmislila u svojoj glavi. Naročito volim fotografije ljudi zatečenih u svakodnevnim aktivnostima, kojima je jedan običan trenutak pretvoren u vječnost. Ipak, danas ću reći nešto o onim namještenim fotografijama koje su nastala na najljepši dan u životu njihovih aktera - o fotografijama vjenčanja - koje nas mogu mnogočemu poučiti.

1. S velikim natapiranim frizurama izgledat ćete kao čunjoglavac, a reveri dugi 30 centimetara možda, iako tada in, danas i nisu najpraktičniji.


2. Vjenčanje bi trebalo biti sretna prigoda pa se očekuje da i gosti budu sretni, a ne kao ove krasne dame, moja tetka i majka, na fotografiji.


3.Veo je must! - kakav god veo bio i koliko god bio nepostojan u različitim vremenskim prilikama, na fotografijama će izgledati divno.


4. Fotografije s dragim prijateljicama ne mogu ispasti loše, tko god bio fotograf.


5. Manje je više - ne treba pretjerati s dekoracijama, i ne bi svi gosti trebali ići k istom frizeru.


utorak, 1. travnja 2014.

Kao ribica u vodi

Da se razumijemo, nisam control freak, ali što u životu započnem, volim i dovršiti. Osim ako se radi o sportskim aktivnostima. 
Jednom sam došla na trening rukometne ženske ekipe na tadašnje igralište zvano Partizan. Pametnom dosta. S rukama baš nisam bila vješta, što da vam kažem. 
Usprkos tome, na tenisu sam se zadržala nešto dulje, a sve što sam o forehandu i backhandu zapamtila je da mi se jednom, dok sam pokušavala izvesti backhand, ptica pokakila na ruku. Ne bih toliko dugo pokušavala postati tenisačica da nije bilo moje prijateljice koja je u tenisu bila jednako loša, pa smo nas dvije mogle uvijek prebacivati lopticu kako nam dođe, bez pritiska od svih onih pobjednica koje su očevi redovito pratili na treninzima. 
Imam i ja oca koji je želio prvake, a dobio je tri ženska sportska antitalenta. Ipak, usudio se u dvorište postaviti koš, u nadi da ćemo postati nešto slično Draženu Petroviću. Trudila sam se ja, ma čak sam imala i poster Shaquille O'Neala u sobi (OK, možda je to ipak bilo zbog krakatog dečka iz razreda koji mi je bio simpatija), ali dalje od par slučajnih slobodnih bacanja na školskom natjecanju košarkašica nisam dospijela.  
Tijekom posljednjih nekoliko godina imala sam kratke faze kad bismo dragi i ja išli joggirati, a znala sam posjetiti i teretanu u kojoj bih se uvijek osjećala kao siroče jer bi svaki put shvatila da, očito, za teretanu moraš imati superfancy trenerku, ful make up i frizuru, jer ne želiš izgledati ružno dok iz svih tvojih pora teče znoj.
I baš kad sam odustala od zamisli da ikada živim iole sportskim životom, otkrila sam plivanje. Pa, evo zašto ga volim i svakom bi ga preporučila.

1. Znoj mi je najveći neprijatelj, ne volim ga, ne volim, ne volim, ali dok plivaš u bazenu, nemoguće je znojiti se, i tko onda plivanje ne bi volio?


2. Osim te prednosti, plivanje volim i jer mi dopušta da se potpuno isključim u bazenu. Zapjevam si neku pjesmu u glavi ili samo mislim na pokrete ruku i nogu, glava mi je čista, a ja sam smirena. Valjda nam voda svima prirodno godi, ipak smo prvih devet mjeseci života bili plivači. 


3. Osim što dobro utječe na moju psihu, plivanje je i društveni događaj budući da na plivanje najčešće idem sa zaručnikom. Pauze i odmor od plivanja uz rub bazena kratimo pričom i tako zajedno, a i korisno, provodimo slobodno vrijeme. 


4. Plivanje nam dobro dođe budući da nismo u kondiciji, a da nam do stana vodi 86 stepenica, uz koje se uvijek uspušemo.

5. Jedna od najboljih stvari kod plivanja je ta da možda nisam smršavila deset kila, štoviše, vaga stoji na jednom mjestu, ali sam primjetila da se u svoj odjeći osjećam lagodnije, a neke hlače su mi čak i prevelike. Štoviše, naziru se mišići na mjestima na kojima ih nisam zatekla desetljećima.

Zato, ako imate nešto malo novca (ulazak na bazene obično stoji 20 kn po osobi), dobre volje i imate kvalitetnu hidratantnu kozmetiku (jer bazenska voda isušuje kožu), zaplivajte još danas!