Šljokičasta žena

Nedavno sam primijetila da imam bore na nosu. Iako se one simpatično zovu bunny lines, nisu učinile da izgledam slatko poput Disneyjevog Thumpera čije plišano izdanje moja kćer grli dok spava, nego su me dovele do zaključka - ja sam jedna nezadovoljna žena koja se odveć mršti. Nemam ništa protiv bora, hajdemo ostariti dostojanstveno - uvijek sam za - ali, bore mrštilice? Radije bih smijalice oko očiju (reče ona mršteći se). Možda nije stvar u meni, možda živim okružena nacijom koja na sve gleda s prijezirom, koja voli prigovarati, koja na pitanje: "Kako si?" odbija reći: "Dobro!", makar joj to bilo zadnje u životu. Možda se premalo smijemo drugima, životu, šalama, pa i samima sebi. Zato, da ne biste i vi dobili bunny lines, sklepala sam random listu autora kojima je humor stil života, a za kojima možete posegnuti, jer preventiva je najvažnija.   Helen Fielding Prva asocijacija na humor mi je Helen Fielding - majka Bridget Jones, žene koja je utjelovila britanski tak

Osjećam strahovito poštovanje prema klupicama u parku. Svega su se one naslušale i nagledale - majki koje su sjele da odmore umorna stopala dok njihova dojenčad spokojno spava, majke koje su zastale kraj njih u pokušaju da smire svoje uplakano dijete ("Neću te više nikamo voditi!"), prijateljice koje grickaju kokice i čekaju početak kino predstave, veselo se hihoćući, prve poljupce, prve dodire (ali nikome ni riječ!), i doživjele taj circle of life , sačuvale sve tajne, ukupane na istom mjestu, mjestu koje sjetno podsjeća smežurane ruke da vremena ponestaje. Volim te klupe. Sjednem često, uzdahnem uvijek s olakšanjem - ovo je samo moje vrijeme - pa se zagledam u knjigu, ili u lica koja prolaze. Pitam se kamo žuri onaj gospodin istrošenih potplata, kome nosi te slance koji mu vire iz plastične vrećice. Pitam se koliko je vremena trebalo onoj ženi da se uredi za izlazak u grad, pitam se gdje je kupila tu zelenu haljinu. Gledam roditelje s djecom, pitam se osjećaju li neprestano

Ponekad se i žena kao što sam ja - žena koja pobožno štuje organizaciju - umori od silnih popisa i donošenja odluka, pa čak i onih banalnih, i uzme si spontani dan. Dan u kojem neće mozgati, niti zauzimati stavove, dan u kojem će se sa svime nositi kad za to dođe vrijeme, ne unaprijed, i ne naknadno, definitivno ne naknadno. Dan u kojem će krenuti po doručak, a kupiti sladoled, dan u kojem će ući u dućan bez popisa za kupnju i počastiti se ledenom kavom, dan u kojem će na kavu sjesti s nekim tko joj s terase vikne: "E! 'Ajd na kavu!", dan u kojem će skoknuti kod frizera usred pandemije i reći: "Reži šiške!" (krivim Marianne iz Normal people), dan u kojem će se u knjižnici pojaviti s urednim popisom dramatičnih knjiga za posuditi, a umjesto njih posuditi prvu koja stoji na knjižničarevom pultu, dan u kojem će guzu parkirati na najbližu klupicu i baciti se na čitanje te knjige i odgoditi povratak kući s posla (dok joj svekrva čuva djecu, but still).   Da, sve sam

Vratija se Šime u stvarnost. Put natrag bio je relativno kratak i uspješan, iako je Franka nakon pola sata vožnje rekla: "Ja se više ne bih vozila, ja bih išla u park," (i ponavljala je to ceremonijalno svakih pola sata, misleći da ju nismo čuli valjda), a Juraj duž cijele autoceste oduševljeno vikao: "Auto! Kion! Auto! Motoj! Kion! Puno kiona! Puno auta!"   (Ja kao glumim blogericu i nosim knjigu na plažu, a da je ne čitam) Prije povratka, uzela sam u ruke Dosegnuti sunce Paule McLain (Circling the Sun), knjigu koju je svekrva ostavila u apartmanu, a koju sam joj poklonila ja - istog dana kad sam je poklonila i sebi (nikad je ne pročitaviši). Ako ste ikada čitali pismo Paule McLain, onda znate da je riječ o majstorici fikcije o stvarnim osobama, a ovaj put tema joj je bila Beryl Markham - kenijska avijatičarka, avanturistica, trenerica trkaćih konja i prva osoba koja je letjela od Londona do New Yorka, preko Atlantika. Napisala je o tome i memoare West with the Nig

Osjetiš kad dođe vrijeme za povratak kući. Navuku se oblaci, djeci pješčanik postane zanimljiviji od mora, a dani poprime atmosferu posljednjih desetak minuta "Prljavog plesa" - sprema se rastanak, posljednji ples, svi će se uskoro spakirati i otići iz ljetovališta, a oprana posteljina i složeno posuđe u ormaru će čekati sljedeću sezonu. Jedina iznimka - ova će Baby svog Johnnyja povesti kući. Hvala Bogu, jer ni Johhny ni ja nismo svoji na morskom zraku - gori smo od djece, svaka promjena rutine izbaci nas iz takta. Zato, jedva čekam da se vratimo kući, da mi Johnny skuha kavu jer zna da njegovu najviše volim i da nastavimo s našim životom, bez obzira što će Juraj već za prvi obrok doma pojesti 15 dkg gaude bez trunčice kruha i vikati: "Još!", a Franka neprestano ponavljati: "Želim gledati Oblutka!"  Ta će mi kava biti dovoljna da se vratim u normalu - kakva god da ona jest. Oprosti, Johnny, ova Baby ni ovo ljeto nije se pretvorila u zanosnu ženu kakvu zas

"Razmišljala sam, mama, uskoro ću imati rođendan. Je l' to znači da ću biti starija?" pitala me danas Franka. "Da, to bi trebalo značiti i da ćeš biti pametnija, ha, što misliš o tome?" "Ma neeee!" rekla je i nastavila skakutati parkom dok sam ja teglila njenog brata (jer, park se nikad ne želi napustiti), blatna do koljena.  Znaju i ptice na granama da su moja djeca na moru uvijek u elementu, ali kad padne kiša na ljetovanju... To je onda kao u onoj TV emisiji "Opstanak". Tko će preživjeti sve prepreke, koga će pritom žrtvovati - tko će stajati posljednji? Iskoristiti dan kad vrijeme nije prikladno za namakanje u moru može predstavljati pravi izazov, no, ne i nama. Mi ovakvi živčani nemamo puno vremena za razgovore i planove - mi se obučemo, ponesemo rezervnu odjeću (jer baš tako spontani nismo - to smo naučili na teži način - kad se Franka na putu do Vinkovaca ispovraćala po autu), kifle i banane (za svaki slučaj, ako zapnemo u svijetu u ko

Vidite ovu ležaljku tik do mora, u debelom hladu?  Ove traperice nonšalantno prebačene preko naslona? Ovu torbu bezbrižno odloženu na tlo? Iako je okružena vrevom, djeluje kao mjesto za opuštanje, mjesto za uranjanje u neku dobru knjigu, zar ne? Hm, da - to nije moja ležaljka.  Svoju ležaljku bolje da vam ne slikam. Pardon, našu ležaljku. Mali su je tabani umrljali crvenom istarskom zemljom, puna je mrvica od kifli i grickalica, mrlja od sladoleda, slikovnica, flastera (Frankina manija već izmiče kontroli), sunčanih naočala koje nitko ne nosi, ručnika, mokrih kupaćih gaća, kamenja, autića, pelena, i ne bih se na njoj mogla opustiti ni da mi život ovisi o tome jer, kad si mama dvogodišnjaka i petogodišnjakinje, na kraju dana te oči bole od zurenja i od konstantne brige, ili te boli noga jer je netko rekao: "Vidi, mama! Vejiki kamen!" i bacio ti ga na nogu, da ga bolje pogledaš. Bože, ponekad se samoj sebi činim poput zatvorske čuvarice - sve je pod kontrolom, ali znam da svako

Uliks sam pokušala pročitati još kao pubertetlija. Nisam uspjela. Krivila sam Joycea za svoj nedostatak intelekta i upornosti i kolutala sam očima kad god bi ga netko negdje spomenuo. Joyce, kome on treba. (Čula sam da ga navodno ni Virginija Woolf nije voljela pa sam se pomirila sa svojim neuspjelim eksperimentom.) No, prošlog Božića dobila sam Dublinerse ispod bora, i to iz samog Dublina. Moja prijateljica nije bila upoznata s mojim mukama po Joyceu pa mi nije ništa drugo preostalo nego da se opet susretnem s nesretnim Ircem. Dugo sam odgađala taj čitateljski zadatak pa sam ga ponijela na godišnji odmor, za kaznu - na mjesto koje je trebalo biti mjesto susreta s prijateljicom iz Dublina. Trebalo, moglo biti, ali nije. Korona, kome ona treba, reče ona kolutajući očima. Počela sam čitati Joyceove novele i njegov me avanturistički duh potaknuo da otputujemo na izlet u Pulu u kojoj je boravio četiri mjeseca 1904. godine. "Tko sebe cijeni ne želi ostati u Irskoj", rekao je Joyce

Ljetovanje s djecom - ultimativni roditeljski izazov. Svake godine prije godišnjeg odmora pripremam se poput Rockyja za taj famozni odlazak na more. Gutam sirova jaja, znojim se sve u šesnaest i čitam knjige na temu dječje psihologije. Prije nekoliko tjedana dovršila sam Juulovu Vaše kompetentno dijete, a na moru sam nastavila u istom tonu s knjigom Svako je dijete darovito Geralda Huthera i Ulija Hausera. "Povjerenje i optimizam svako dijete donosi sa sobom na svijet. Bez tog mala djeca ne bi uspjela preživjeti ni jedan dan." Knjiga je to u izdanju Harfe čija osnivačica Irena Orlović ove školske godine u Splitu otvara školu koja se temelji upravo na tom principu - da je svako dijete talentirano na svoj način i da mu školski kurikulum treba biti prilagođen u skladu s njegovim talentima. Naime, knjiga naglašava apsurdnost sustava u kojem djeca moraju ispravljati jedinice jer na taj način tjeramo djecu da više vremena posvećuju onome što im je slabija točka, umjesto da investir

Mora da sam tog dana bila dobro raspoložena - jer tog dana sam pitala svekrvu želi li ljetovati s nama. Nemojte me krivo shvatiti, volim svoju svekrvu (najveća joj je mana što iz njene kuće ne možeš izaći bez bar tri tupperware posude pune hrane i što se puno sekira), ali ne volim ljetovati ni s kim. Muža i djecu još nekako istoleriram (šalim se, a možda i ne šalim), ali nema na ovom svijetu baš puno ljudi s kojima bih rado boravila u malom prostoru desetak dana. Nema ni puno ljudi koji bi doista htjeli sa mnom provesti to vrijeme u tom prostoru, da si ne lažemo. I meni je to OK, za druge ne znam. Svaki čovjek ima svoj ritam i na godišnjem odmoru tom ritmu želi ugoditi, to je, uostalom, razlog zašto se ljudi vjenčaju s jednom osobom, i to baš onom koju će rado povesti na more.  Dakle, sad smo to ustanovili. Mi na moru sa svekrvom i svekrom. Mi i djeca koja imaju tantrume i stalno nešto žele ("Bako, želim sladoled! "Djede, želim se voziti na vrtuljku!", "Djede, prene

Ne mogu reći da bježim od organiziranja ormara i generalnog spremanja, dapače, nema mi veće sreće od sreće zbog čistog i urednog doma, ali pakiranje za ikakav put me užasava. Užasava. Počnem optimistično, iskoristim vrijeme da pobacam donje rublje koje nisam obukla otkad nosim ovo prezime, da izvadim iz naftalina obleku koju sam nosila prije trudnoća, go light , samo dvije ljetne haljinice i voila, ali vrlo brzo shvatim da je ovo pakiranje out of my league . Sjetim se da ne idem na odmor, nego da idem na put s dvoje djece s ful opremom. "Does it spark joy?" pitala bi me Marie Kondo, a ja bih joj rekla: "No, Marie. Not at all, al' spakirat ću svejedno, zlu ne trebalo." I onda spakiram sve što posjedujemo - i duge rukave, i kratke rukave, i haljine, i hlače, sandale, tenisice, kabanice, hranilicu, 83 autića, bagera, traktora i kamiona, fiziološku otopinu, čepiće i toplomjere, kolica, pelene, 14 slikovnica i stotinjak bojica, 56 pari čarapa (jer moja djeca i usred

Godine 2014., tijekom koje se činilo da će se moj boravak u Šibeniku pretvoriti u prebivanje, na jednoj sam se djevojačkoj zabavi zatekla kako plačem u WC-u. Treštala je glazba, cure su plesale, nazdravljale i zabavljale se, a ja sam ridala i brisala šmrklje WC papirom koji se našao pri ruci. Naime, na playlisti te večeri, u moru trash glazbe 90.-tih (čiji sam fan!), našla se Škorina Ne dirajte mi ravnicu. Bila mi je to pjesma k'o sve druge, sve dok se nisam odselila iz te ravnice. Tih šibenskih godina nisam je mogla čuti, a da mi život ne proleti pred očima. Sve ono što me u toj ravnici veselilo, svi moji dragi ljudi (pa čak i oni koji nisu razumjeli beznadno stanje moje duše) - ostat će samo uspomene, bojala sam se. Vratila sam se, srce mi je na mjestu - otkad sam u Osijeku pustila korijenje, čini mi se da mi ništa više ne treba, sretna sam. Uspijem poslušati čak pola Škorinog hita da se ne rasplačem. Ali kad čujem "Mene zovu moja polja, mene zovu tambure, prije nego sklopim

Danas franjevci slave blagdan Gospe od Anđela - dan na koji se sjećamo svetog Franje koji je poželio sve nas poslati u raj i izmolio od Boga potpuni oprost od vremenitih kazni za sve koji se na taj dan nađu u milosti ispovijedi te izmole oprost. Sve nas, koji smo uživo pohodili tu malu Franjinu Porcijunkulu, crkvicu unutar velike Gospe od Anđela, za taj dan veže posebna radost - spoznaja da je Bogu doista sve moguće te da ovim svijetom kroče ljudi kojima je misija u životu spasiti što više duša. Osim što mi je kao nekadašnjoj Framašici ovaj dan bitan u životu, na sam blagdan Porcijunkule prije dvije godine rodila sam svog sina, svog slatkog crnookog mazuljka. Moleći za oprost i slušajući misna čitanja ovih dana na umu sam imala svoju djecu, našu Majčicu Mariju i sve majke koje ju svakog dana mole za snagu, znajući da joj se sama prerijetko utječem, bez obzira na svoje živčane slomove i velike potrebe za nebeskom zagovornicom ovakve vrste. Žena. Patnja. Ponekad se čini da jedna bez drug