Preskoči na glavni sadržaj

O majkama i rođendanima

Danas franjevci slave blagdan Gospe od Anđela - dan na koji se sjećamo svetog Franje koji je poželio sve nas poslati u raj i izmolio od Boga potpuni oprost od vremenitih kazni za sve koji se na taj dan nađu u milosti ispovijedi te izmole oprost. Sve nas, koji smo uživo pohodili tu malu Franjinu Porcijunkulu, crkvicu unutar velike Gospe od Anđela, za taj dan veže posebna radost - spoznaja da je Bogu doista sve moguće te da ovim svijetom kroče ljudi kojima je misija u životu spasiti što više duša.


Osim što mi je kao nekadašnjoj Framašici ovaj dan bitan u životu, na sam blagdan Porcijunkule prije dvije godine rodila sam svog sina, svog slatkog crnookog mazuljka. Moleći za oprost i slušajući misna čitanja ovih dana na umu sam imala svoju djecu, našu Majčicu Mariju i sve majke koje ju svakog dana mole za snagu, znajući da joj se sama prerijetko utječem, bez obzira na svoje živčane slomove i velike potrebe za nebeskom zagovornicom ovakve vrste.

Žena. Patnja. Ponekad se čini da jedna bez druge ne idu. Patnja koju je Marija pretrpjela može razumjeti samo žensko čeljade. Netko bi ustao i rekao: "Nije pravedno, nijedna žena to nije zaslužila!", ali majka? Svaka će majka reći da joj je patnja donijela najveće blago u životu, da joj je Bog kroz njeno čedo ukazao najveću milost i ljubav od svih. Ponekad Bog da, a život uzme, ponekad je to povjerenje teško opravdati, ponekad se, vjerujem, osjećamo neuspješnima u žongliranju obvezama i obiteljskim trenucima, pa i nedostojnima djece za koju živimo. Ponekad čak i preuzimamo ulogu patnice - Bog zna da to i sama često radim.


A onda otvorim oči i vidim Franku kako braci pjeva: "Sretan rođendan ti!"i ljubi ga u čelo. Gledam Jurja kako joj se smije, kako uživa u njenoj pažnji. Gledam ih kako goluždravi trče po bakinoj kući, budeći sve ukućane kao da bi bilo grjehota propustiti i sekundu ovog lijepog dana. Gledam Jurja kako se igra slovima, kad god ih uoči,  kako se uvijek zahvali kad mu nešto pružiš, kako zna svaku riječ pjesama Mije Dimšić i Zagrepčanki i dečkiju, gledam ga kako se raduje autima i kamionima, i svom tati - to je posebna radost, gledam Franku kako s djedom bere krastavce, kako je uporna u životu (ako još jednom kaže: "Ja želim! Ja želim! Ja želim!..."), kako umije natjerati svoju tetu Ninu da joj od plastelina napravi sunce sa sunčanim naočalama, kako spretno krade teti Bubi bojice koje ona, tobože, koristi za rad u nastavi, kako trči u susret svojim prijateljima, i sigurna sam - bar sam nešto u životu dobro napravila. Dala sam im život, na jedvite jade, i stvarno se iz petnih žila trudim da zavole taj život, da ga cijene i čuvaju, da ga jednog dana daruju svojoj djeci. 

Voljela bih svakog dana osjećati ovu zahvalnost koja me prožima ovih dana, voljela bih da moja obitelj zajedno raste prema svetosti, uvijek imajući na umu da se život sastoji od igre i zagrljaja, ali i od patnje - od patnje koja nas može dovesti do neba. 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...