Danas franjevci slave blagdan Gospe od Anđela - dan na koji se sjećamo svetog Franje koji je poželio sve nas poslati u raj i izmolio od Boga potpuni oprost od vremenitih kazni za sve koji se na taj dan nađu u milosti ispovijedi te izmole oprost. Sve nas, koji smo uživo pohodili tu malu Franjinu Porcijunkulu, crkvicu unutar velike Gospe od Anđela, za taj dan veže posebna radost - spoznaja da je Bogu doista sve moguće te da ovim svijetom kroče ljudi kojima je misija u životu spasiti što više duša.
Osim što mi je kao nekadašnjoj Framašici ovaj dan bitan u životu, na sam blagdan Porcijunkule prije dvije godine rodila sam svog sina, svog slatkog crnookog mazuljka. Moleći za oprost i slušajući misna čitanja ovih dana na umu sam imala svoju djecu, našu Majčicu Mariju i sve majke koje ju svakog dana mole za snagu, znajući da joj se sama prerijetko utječem, bez obzira na svoje živčane slomove i velike potrebe za nebeskom zagovornicom ovakve vrste.
Žena. Patnja. Ponekad se čini da jedna bez druge ne idu. Patnja koju je Marija pretrpjela može razumjeti samo žensko čeljade. Netko bi ustao i rekao: "Nije pravedno, nijedna žena to nije zaslužila!", ali majka? Svaka će majka reći da joj je patnja donijela najveće blago u životu, da joj je Bog kroz njeno čedo ukazao najveću milost i ljubav od svih. Ponekad Bog da, a život uzme, ponekad je to povjerenje teško opravdati, ponekad se, vjerujem, osjećamo neuspješnima u žongliranju obvezama i obiteljskim trenucima, pa i nedostojnima djece za koju živimo. Ponekad čak i preuzimamo ulogu patnice - Bog zna da to i sama često radim.
A onda otvorim oči i vidim Franku kako braci pjeva: "Sretan rođendan ti!"i ljubi ga u čelo. Gledam Jurja kako joj se smije, kako uživa u njenoj pažnji. Gledam ih kako goluždravi trče po bakinoj kući, budeći sve ukućane kao da bi bilo grjehota propustiti i sekundu ovog lijepog dana. Gledam Jurja kako se igra slovima, kad god ih uoči, kako se uvijek zahvali kad mu nešto pružiš, kako zna svaku riječ pjesama Mije Dimšić i Zagrepčanki i dečkiju, gledam ga kako se raduje autima i kamionima, i svom tati - to je posebna radost, gledam Franku kako s djedom bere krastavce, kako je uporna u životu (ako još jednom kaže: "Ja želim! Ja želim! Ja želim!..."), kako umije natjerati svoju tetu Ninu da joj od plastelina napravi sunce sa sunčanim naočalama, kako spretno krade teti Bubi bojice koje ona, tobože, koristi za rad u nastavi, kako trči u susret svojim prijateljima, i sigurna sam - bar sam nešto u životu dobro napravila. Dala sam im život, na jedvite jade, i stvarno se iz petnih žila trudim da zavole taj život, da ga cijene i čuvaju, da ga jednog dana daruju svojoj djeci.
Voljela bih svakog dana osjećati ovu zahvalnost koja me prožima ovih dana, voljela bih da moja obitelj zajedno raste prema svetosti, uvijek imajući na umu da se život sastoji od igre i zagrljaja, ali i od patnje - od patnje koja nas može dovesti do neba.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)