Preskoči na glavni sadržaj

O majkama i rođendanima

Danas franjevci slave blagdan Gospe od Anđela - dan na koji se sjećamo svetog Franje koji je poželio sve nas poslati u raj i izmolio od Boga potpuni oprost od vremenitih kazni za sve koji se na taj dan nađu u milosti ispovijedi te izmole oprost. Sve nas, koji smo uživo pohodili tu malu Franjinu Porcijunkulu, crkvicu unutar velike Gospe od Anđela, za taj dan veže posebna radost - spoznaja da je Bogu doista sve moguće te da ovim svijetom kroče ljudi kojima je misija u životu spasiti što više duša.


Osim što mi je kao nekadašnjoj Framašici ovaj dan bitan u životu, na sam blagdan Porcijunkule prije dvije godine rodila sam svog sina, svog slatkog crnookog mazuljka. Moleći za oprost i slušajući misna čitanja ovih dana na umu sam imala svoju djecu, našu Majčicu Mariju i sve majke koje ju svakog dana mole za snagu, znajući da joj se sama prerijetko utječem, bez obzira na svoje živčane slomove i velike potrebe za nebeskom zagovornicom ovakve vrste.

Žena. Patnja. Ponekad se čini da jedna bez druge ne idu. Patnja koju je Marija pretrpjela može razumjeti samo žensko čeljade. Netko bi ustao i rekao: "Nije pravedno, nijedna žena to nije zaslužila!", ali majka? Svaka će majka reći da joj je patnja donijela najveće blago u životu, da joj je Bog kroz njeno čedo ukazao najveću milost i ljubav od svih. Ponekad Bog da, a život uzme, ponekad je to povjerenje teško opravdati, ponekad se, vjerujem, osjećamo neuspješnima u žongliranju obvezama i obiteljskim trenucima, pa i nedostojnima djece za koju živimo. Ponekad čak i preuzimamo ulogu patnice - Bog zna da to i sama često radim.


A onda otvorim oči i vidim Franku kako braci pjeva: "Sretan rođendan ti!"i ljubi ga u čelo. Gledam Jurja kako joj se smije, kako uživa u njenoj pažnji. Gledam ih kako goluždravi trče po bakinoj kući, budeći sve ukućane kao da bi bilo grjehota propustiti i sekundu ovog lijepog dana. Gledam Jurja kako se igra slovima, kad god ih uoči,  kako se uvijek zahvali kad mu nešto pružiš, kako zna svaku riječ pjesama Mije Dimšić i Zagrepčanki i dečkiju, gledam ga kako se raduje autima i kamionima, i svom tati - to je posebna radost, gledam Franku kako s djedom bere krastavce, kako je uporna u životu (ako još jednom kaže: "Ja želim! Ja želim! Ja želim!..."), kako umije natjerati svoju tetu Ninu da joj od plastelina napravi sunce sa sunčanim naočalama, kako spretno krade teti Bubi bojice koje ona, tobože, koristi za rad u nastavi, kako trči u susret svojim prijateljima, i sigurna sam - bar sam nešto u životu dobro napravila. Dala sam im život, na jedvite jade, i stvarno se iz petnih žila trudim da zavole taj život, da ga cijene i čuvaju, da ga jednog dana daruju svojoj djeci. 

Voljela bih svakog dana osjećati ovu zahvalnost koja me prožima ovih dana, voljela bih da moja obitelj zajedno raste prema svetosti, uvijek imajući na umu da se život sastoji od igre i zagrljaja, ali i od patnje - od patnje koja nas može dovesti do neba. 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta