Preskoči na glavni sadržaj

O majkama i rođendanima

Danas franjevci slave blagdan Gospe od Anđela - dan na koji se sjećamo svetog Franje koji je poželio sve nas poslati u raj i izmolio od Boga potpuni oprost od vremenitih kazni za sve koji se na taj dan nađu u milosti ispovijedi te izmole oprost. Sve nas, koji smo uživo pohodili tu malu Franjinu Porcijunkulu, crkvicu unutar velike Gospe od Anđela, za taj dan veže posebna radost - spoznaja da je Bogu doista sve moguće te da ovim svijetom kroče ljudi kojima je misija u životu spasiti što više duša.


Osim što mi je kao nekadašnjoj Framašici ovaj dan bitan u životu, na sam blagdan Porcijunkule prije dvije godine rodila sam svog sina, svog slatkog crnookog mazuljka. Moleći za oprost i slušajući misna čitanja ovih dana na umu sam imala svoju djecu, našu Majčicu Mariju i sve majke koje ju svakog dana mole za snagu, znajući da joj se sama prerijetko utječem, bez obzira na svoje živčane slomove i velike potrebe za nebeskom zagovornicom ovakve vrste.

Žena. Patnja. Ponekad se čini da jedna bez druge ne idu. Patnja koju je Marija pretrpjela može razumjeti samo žensko čeljade. Netko bi ustao i rekao: "Nije pravedno, nijedna žena to nije zaslužila!", ali majka? Svaka će majka reći da joj je patnja donijela najveće blago u životu, da joj je Bog kroz njeno čedo ukazao najveću milost i ljubav od svih. Ponekad Bog da, a život uzme, ponekad je to povjerenje teško opravdati, ponekad se, vjerujem, osjećamo neuspješnima u žongliranju obvezama i obiteljskim trenucima, pa i nedostojnima djece za koju živimo. Ponekad čak i preuzimamo ulogu patnice - Bog zna da to i sama često radim.


A onda otvorim oči i vidim Franku kako braci pjeva: "Sretan rođendan ti!"i ljubi ga u čelo. Gledam Jurja kako joj se smije, kako uživa u njenoj pažnji. Gledam ih kako goluždravi trče po bakinoj kući, budeći sve ukućane kao da bi bilo grjehota propustiti i sekundu ovog lijepog dana. Gledam Jurja kako se igra slovima, kad god ih uoči,  kako se uvijek zahvali kad mu nešto pružiš, kako zna svaku riječ pjesama Mije Dimšić i Zagrepčanki i dečkiju, gledam ga kako se raduje autima i kamionima, i svom tati - to je posebna radost, gledam Franku kako s djedom bere krastavce, kako je uporna u životu (ako još jednom kaže: "Ja želim! Ja želim! Ja želim!..."), kako umije natjerati svoju tetu Ninu da joj od plastelina napravi sunce sa sunčanim naočalama, kako spretno krade teti Bubi bojice koje ona, tobože, koristi za rad u nastavi, kako trči u susret svojim prijateljima, i sigurna sam - bar sam nešto u životu dobro napravila. Dala sam im život, na jedvite jade, i stvarno se iz petnih žila trudim da zavole taj život, da ga cijene i čuvaju, da ga jednog dana daruju svojoj djeci. 

Voljela bih svakog dana osjećati ovu zahvalnost koja me prožima ovih dana, voljela bih da moja obitelj zajedno raste prema svetosti, uvijek imajući na umu da se život sastoji od igre i zagrljaja, ali i od patnje - od patnje koja nas može dovesti do neba. 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...