ponedjeljak, 31. srpnja 2017.

Kapetaničin morski dnevnik - dan šesti

Samo šest minuta čitanja smanjuje nivo stresa za dvije trećine. Dvije trećine? I'll take it. Držim se tih šest minuta godinama, otkad sam pročitala tu neku studiju o tobožnjim prednostima koje uživaju svi ljubitelji pisane riječi. Najčešće me tih šest minuta zatekne na wc školjci u kasne sate, dok svi moji spavaju, ali tih istih šest minuta me do sada uspješno držalo dalje od psihijatrijskog odjela. 


No, na ljetovanju je Franka reducirala i tih mojih šest minuta čitanja na svega minutu prije onesvješćivanja. Ponijela sam sa sobom tri knjige, sve ih načela i kako stvari stoje, ovim tempom - pročitat ću ih do sljedećeg ljetovanja (hm, a da nagodinu bolje odemo u planine? Just thinking out loud...).

Jednu od njih posebno želim dovršiti jer je posebna, čarobna, jer vrišti moje ime, jer je baš tip knjige koji volim - čudnovat. Počela sam je čitati prije par godina pa odustala uslijed priprema za pravosudni ispit, ali našla je put do mene. 


Riječ je o Tajnom vrtu Frances Hodgson Burnett, engleske autorice koju svojataju i Amerikanci, rođene u 19. stoljeću. Iako je pisala i za odrasle, postala je legendarna upravo zahvaljujući knjigama za djecu, a Tajni vrt jedna je od njih. Priča o djevojčici Mary Lennox, maloj razmaženki, koja je odrasla u Indiji uz roditelje koji ju nisu doživljavali i sluge koje ju nisu voljele, i danas uznemiruje maštu svakog djeteta, pa i onog odraslog, onog koji se opire potpunoj tranziciji u zrelost. Nakon što Maryni roditelji i služinčad umru od kolere, nju šalju tetku u Englesku - u sumornu kuću usred vrištine, sa stotinu zaključanih soba, zabranjenim vrtom u kojem ruže ne cvjetaju deset godina, u kuću u kojoj se čuje plač djeteta o kojem nitko ne želi pričati. Vriština? Zabranjeni vrt? Count me in! 

Znam da je ovo priča o izliječenju - skriveni vrt predstavlja sve što Mary treba, a da toga nije ni svjesna - u toj slojevitosti i leži tajna besmrtnosti ove knjige. Dok je čitam, s nestrpljenjem okrećem sranice i nadam se da će ključ vrta otvoriti i vrata Marynog srca, ali i da će nezaboravna priča o Mary koja nije po mjeri izliječiti i moje slomljeno i neodmoreno tijelo.

"Počela se pitati kako je moguće da, čini se, nikomu nije pripadala, čak ni kad su joj otac i majka bili živi. Ostala djeca su, čini se, pripadala svojim očevima i majkama, no ona valjda nikad nije zaista bila nečija djevojčica. Imala je sluge, hranu i odjeću, ali nitko je nije zapravo primjećivao."

subota, 29. srpnja 2017.

Kapetaničin morski dnevnik - dan peti

Kad ljetujete s djetetom, ono što se čini najkompliciranijim je pronalaženje vremena za partnera. Dijete nas iscrpljuje emocionalno i fizički, pa mi se ponekad čini da uopće ne provedemo vrijeme kvalitetno. 


Dodatni pritisak stvaraju mi zlatni parovi koji na Instagramu nose matching sunčane naočale, koji se chek in-aju u fancy hotelima, i naslikavaju svaki obrok koji progutaju u potrazi za lajkovima prijezira i zavisti. Ti znaju uživati, ili se bar tako čini.


Nama je doručak samo doručak. Muž svako jutro donese svježe kifle iz pekare, i zajedno ih smažemo, da se ne pokvare. Kavu skuha on, ja ju popijem. Ja deratiziram stan i saniram ukakane pelene, a on mijenja žarulje i brine oko auta. Zajedno navlačimo dijete, pratimo je okom i skokom, dok se ne skljokamo od umora. Pogledamo Game of thrones, pohamo piletinu i pravimo miješanu salatu. Operemo suđe i gledamo se krepani tih deset minuta koje imamo jedno za drugo dok zmaj spava. Pa ponovimo opet ono praćenje okom i skokom, dok se ne preznojimo sedamnaest puta. Smijemo se njenim facama. Ja joj kuham griz za večeru, on gleda vaterpolo. Pjevam joj Život nije siv umjesto uspavanke, on me dočeka s pivom. Crnim, jer zna da to najviše volim. Pijemo pivo i život je lijep. Možda bude i romantike, ako netko od nas ne zahrče u pola akcije.

Kapetaničin morski dnevnik - dan četvrti

Dora the Explorer je amaterka u usporedbi s našom Frankom. Nisam još upoznala dijete koje toliko uživa promatrati lica ljudi, pa, po uzoru na njih, glumatati. Osim ljudi, interesira ju i sve što raste u zemlji ili je sa zemljom spojeno - od grančice ili opuška ona zna napraviti opće veselje! Nije nju donijela roda, ipak je ona dijete svojih roditelja - koji nisu ludi za ekstremnim sportovima niti za prekooceanskim letovima, ali koji vole vidjeti nešto novo. Pogotovo ako je to nešto novo nama pred nosom.



Budući da nam je Istra često baza ljeti, svako malo otkrijemo neko novo mjesto u njoj. Proteklih godina to su bili Vrsar i Motovun, a ove je red došao na Višnjan. Taj slatki mali gradić, koji ima tek nekoliko ulica i općina je u Poreštini, ima čak i svoju osnovnu i srednju školu, vrtić, banku i poštu, a svjetski je poznat po svojoj Zvjezdarnici Višnjan, nekada smještenoj u samom centru grada, a sada u selu Tičan kraj Višnjana. Nažalost, Zvjezdarnicu nismo vidjeli. Cesta do nje bila je zatvorena, a na kraju obilaznog puta (pet puta dužeg od uobičejenog puta!), dočekala nas je zabrana. Naime, prilazna cesta je očigledno sa svih strana izrovana, i ostavljena. Joj, Hrvatsko, nekada me tako razočaraš.


No, dobro. Kao podsjetnik na Zvjezdarnicu, u gradu se nalazi astronomska sunčana ura (ali ne i upute kako se koristi - za domaću zadaću proučiti sunčane satove za dummies). Kroz općinu Višnjan nekada je prolazila poznata željeznička pruga Parenzana, tzv. "vinska pruga" koja je povezivala Trst i Poreč, a bila je veoma važna za gospodarstvo ovog kraja jer su njome prevozili domaće vino i pršut do većih gradova na prodaju. I danas tim krajem sve vrvi od plodnih vinograda na crvenoj istarskoj zemlji, a okolnim mjestima vladaju prave istarske vile izgrađene od kamena, uz bazen, dakako. Bogat je to kraj, ali nije bogat i sam Višnjan. U samom mjestu vrijeme kao da je stalo, kao da je nekoć ondje sve vrvjelo od života, dok sad većina zgrada, koje su nekoć krasile lijepe škure i lijepe željezne ograde, stoji nijemo, napušteno.






Neću vam previše govoriti o povijesti Višnjana, ta imao je istu sudbinu kao većina mjesta na našoj obali. Vladali su njime svi koji su onuda prošli, a zidom je bio opasan sve do 18. stoljeća. Kao uspomena na to, i danas na ulazu u centar grada stoje vrata s lavom, izgrađena u doba Venecije. Na središnjem trgu nalaze se barokna loža, cisterna s vodom i bunarom, 28-metarski zvonik i župna crkva sv. Kvirika, djeteta mučenika i majke mu sv. Julite, koje naročito štuje pravoslavni narod, građena u neoklasicističkom stilu. Iz barokne lože pruža se predivan pogled na more, a simpatične ulice koje su nas ispratile s trga, pravi su razlog zašto vrijedi zastati u ovom ljupkom gradiću u kojem sam izmučila jednu tetu pekaricu molbom da mi opiše sve prepoznatljive istarske slastice. Izbarala sam naposljetku cukerančiće koji se, nakon pečenja, umaču u malvaziju i šećer i koji su nam popravili gorak okus u ustima koje je ostavilo gubljenje po Vižinadi u potrazi za Tičanom. Valjda je u Hrvatskoj ponekad jednostavnije doći do zvijezda, nego do znamenitosti. Croatia - full of life.












petak, 28. srpnja 2017.

Kapetaničin morski dnevnik - dan treći

Jeste li kad ležali u moru licem prema suncu, s ušima u moru? Volim taj osjećaj - kad more potpuno zagluši buku ovog svijeta, a jedino što vidim su oblaci i beskrajno plavetnilo neba. Tijelo kao da ne osjećam, ono je u savršenom bestežinskom stanju - ja plutam


Plutala sam i shvatila da se na ovom ljetovanju nemam priliku opustiti na nekoj terasi s fantastičnim pogledom s koktelom u ruci, pa i plivam tek pet minuta u danu, ali da imam priliku biti, neki bi rekli - zapuštena - ja kažem - prirodna. Uz hiperaktivno dijete nisam opterećena time kako mi stoji kupaći kostim, vidi li mi se celulit, sliče li moje obrve Mesićevima, make up nisam na more ni ponijela, češalj je zaboravljen, ma kosu nisam šamponirala danima, a bikini zonu se ni ne sjetim pogledati. Dok sjedim u plićaku kraj svoje bacačice kamenčića, ja sam više od svog tijela i kompleksa, ja sam samo duša koja uživa u smijehu djeteta, ispod ovog beskrajnog nebeskog plavetnila. Ajme, divote!

četvrtak, 27. srpnja 2017.

Kapetaničin morski dnevnik - dan drugi

Znate onaj dom za čudnovatu djecu gospođice Peregrine? Mislim da bi se moja Franka ondje baš uklopila. Možda sam davnih dana samu sebe urekla jer oduvijek sam voljela čudnovato - čudnovate ljude, čudnovate priče, pa čak i sam pridjev 'čudnovato'. Moja Franka ne voli cipele, radije hoda bosa. Ne jede banane jer su ljigave, ali ih jede kad ih ne vidi. Ona ne sjedi, ona hoda neprestano, a čak i kad hoda, poskakuje poput Štrumfete. Ako i miruje, ona čuči i čeprka po zemlji. Od jogurta bježi kao vrag od tamjana. Voli umočiti prste u more i cuclati ih, ali zaplivati u moru neće još koju godinu. Sladoled ne voli, ali za kornet će dati dušu - i jest će ga od dna prema vrhu. Spavanje ju ne zanima, radije skače po mami koja se pravi da spava. Brblja neprestano, galami strašno, ali ništa ne govori. 


Mi smo roditelji čudnovate djevojčice, i teško se mirimo s tim. Mi smo oni roditelji čije dijete tuli u trgovini, koje se baca po ulici - ne zato jer hoće da joj nešto kupimo, nego zato što želi trčati, zato što nije stvorena da sjedi - toliko čuda ima na ovom svijetu, i sve ih valja istražiti.


Prigrlili smo Frankinu čudnovatost, i shvatili da je odlučila iskoristiti ljetovanje, ne propustiti ni trenutak - carpe diem, baby. Zato, nemojte nas osuđivati kad vidite da bacamo  s njom kamenčiće u more, to jednostavno rade - roditelji čudnovate djece. 

utorak, 25. srpnja 2017.

Kapetaničin morski dnevnik - dan prvi

Idite na more s djetetom. Bit će vam super. Pa što ako ona ne voli ni sladoled jesti jer je hladan, možda ju kupanje u hladnoj vodi baš oduševi. Bit će vam super. Putujte po noći, jer tako rade svi s malom djecom koja onda prespavaju cijeli put. Ma bit će vam super. 


Je, super nam je. Baš super. Otkad smo došli na more, nismo oka sklopili, a miris kreme za sunčanje u zraku na našu ionako hiperaktivnu dvogodišnjakinju djelovao je poput dopinga - trči brže, skače više, i nikad se ne umara - tek malo protrlja oči i spremna je za nove pustolovine.


Prvi dan proveli smo moleći ju da ide spavati, i nadajući se da će ju barem more izmoriti. No, moru je prišla tek na pola metra, da može bolje baciti kamenčić u njega. Ali nije sve tako crno, na plaži su je oduševili tuševi oko kojih se - gle, čuda - stalno stvaraju lokvice po kojima uživa skakati.

Nakon putovanja i ne spavanja, naši razgovori sveli su se na rečenice tipa "Ajmo se pravit' da nismo uopće umorni i preživčani", "Ma neka, ne bih ni išao spavati, ovako ću iskušati svoje granice", ili "Sad sam pol' sata gledao Andriju i Anđelku bez tona i nisam ni skužio, i bilo mi dobro". Da imamo snage, spakirali bi se i uputili natrag kući, ali ovako ćemo se upustiti u još jednu avanturu sa šašavom Frankom koja voli mjehuriće od sapunice i lokvice više od mora - kud puklo, da puklo.

utorak, 18. srpnja 2017.

U strastvenoj potrazi za mirom

Oduvijek sam željela biti strastvena. Ne ono kao kad kažu da je netko strastveni pušač, nego kad netko umre, a svi preživjeli kažu: "Što je on volio život, u svemu je bio strastven" - eh, da, baš tako bih ja i da za mene kažu. Međutim, kako nemam neke inovativne hobije, ne penjem se na planine, ne trčim s bikovima, i ne stvaram ništa svojim rukama, odlučila sam davno biti strastvena u potrazi za mirom, za domom, za komadićima onog osjećaja ljepote koji te momentalno može probuditi, osnažiti i zahvaljujući kojem možeš preživjeti turbulentne dane i nositi se sa strastvenim gnjavatorima. Odlučila sam biti strastvena za svojom obitelji i vremenom provedenim s njom.

Proteklog vikenda, nakon uživanja u banana breadu (s bloga Domaćica!), i pretjerivanja u seriji Good behaviour (Michelle Dockery osvaja u prvim minutama!), utočište smo pronašli u Kopačkom ritu, mjestu na kojem se zaista osjećam kao kod kuće, mjestu koje mi uvijek iznova dokaže da je Bog velik - jer u ritu su najbolji ljudi i najljepša priroda. 

Kopački rit valja doživjeti u svakom godišnjem dobu. Iako mi je najdraži u kasnu jesen, kad ga u rano jutro prekrije magla iz koje izranjaju rogovi jelena i košuta, ima posebnu čar i ljeti kada močvara presuši i otkrije sve svoje tajne. Ove godine komarci nisu inventar parka, ali zato su čaplje sve prisutne na okolnim oranicama. Ako znate gdje i kada treba gledati, u Kopačkom ritu lako možete sresti i mlade žutokljune labudove i divlje svinjice u pidžamama. Zato, ako ste u blizini Baranje, najljepšeg, a najviše zanemarenog područja u Hrvatskoj, provedite dan u Kopačevu, prošećite Tikvešom, uživajte u tišini, pjevu ptica, ili barem u topotu nožica svog djeteta na svježem zraku.













srijeda, 12. srpnja 2017.

Nekome svane, a nekome smrkne

Ako sam nešto naučila od Kat Stratford, to je da Hemingway nije vrijedan čitanja. Kao jedanaestogodišnjakinja sam se zaklela da se neću zabavljati na ispraznim pijankama, da neću biti promiskuitetna, da neću voljeti sve što vole mladi i - da neću čitati Hemingwaya.


Progonio me nesretnik godinama. Starac i more bila je najkraća lektira koju nisam htjela pročitati, a nisam se upoznala s njegovim opusom niti nakon što sam glumila u školskoj predstavi naziva "Kome zvono zvoni". Ma nisam se dala nagovoriti na čitanje čak ni nakon sto referenci na Hemingwaya koje su izrekle Rory Gilmore i Veronica Mars. Ali, Hemingway te kad tad stigne - kao sudba kleta. Lude žene iz mog book cluba izabrale su ga za zadaću za srpanjski sastanak. Naravno, nakon Smrti u Veneciji i Leta iznad kukavičjeg gnijezda, samoubilački nastrojen Hemingway bio je prirodan slijed stvari. Smrt, pedofilija, luđaci - to mi volimo. 

Drpila sam ga svekrvi s police s knjigama, nosila ga u torbi, ali i izbjegavala ga danima. A onda sam se ohrabrila...

Hemingway je kultni pisac, jedan od članova izgubljene generacije koja je nakon Prvog svjetskog rata životarila Parizom i promišljala o besmislenosti života usmjerenog na materijalizam. Njegov A sunce izlazi iliti Sunce se ponovno rađa (ako čitate primjerak Matice srpske iz 1975., kao ja) reprezentativni je primjerak romana o poslijeratnoj generaciji koja je lutala bez cilja i koja, priznali mi ili ne, u nama ostavlja osjećaj tuge, samoće, nepopravljive praznine. 

Neću vam lagati, ne mogu se uživjeti u taj đir siroti-mi-samo-se-napijamo-i-tako-smo-nesretni, ali jedno moram priznati - Hemingway je pripovjedač, rođeni, talentirani, osebujni pripovjedač - onaj s kojim ćete sjesti u birtiju i koji će vam uz par čašica žestice ispričati priču koja se gotovo niti ne zapliće, a koju ćete ipak pratiti bez treptanja i disanja. Tako je i ovu priču o Robertu Cohnu prvotno započeo Hemingway, dala bih se okladiti, u nekoj od pariških kavana. Robert Cohn, zanimljivo je, nije glavni lik romana, ali je lik koji je sve ono što pripovjedač Jack nije. Robert i Jack druže se u Parizu s melankoličnim društvom, obilaze kavane i putuju zajedno u Pamplonu na utrke bikova. Njihov život vrti se oko dražesne Brett, jedne obične sponzoruše za kojom pate svi iz društva, i svodi se na dekadenciju i postavljanje egzistencijalnih pitanja na koje nitko nema odgovor. 

Ako ste voljeli Fitzgeraldovog Gatsbyja, voljet ćete i Hemingwayeve tragične likove koji nemaju snage niti volje sanjati, a kamoli svoje snove ostvarivati. Nije ovaj roman nešto što bih vam preporučila da čitate na plaži, dapače - ali, ako baš morate, čitajte Hemingwaya uz kroasan i kavu i upijajte buku Pariza i Pamplone koju savršeno dočarava svojim jednostavnim stilom, i ne dajte se deprimirati od strane izgubljenih dječaka i djevojčice.



petak, 7. srpnja 2017.

Ljetni must have

Mislite da vam je vruće? Dok nisam imala dijete, nisam ni znala kako ljeto može biti ugodno kad, dok je vani najveća sparina, možeš upaliti klimu i pokriti se dekicom i ne izlaziti prije zalaska sunca. Sada, kad imam ovog tazmanijskog vražićka, ne smijem napraviti propuh, ne mogu odvaliti klimu na 20 stupnjeva, a u šetnju moram ići čim se vratim s posla. Moja mi Franka čim oči otvori nosi obuću za šetnju - prvo svoju, i moju - a ja po tisućiti put govorim: "Čekaj, čekaj, čekaj..." 

Ovo je mojih 4 must have stvarčica kojima se rashlađujem i lažem samoj sebi da i nije tako vruće.

Ledena kava. Jedna žličica instant kave, jedna žličica šećera, dvije žlice mlijeka, mikser za pjenicu, dvije kockice leda i voda ili mlijeko do vrha. Voila!


Cvijeće na balkonu, u hladu. Suncokret jer je omiljeno cvijeće Rory Gilmore, petunije po uzoru na Sandru Cisneros, ružmarin jer ga propisuje Alice Hoffman, a lavandu jer volim taj miris. Posadila bih i drvo cimeta, da mogu. Joj, nadam se da mi neće uvenuti u rekordnom vremenu.


Haljine. Kad je vani 38 stupnjeva, zaista ne znam što obući za posao. Navlačim na sebe što prozračnije i što pamučnije haljine, jer se one ne uspiju zaljepiti za mene kao što to mogu hlače.


Kratka kosa. Plava kosa. Jer plavuše se bolje zabavljaju, a short hair don't care. Ma lažem, uopće ne znam zašto sam išla napraviti plavušu od sebe. Radi eksperimenta samog, jer kako bih inače znala da sam brineta s razlogom!