Znate onaj dom za čudnovatu djecu gospođice Peregrine? Mislim da bi se moja Franka ondje baš uklopila. Možda sam davnih dana samu sebe urekla jer oduvijek sam voljela čudnovato - čudnovate ljude, čudnovate priče, pa čak i sam pridjev 'čudnovato'. Moja Franka ne voli cipele, radije hoda bosa. Ne jede banane jer su ljigave, ali ih jede kad ih ne vidi. Ona ne sjedi, ona hoda neprestano, a čak i kad hoda, poskakuje poput Štrumfete. Ako i miruje, ona čuči i čeprka po zemlji. Od jogurta bježi kao vrag od tamjana. Voli umočiti prste u more i cuclati ih, ali zaplivati u moru neće još koju godinu. Sladoled ne voli, ali za kornet će dati dušu - i jest će ga od dna prema vrhu. Spavanje ju ne zanima, radije skače po mami koja se pravi da spava. Brblja neprestano, galami strašno, ali ništa ne govori.
Mi smo roditelji čudnovate djevojčice, i teško se mirimo s tim. Mi smo oni roditelji čije dijete tuli u trgovini, koje se baca po ulici - ne zato jer hoće da joj nešto kupimo, nego zato što želi trčati, zato što nije stvorena da sjedi - toliko čuda ima na ovom svijetu, i sve ih valja istražiti.
Prigrlili smo Frankinu čudnovatost, i shvatili da je odlučila iskoristiti ljetovanje, ne propustiti ni trenutak - carpe diem, baby. Zato, nemojte nas osuđivati kad vidite da bacamo s njom kamenčiće u more, to jednostavno rade - roditelji čudnovate djece.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)