Šljokičasta žena

Nisam ja cura za putovanja, niti za morski žal, ali u posljednje vrijeme sanjam more. Sanjam ga i danju i noću, i sve češće poželim umočiti noge u pjenušavu morsku sol i žmireći slušati valove koji se sudaraju u onoj dalekoj točki koju zovemo horizont, točki u kojoj se sve čini jednostavnijim - u kojoj ne razmišljaš ni o čemu, a zahvalan si na svemu. Smiješno je, kad bolje razmislim, da mi je more nekoć bilo glavni krivac za sve, a sada je simbol moje snage - svega što mogu sama - kad stisnem zube. Nekoć me prisutnost mora činila slabom, a sada mi je toliko potrebna. Zato sanjam more. Sanjam da sjedim kraj bistrog mora, sabrane glave i hrabra srca. Sanjam more kad god se nađem u nepoznatim vodama, kad se suočim s onim što zreli ljudi zovu - izazov. Nisam ja ni cura za izazove, ali život me svako malo potjera izvan moje zone komfora, a ni ove godine nije učinio iznimku. Valjda me baš zato toliko zaintrigirao taj famozni Joža Horvat kojeg iz čitanke hrvatskog jezika pamtim samo ka

Rođena sam 1987. Iako se osamdesetih ne sjećam, oduvijek osjećam da nas veže snažna veza - genetika. Mama je slušala Fosile, Pro arte i Boney M, i nosila je bluzice po uzoru na Đurđicu Barlović, znate, one čiji rukavi su bili nonšalantno podvrnuti, i frizuru kakvu je furala Neda Ukraden u najboljim danima, onu kod koje se šiške transformiraju u ptičje gnijezdo. Uvijek je nešto crtkarala, mogla je postati slikarica, da je sreće bilo. Tata je bio perspektivni fudbaler u Adidas trendži i maštao je o uspješnoj karijeri u francuskom Mentonu u kojeg ga je pozivao petrinjski vojni drug Luka. Daleko su oni bili od Zvečke i Kulušića - na njihovim zabavama hit je bio Topla zima plava žena - pa je jasno zašto posjedujem ploče Fosila i Tajči, a ne Azre i EKV-a (doduše, sestra zvana uvik kontra postala je hodajući jukebox stare Juge, na opće oduševljenje našeg Messija i njegove gospođe). Međutim, legenda kaže da ih je sve nosio isti val, pa se i ja, njihovo dijete ljubavi (Pozdrav, Rajko!), progla

Nisam to primijetila kad smo se doselili, što pripisujem maloj bebi koja je ukrala svu našu pažnju i ljetu koje je zaklanjalo pogled, ali, kad je jesen došla, a krošnje se prorijedile, noću, kad bih lijegala u krevet, ili dojila Franku po petnaesti put, primijetila sam da je u jednoj od soba u kući, na koju se pruža pogled iz moje spavaće sobe, uvijek upaljeno svjetlo. Ponekad bi se vidjele kretnje neke osobe, čini mi se, muškarca, ali najčešće se vidjela samo osvjetljena soba i spektar boja koji je odavao prisutnost noćnog televizijskog programa. Zagledala bih se uvijek, bojeći se trepnuti, očekujući neko zbivanje, ali nikad se ništa nije dogodilo. Nije to bio hitchockovski prozor u dvorište, niti sam ja bila James Stewart, a bome ni Grace Kelly, ali osmislila sam ja svakakve scenarije i dijagnoze svom nesretnom susjedu koji bdije svake noći, bez iznimke, već najmanje pet godina. Što to ima u nama da, iako opterećeni svojim problemima i nedostatkom vremena za ljude koji su nam bitni,

Već pet godina dio sam knjižnog kluba, i to sekcije zvane Klasičari. To što sam dio knjižne grupe koja čita knjige koje se smatraju best of kompilacijom književne scene vjerojatno je najkontradiktorniji dio moje ličnosti koja nije sposobna voljeti ono što je univerzalno voljeno, ali upravo je pripadanje ovoj grupi zaslužno za širenje mojih apetita i vidika knjiškog moljca, unatoč tome što su teme klasika često teške boje kao što su samoubojstvo, propadanje obitelji, pedofilija, nekrofilija i sve ostale riječi koje završavaju s - filija. Dakle, zovemo se Klasičari i čitamo knjige koje su s vremenom postale dio opće kulture - koje, po mišljenju nekih bitnih kritičara, jer sami nismo dovoljno stručni za prosudbu o tome, imaju velik umjetnički značaj, odnosno, knjige za koje svi lažu da su ih pročitali, a zapravo im je poznat samo onaj jedan reprezentativni odlomak iz čitanke koju su krajičkom oka vidjeli na satu hrvatskog jezika. Ukoliko ste na početku nove godine odlučili updatati svoje

Kad se čitava godina čini kao niz sretnih događaja, nimalo uznemirujućih, a pogotovo ne tragičnih, onda ti bude žao da joj dođe kraj - priznajem, strah me započeti sve ispočetka! Ovog siječnja neću donositi nikakve novogodišnje odluke, niti planove, sa sobom ću ponijeti tek naramak malih životnih lekcija. Nisam u 2019. godini napravila ništa revolucionarno, ali neke stvari sam nedvojbeno utvrdila - npr., da nisam nimalo tolerantna, fleksibilna, niti strpljiva osoba. I to je OK. S tom spoznajom krećem naprijed, pomalo, korak po korak, dan po dan, boreći se sama sa sobom i s vjetrenjačama zvanima - Juraj i Franka (muž mi je uglavnom suborac, a ne protivnik). Osim tih samospoznaja, ove sam godine utuvila samoj sebi u glavu da je dječja dosada doista najbolja stvar na svijetu i više se nimalo ne grizem kad se ne igram sa svojom djecom (štoviše, kad Franka ponavlja "Doooosadnoooo mi jeeeeeee," malo se i smijuljim) - radost je obostrana jer se sve više znaju igrati sami sa sobom i