Šljokičasta žena

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

Sasvim slučajno pronašla sam naslov "O pisanju", zbirku eseja koju je napisala Anais Nin. Nisam ništa znala o njoj - svrstavala sam ju među žene koje su veliki umjetnici smatrali svojim muzama, kao npr. Lou Andreas-Salome ili Galu Dali, ali Anais nije nalik nijednoj od tih žena. Kao pasionirana ljubiteljica pisane riječi, Anais Nin dobro se snalazila u svim formama, a svoju spisateljsku karijeru započela je knjigom osvrta na D. H. Lawrencea, koju je napisala za samo šesnaest dana. Zaintrigirala me Anais, žena tužnog pogleda, koja je kao jedanaestogodišnjakinja počela pisati dnevnik i koja ga je pisala sve do kraja svog života (i ja sam svoj počela pisati u toj dobi, a onda se pisanje naposljetku pretočilo u ovaj blog). Objavljeno je nekoliko knjiga dnevnika, a prvi koji je kod nas objavljen, poznat kao " Henry i June " (po njemu je Philip Kaufman 1990. snimio film), predstavlja razdoblje 1931.-1932., kad je Anais živjela u zapadnom predgrađu Pariza, u Louveciennesu.

Nisam ni namjeravala čitati Karakašev "Potop", ali kolega mi ga je donio na stol (spontano, ustalio se običaj da jedno drugome ustupimo Karakaša - tako ga zovemo, kao da je on jedan od nas, lega - kad god nam dođe po ruku). Dok čitam rečenice Damira Karakaša, osjećam neobičnu vrstu zahvalnosti, onu koju osjećaš kad na papiru nešto umrlo uskrsne, kad te podsjeti na ono čega nema, što je nestalo s lica Zemlje. Jer Karakaš piše o ljudima i o zemlji kakvi ne postoje u vremenu i na mjestu u kojem živim (iako bi mojim venama trebala kolati krv mog ličkog djeda Jure). Zato, kad Karakaš izvuče iz šupljeg kravljeg roga mokri brus, ja se naježim, i pitam se - što li će moja djeca osjetiti jednog dana, kad budu čitali Karakaša (neki dan Juraj me obavijestio da kod nas ne žive krave, ali da u Urugvaju živi više krava nego ljudi - jadno dijete nije nikad vidjelo kravu i čita više od prosječnog petogodišnjaka)? "Potop" je svojevrsni nastavak "Proslave" , ispripovijedan