Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od prosinac, 2019

Ozbiljna inventura 2019. godine

Neki dan moja stara prijateljica rodila je svog drugog sina, Roka. Ona je najbolja vrsta prijateljice - ona čijeg upoznavanja niti prvog susreta se ni ne sjećaš, jer je u tvom životu otkad znaš za sebe. Zajedno smo skakale gume, nastupale na Dori, igrale se Male gospođice, zajedno išle u vrtić u Đurdan, dijelile učiteljicu Katicu Marks, u srednjoj školi dijelile klupu i ljubav prema matematici (još joj se obraćam za pomoć pri izračunu sudskih troškova), zajedno smo i studirale, i samo je pitanje vremena kad ću se ja, sudska savjetnica, pridružiti njoj, odvjetnici, u zajedničkom odvjetničkom uredu. A sada? Sada smo mame, sprdamo se sa svojom djecom i sheramo si njihove smiješne videe, i tješimo se za besanih noći i beskrajnih nasisavanja. Pohrlila sam odmah u rodilište, zagrliti ju i vidjeti to njeno malo čedo, taj izvor života, tu fontanu mladosti. Gledam to maleno djetešce i ne mogu vjerovati da smo obje sad žene s dvoje djece (znači: jako stare!), i da sam još ove godine bila na rod

Čudne neke božićne tradicije

Moram priznati, malo mi se već zavrtjelo u glavi od nasmijanih lica, zbunjenih beba u šljokičastim haljinicama i usklađenih božićnih pulovera na mamama i tatama koje ovih dana viđam po društvenim mrežama. Znam, reći ćete da iz mene progovara zajedljiva zavidna baba (ima možda nešto i istine u tome) jer su moja djeca toliko neodgojena i divlja da su šanse da ih uhvatim kamerom ispred naše jelke iz Peveca gotovo nikakve, ali svejedno me od tog blještavila i čarolije Božića (zvane i komercijalizam) hvata nelagoda, ista ona kakva vas hvata pri pogledu na prizor koji se čini presavršenim da bi bio istinit. Ipak, moram biti zahvalna i na tim glamuroznim božićnim fotografijama čije dijeljenje je sada dio božićne tradicije svakog modernog čovjeka jer su me primorale da Božić pogledam iz jedne potpuno drugačije, nimalo savršene, perspektive. Čak i ako se obitelj na okupu ne posvadi, velika je vjerojatnost da vrijeme Božića neće donijeti savršeni sklad među ljudski rod, niti savršeni mir

Četvrta adventska: Mama Jekyll i mama Hyde

Post koji sam namjeravala napisati za četvrtu adventsku nedjelju pišem u utorak, na Badnje jutro – to najbolje opisuje moje dane u posljednje vrijeme. Nervozna sam k'o ćuko jer nas tisuću Jurjevih vodenih kozica popraćenih temperaturom drže budnima noćima. Umorna sam i ništa ne stižem - kuhajući perkelt od soma zapalila sam si kuhaču, a umjesto ljubavi kao tajnog sastojka, u kolačima sam pronašla dlaku (a i bez obzira na dlaku, sve što je moglo poći po zlu s kolačima, pošlo je). Nemirna sam i umorna i živciraju me svi ti ljudi koji poklone koje sam ranije platila po punoj cijeni, sad, u zadnji tren, kupuju na sniženju od 30-40%. Mrzim to vrijeme u kojem živimo, to trubljenje u prometu ako se ne pokreneš u istoj sekundi kad bljesne zeleno svjetlo, te gužve u dućanima kao da sutra ne postoji, taj multitasking i galamu i beskonačne popise stvari koje moraš učiniti koje slažeš u aplikacijama tobože pametnih telefona koji bi ti trebali olakšati život, a zapravo te pretvaraju u ovisnika

Treća adventska: Muževi i žene

Ako ste ikada pogledali ijedan američki film na temu bračnog života, mogli ste iz njega izvući jedan bitan postulat – bračni drugovi ne bi se trebali svađati pred djecom jer svađe roditelja djecu traumatiziraju, čine ih nesposobnima za ljubavne odnose ili ih pretvaraju u psihopate. Ili ih, još gore, pretvaraju u bračne drugove koji odbijaju svoje bračne probleme rješavati svađom pred djecom, pa se civilizirano, i bez svađe, razvedu. Ni mi se ne svađamo pred djecom, što zbog pretjeranog utjecaja Hollywooda, što zbog činjenice da nemamo nimalo privatnosti i preumorni smo za kvalitetnu svađu – mi se samo durimo. Durimo se jer smo uvjereni da znamo točno zbog čega nam druga strana zamjera, što bi nam, da ima snage, rekla i u koju bolnu točku bi nas pogodila. Durimo se jer smo poput dječurlije koja silom nastoji privući pažnju na sebe, jer ja zaslužujem taj prvi korak, i tu ispriku, ja zaslužujem tu ljubav. Durimo se u tišini jer je ona često veća kazna od jezikove juhe. Uspjela sa

Druga adventska: Djedovi i bake

Kad god legnem u krevet kraj svog muža, koji već hrče iako je legao samo dvije minute prije mene, sjetim se svoj bake Julke, i sjetim se svakog starog čeljadeta koje liježe u hladan krevet, u tišinu u kojoj osluškuje tuđi dah, a njega nema. Sjetim se, ali mislima brzo odlutam na neko drugo, sretnije mjesto, jer usamljenost koja mora da mori moju baku, naročito noću, kad ognjišta utihnu i svjetla se ugase, nije za ljude. Ne pitam je o čemu razmišlja - možda baka i ne želi otkrivati svoje tajne, a i bojim se odgovora, kao da bi se istog trena s njenim riječima na mene sručio sav teret samoće, koja je ponekad i blagodat, sigurna sam, pogotovo ako uzmemo u obzir narav pokojnog djeda Zvonka, ali, najčešće - nije. Starost je nešto što svi žele izbjeći, ignorirati, zaboraviti, ne misleći pritom da je i starost samo jedna od osobina ljudi u kojima žive čitavi svjetovi - svjetovi u kojima se isprepliću proživljeni životi, neostvareni snovi i uslišane molitve. O jednom takvom svijetu knji

Prva adventska: Očevi i djeca

Otac. Posebna kategorija roditelja čiju ljubav, za razliku od svemoćne i neuništive majčine, nisam nikad uzimala zdravo za gotovo, nego sam uvijek tražila dokaze njenog postojanja. Svom ocu puno stvari zamjeram, dok sam mami sve oprostila, pogotovo otkad život promatram iz majčinske perspektive. Zašto? Zašto još uvijek mislim da je mogao drukčije, da je mogao više, pa nisam li to zaslužila? Bila sam dobra u školi, dizala sam mu tlak samo tih par godina za vrijeme puberteta, nisam ga nikad osramotila, bila sam uvijek odgovorna starija kći. U inat mu, ipak, nisam poslušala niti jedan njegov savjet - nisam postala učiteljica, i doživotno sam se vezala za prvog momka u kojeg sam se zaljubila. Možda doista imam neke neriješene daddy's issues, kako me kolega zadirkuje kad god tatu u šali (humor je moj mehanizam) spomenem u iole negativnom kontekstu, pa ovih dana ozbiljno kontempliram o odnosu očeva i kćeri. Dugogodišnja čežnja za ocem koji radi prekovremeno valjda ostavi trag