ponedjeljak, 12. rujna 2016.

Ugodna večer s Frankensteinom

Otkad sam mama, ne čitam koliko bih željela. Nekada sam običavala obući pidžamu i satima prije spavanja, a nekada i cijele noći, čitati, a sada? Sada zaspim prije nego mi glava dotakne jastuk. Mjesečno pored Franke uspijem pročitati dvije, eventualno tri, knjige, i zbog toga ne volim trošiti vrijeme na knjige koje mi ne sjednu na prvu.

Upravo zato, negodovala sam kad je u mom book clubu prošlog mjeseca izbor pao na Frankensteina Mary Shelley.

Kuća u kojoj je Mary napisala Frankensteina

Znala sam ja priču o nesretnoj Mary i njenoj, istoimenoj, majci koja je umrla nakon poroda, a napisala je bibliju feminizma prije milijun godina, ali nisam nikada poželjela čitati Frankensteina, ta svima nam je poznato da je to čudovište koje je tamo neki lik sklepao od raznih dijelova tijela. Ono ne govori, ima čavle u vratu i prati ga uzvik "It is aliveeee!" Hm, pojma nemamo.


Za početak, Frankenstein nije ime čudovišta, nego doktora koji mu je udahnuo život (koji mu je, tehnički, otac, i čije prezime, dakle, i ono nosi)! Suprotno našoj predodžbi, roman naglasak stavlja ponajviše na znatiželjnog doktora Viktora Frankensteina koji proučava filozofiju prirode i ne želi slavu, nego samo želi probati oživjeti nešto neživo. Nešto kasnije upoznajemo posljedicu njegovog brutalnog i neodgovornog ponašanja - čudo, stvora, čudovište, kojeg doktor u tolikoj mjeri ignorira da mu ne daje niti ime. Iako se stvor čini kao biće bez emocija, sklepan je od dijelova mrtvih ljudi i ne može se nazvati čovjekom, saznajemo da je željan društva, baš poput svakog ljudskog bića. Stvor prati doktora, usput potajice uči od ljudi jezik i običaje, ali kada shvati da ga ljudi nikada neće prihvatiti nakaznog kakav jest, u očaju se odlučuje osvetiti doktoru, i na neki načon, čitavom ljudskom rodu.

Puno sam vam spoilera otkrila, ali sama radnja nije ono što fascinira čitatelja, nego je to patetično romantični stil pisanja koji Mary koristi kako bi stvora pokazala kao biće željno ljubavi, a Viktora Frankensteina kao čovjeka koji ne promišlja o svojim postupcima, nego se radije žali i smatra nesretnikom kojeg je, eto, zadesila zla kob. Neki ne vole patetiku, ali mene je oduševila!


Njen jezik je predivan - opisi Švicarske (jer ondje je rođen Frankenstein, ako niste znali), pitanje odgovornosti nad znanstvenim otkrićima, misli stvora, način na koji Shelley priča priču unutar koje je priča unutar koje je priča (ne, nisam se zabunila) - Frankenstein je roman koji je poput guste magle koja se postupno diže i otkriva divna prostranstva, i zaista tjera čovjeka da promišlja svoje postojanje i svog Stvoritelja. Ovaj slojeviti i vrlo čitki gotički roman toplo vam preporučujem za jesenske dane, uz čaj i švicarske kekse.

Spomenik Frankensteinovom stvoru u Ženevi

"Naučite od mene, ako ne iz mojih pouka, onda barem iz mog primjera, kako je opasno stjecati znanje, i koliko je neizmjerno sretniji čovjek koji vjeruje da je njegov rodni grad cijeli svijet, od onoga koji teži da postane veći nego što mu to priroda dopušta."