petak, 28. listopada 2016.

Sreća je u malim stvarima (11)

Listopad je, unatoč bolovanjima, prohujao, i na kraju nas ipak obradovao lijepim vremenom. Nema ljepšeg od jesenske šetnje, i zato smo iskoristili ove sunčane listopadske dane. Neki vole Osijek u proljeće, neki u ljeto, a meni je baš divan u jesen! Jesenske boje podsjećaju me na Stars Hallow, još samo nedostaju bundeve na svakom koraku!


Ne volim ostavljati za sutra ono što mogu obaviti danas (osim ako je riječ o peglanju - njega ću ostaviti i za prekosutra), i nema zadovoljnije mene od one koja u petak složi hrpicu riješenih spisa! Vikend onda mogu započeti mirne duše.


Ovaj tjedan išli smo u shopping, i to prvi shopping otkad naša zlatkica hoda. Što da vam kažem, preznojila sam se od hvatanja nje po trgovini, ali smo jaknicu i cipele ipak kupili - sad smo mirni cijelu zimu! Ovakva kupnja veseli me više od ikoje druge, pa makar na njene cipele potrošila više nego na svoje!


Morala bih uložiti u make up i obnoviti kozmetičku torbicu (znate kako je to, uvijek svega ponestane u isti tren), ali nikako da se to nađe u budžetu. Dok moje prijateljice kupuju ruževe i parfeme, najskuplji komad kozmetike koji ja posjedujem je ova majušna kremica lanolina kojom mažem izgrižene bradavice. Divno je biti žena!



Ali, da ne ispadne da se ničime ne počastim (imam i ja svoje mušice), ovog tjedna opremila sam se za mjuzikl Moje pjesme, moji snovi - to mi je želja otkad je osječki HNK izveo premijeru u travnju ove godine. Volim jako mjuzikle, pogotovo Julie Andrews, i nadam se da će i ova hrvatska verzija opravdati moja očekivanja. Mužu su mjuzikli noćna mora (jer su, kao, za razliku od drugih filmova, prenerealni), pa na predstavu vodim kraljicu majku. Jedva čekam!

srijeda, 26. listopada 2016.

Ja sam jedna stvarno zločesta mama

Majkama štošta predbacujemo - što nas nisu upisale u glazbenu školu, što nas nisu naučile kuhati, što su braći i sestrama više podilazile, ma jedan moj kolega majci predbacuje čak i to što mu nije stavljala Pampersice pa mu je guza bila vječito mokra, zbog čega je sad takav kakav jest! Kako bilo, majke su uvijek glavna tema na kaučima psihoterapeuta, a njihove se greške uvijek rado izvlače iz naftalina za nedjeljnim ručkom.



Nije lako biti majka, a danas je teže nego ikada. Ako niste majka, mogli ste se u to uvjeriti gledajući film Bad moms. Da napomenem, film prikazuje samo 5% onoga s čime se mame moraju nositi svakodnevno. Htjele smo sve, e, pa evo nam sve - od jutra smo u pogonu, i ne gasimo se...pa ja se nikad ne gasim s obzirom da moja Franka radi i nocnu smjenu. Ubijamo se od posla, od planova, od organiziranja, od briga i strahova, zbog čega - zbog toga da nam se jednog dana jedna sitna pogreška nabije na nos, kao da nije dovoljno što svakog dana same sebe optužujemo za loše majčinstvo, pitajući se hoće li nam, uslijed lošeg odgoja, djeca postati kriminalci ili, ne daj Bože, starlete.

Dosta je! Ne moramo biti savršene, znam! Ipak, ima dana kad me nimalo ne tješi činjenica da su sve mame loše - pa zašto i ja moram biti kao druge, zašto moje dijete nema super sposobnu i sretnu mamu koja nikada ne daje svojoj djeci povod za plakanje?

Vodim je u vrtić iako bi mogla biti doma s tatom, dajem joj da gleda crtić kako bih ja popila kavu na miru, ne dam joj sisati po 85. put iako plače i hvata me za nogavice, siđem s pameti kad se probudi u pola 4 ujutro i sva budna i odmorna počne skakati po krevetiću, ne uzimam ju u ruke u šetnji samo zato što joj se ne da više hodati, utrapim joj kiflu kad god je vozim u kolicima, samo da ne bi urlikala dok se cijela ulica iščuđava. Loša sam mama, a mame ne bi smjele griješiti - držimo taj mali život u svojim rukama. No, hoće li barem, ako ja oprostim propuste svojoj majci, i meni moja kći oprostiti jednog dana i barem na tren prekinuti taj začarani krug zvan "mama je kriva za sve"?


ponedjeljak, 24. listopada 2016.

Ovotjedne odluke

Volim Bridget Jones. Ona je realna žena, s vrlinama i manama, s puno mana. OK, smatram se malo manje smotanom od nje, ali jedno nam je oduvijek bilo zajedničko - pisanje popisa.


Dnevnik sam počela pisati 12. srpnja 1999. godine. I svaku bi novu bilježnicu dnevnika, svaku novu godinu, započinjala - popisom odluka! Uvijek bi se one svodile na isto - izgubiti onih par kilograma viška, učiti redovit(ije)o, moliti se više, ne duriti se na svog Marka Darcyja, ne svađati se sa sestrama i starcima - ukratko, moj popis odluka za nekoliko mjeseci pretvorio bi se u popis grijeha koje bih izrecitirala na ispovijedi našem župniku. 

Ali, popis je morao postojati, morao je, da bih povratila kontrolu (psihoterapijo, here I come!) svom životu i postala iznova (po tisućiti put) kovač svoje sreće!


Jer, ponekad ti se čini da će ti se život raspasti ako ga ne posložiš na papiru (a papir svašta trpi), iliti na zaslonu računala. Zato ovaj ponedjeljak sastavljam novi popis - popis ovotjednih želja, nadahnut ponajprije sređenim ženama za kojima se okrećem na ulici, misleći da nikada neću imati vremena za sebe u tom skuhaj ručak za sutra - spremi se za posao - spremi dijete za vrtić - radi, radi, radi - idi po dijete - doji, doji, doji - idi u šetnju - piški - kuhaj, kuhaj, kuhaj - okupaj dijete - peglaj (ili složi još neopeglanog rublja na tu hrpetinu koja čeka na stolu za peglanje) - ribaj kadu - spavaj kaosu od života. 

1. Urediti nokte!

U kojem god stanju ja bila, nokti bi trebali biti uredni, i po mogućnosti, nalakirani, pa makar ih lakirala putem do posla - jer tako ću svom stilu dati dašak nonšalantnosti tipa "ah, koji li ću lak za nokte danas gledati dok mahnito tipkam po tipkovnici".


2. Svaku večer prije spavanja imati spa tretman!

Svaku večer - makar on uključivao 5 minuta sjedenja na toaletu, brzinsko rezanje po nogama žiletom i trackanje mlijeka za tijelo u pokušaju saniranja suhe i ispaćene kože. Jer ja to zaslužujem.

3. Svaki dan ulagati u svoj imunitet!

Zaboravljam popiti vodu, gdje li mi je brusnica, ne pijem druge vitamine, ne sjetim se aronije koja čami u hladnjaku - mooooram početi brinuti o sebi, trideseta je pred vratima, a podočnjake, ispucane vrhove, prištiće i loše zube bolje je sprječiti, nego liječiti!

4. Uzgojiti živo biće (osim djeteta)!

Nakon što mi je pocrkalo svo cvijeće, kupila sam novi cvijet - kažu da ga je nemoguće ubiti - izazov prihvaćen! Ako preživi zimu, poklonit ću si još koji na proljeće! Svečano izjavljujem da ću ga zalijevati jednom mjesečno i paziti da ga Franka ne počupa/ne sruši! To bi me zaista usrećilo, ni sama ne znam zašto. Ali, bi.


5. Čitati svaki dan!


Toliko je knjiga, a tako malo vremena, ali obećavam si, svaki dan ću pročitati barem poglavlje - jer činjenica jest da sam u danima, u koje sam uspjela knjigu ugurati, zaista smirenija i sretnija - pa makar se čitanje svelo na ono sjedenje na toaletu pod broj 2.

P.S. Da, još čitam Djevojku u vlaku koju sam osvojila na nagradnoj igri - odlična je, kako su i pričali, ali nikako da ju dovršim!

srijeda, 19. listopada 2016.

Kako preživjeti vrtić

Doista, kako preživjeti vrtić? Već po ne znam koji put u manje od dva mjeseca držim svoje dijete s povišenom temperaturom u rukama i molim Boga da Neofen čepić učini svoje u tom malom tijelu koje se neprestano mora boriti s boleštinama. 

Ako mislite da je s djecom teško dok su bebači u staklenom zvonu, pojma nemate - tek kad se dijete pridruži kolektivu, onda ćete vidjeti što znači - teško.

Misliš da poduzimaš sve u tvojoj moći, pa jede samo kuhano, puno voća i povrća, pije imunoglukan, još uvijek sisa (u velikim količinama), svaki lijepi trenutak iskorištavamo za šetnju...ali ne, ne možeš dijete sačuvati od virusa, bakterija i drugih beštija.


A svaki put kad se razboli ona, razbolimo se i mi. Ja se još dobro i držim ovog puta (mame ne smiju biti bolesne), ali muž je postao korisnik antibiotika. Dani su nam se sveli na usisavanje balaca, kapanju fiziološke u nos, gutanje mandarina i kuhanje čaja.


A kad preventiva zakaže, bacamo se na kemiju, od koje mi se, sve od srednje škole, diže kosa na glavi. Ipak, imamo ih sve - jer kvalitetna kućna apoteka je važna jednako kao i kvalitetno popunjen hladnjak.

srijeda, 12. listopada 2016.

Moje prvo bolovanje

Stvarno nisam nikad bolesna. Ako me grlo i zapeče, špricnem malo Propolaid spreja i kao nova sam. Vjerojatno bih morala bolovati od kuge da se na jedan dan ne pojavim na poslu, ali kad je moje sunce bolesno, to si ne mogu priušititi. Znala sam ranije čuti od kolegica koje nemaju djecu kako prigovaraju (iza leđa, dakako) kolegicama koji izostaju s posla zbog dječjih bolesti, kao da one to rado čine. Možda sam nekada i ja pomislila da takve izbjegavaju svoje obveze, nemajući pojma da su one odane nečemu što je neizmjerno jače od poslovnih obveza. Nešto se u ženi preokrene za 360 stupnjeva kad postane majka, to je sigurno, prioriteti su drugačiji, i kao da neke stvari tek sad jasnije vidim. I ako sam ijednoj majci ikada išta predbacivala, sada mi to ne pada napamet - dokle god se ta majka trudi biti najbolja svom djetetu.

Tako sam ja po prvi put na bolovanju, dok Franka već u trećem navratu ne ide u jaslice, i sve to u mjesec i pol dana. Normalno je, kažu. Ali, koliko god bilo normalno, ili uobičajeno, teško je gledati svoje dijete bolesno - iako ona brblja i trči i kad ima povišenu temperaturu. Vidim, borac je, i nekako ćemo i to prebroditi, uz puno smijeha, crtića, knjigica, plesa i loptanja. Ako su preživjeli Joy i Jack u Sobi, nekako ćemo i mi preživjeti ovu izolaciju.


Dok moja bolesnica odmara, predložit ću vam savršeno štivo za ovo tmurno jesensko vrijeme. Radi se o knjizi koju sam dugo izbjegavala u knjižnici - i to zbog neatraktivne naslovnice. Sto puta sam si rekla, ne sudi knjigu po koricama, ali ne možeš budali objasniti. Možda korice nisu za oko privlačne, čine se mračne i dosadnjikave, ali unutar njih skriva se neobična priča ispričana na još neobičniji način. Nravano, i ovog puta, moj me Book club natjerao da posegnem za ovom, nažalost - do sada nepročitanom, knjigom.

Jose Saramago ispripovjedao je u Ogledu o sljepoći priču o društvu koje je pogodila epidemija sljepoće. Jedan za drugim, poput muha, ljudi upadaju u more mlijeka i nastoje preživjeti. Saramagu je zarez najbolji prijatelj, on ne treba točku, jer njegove misli morale su na papir otisnuti u neprekinutom slijedu. Ne treba on ni likove, bar ne one imenovane, kakve očekujemo u romanima. Baš kako kaže i u knjizi, imena nisu bitna, ovdje su ljudi "tek psi neke čudne pasmine, i, poput pasa, poznaju se tek po mirisu i lavežu". Saramago mi je postavio mnoga pitanja - Kako bih ja reagirala da izgubim vid? Ima li u mom životu nešto u odnosu na što sam slijepa? U kojoj situaciji bih žrtvovala svoje dostojanstvo? Je li ikada opravdano nekoga lišiti života?, i ostavio me bez teksta ovim brutalnim i izravnim štivom. Ako želite mozgati, ako želite plakati, ako ne želite vrijeme potrošiti na bedaste knjige - onda trk po Ogled o sljepoći! Za filmoljupce, postoji i film po romanu - Blindness (2008) s Julianne Moore i Markom Ruffalom u glavnim ulogama.


"Kad bismo se prije svakog našeg čina upustili u predviđanje svih njegovih posljedica, ozbiljno promislili o njima, prvo o neposrednima, onda o vjerojatnima, zatim o mogućima, pa o zamislivima, ne bismo se uopće pomakli s mjesta gdje nas je zatekla prva misao. Dobri i loši učinci i posljedice naših riječi i djela protežu se, vjerojato, prilično jednoliko i ravnomjerno, daleko u budućnost, čak i u onu beskonačnu, kada nas više neće biti da se sami u to uvjerimo, da uberemo lovorike ili da se pokajemo, štoviše, ima ih koji misle da je upravo u tome besmrtnost o kojoj se toliko govori."

srijeda, 5. listopada 2016.

Volim, volim, volim...


Kad u jesensko mokro jutro koračam po lišću putem do posla, a vjetar me šiba po balonerčiću, pokušavam se sjetiti što li ono uopće volim u ovom šugavom godišnjem dobu tijekom kojeg se redovito razbolim jer se ne znam obući.

Volim kad sunce proviri i zagrije ulicu. Zimogrozna sam inače, ali pomisao na tračak topline u moru hladnoće me neizmjerno razveseli. Šal, topli napitak, dekica - stvari koje čine život vrijednim življenja.


Volim stići na posao prije drugih, popiti kavu i pročitati koju stranicu knjige (od čitanja novina i portala sam se na rodiljnom dopustu u potpunosti odvikla). Imam novitete u biblioteci i srce me boli što uz ovo organiziranje žena-majka-kraljica života ne stignem čitati koliko bih htjela.


Volim popiti kavu s (ko)legicama, pogotovo ako za vrijeme pauze nitko ne spomene posao! Da se razumijemo, lijepo je biti doma s bebom, ali uživam u tome što svaki dan imam razlog nanijeti maskaru, obući opeglane hlače (a ne trenerku) i ponijeti cipele s visokom petom u torbi (što je napredak - prije rodiljnog niti jedan svoj radni dan nisam na poslu nosila potpetice ikakve vrste). Postala sam žena - žena, majka, kraljica.


Ipak, najljepše u svakom danu su raširene ruke moje djevojčice koje me dočekaju u jaslicama. Takva radost i ono njeno "mam, mam" me svaki dan raspekmezi i najradije ostatak dana ne bih ništa drugo radila, osim nju grlila i ljubila.

subota, 1. listopada 2016.

What's up, working girl?!

Protekli tjedan bio je jedan od kaotičnijih u posljednjih nekoliko mjeseci! 


Šetali smo i uživali, i proslavili drugu godišnjicu braka brzinskom šetnjom po shopping centru, uz gutanje hamburgera 5 minuta prije početka filma (jer tako to rade mladi roditelji koji ovise o baba sitterici). Prvotno smo planirali ići na kuglanje, ali nisam mogla stajati na nogama od bolova (da bih par dana kasnije saznala dijagnozu - ravna stopala - hm, dobro, nikada do sada mi nitko na to nije ukazao, niti sam imala problema s nogama, I'm old). Gledali smo Bridget Jones' baby i toplo vam preporučujem gledanje. Iako je Bridget dosegla svoju goal kilažu, i iako je Renee ostarila više od Bridget, ovo mi je možda i najdraži Bridget Jones film. Volim smotanu Bridget kojoj ništa u životu ne ide od ruke, ali koja, kao i svi, zaslužuje happy end - takve žene su moje heroine! 


Za vikend smo brali grožđe i bili na vjenčanju moje prve prijateljice, one s kojom sam se igrala barbikama i s kojom sam pekla (i jela) kolače od blata. Nismo se puno opametile, ni sazrijele, ali blata se klonimo, i čuvamo svoje prijateljstvo.


Tjedan smo počeli s Frankinom povišenom temperaturom, da bismo ga završili na antibioticima. Prvi put je bolesna, a čekala je tjedan kad će se mama vratiti na posao. Kao da i to nije dovoljno stresno, tri dana sam na poslu sjedila i samo htjela pobjeći kući k njoj, iako ju je tata, balav kao i ona, čuvao. Svaka čast zaposlenim majkama, kako to rade, nije mi jasno - ja sam zasad 90% u mislima sa svojim djetetom, a 2% u troškovima, pristojbama i prijedlozima za ovrhu (8% mene je na pauzi na kavu). 


Nadam se da ćemo se zdravi i veseli što prije adaptirati novonastaloj situaciji te da ću početi uživati u svakom trenu svog dana, pa čak i onom radnom!