Šljokičasta žena

Iako je Marilynka pjevala da su dijamanti ženini najbolji prijatelji, meni su oduvijek bili draži biseri. Oduševljavala me ta predivna obrana krhke bisernice - u trenutku kad obično zrnce pijeska dospije u živu školjku, ona, da bi se zaštitila, omata pijesak sedefom. Sam proces traje godinama, i ne događa se u svakoj školjci, zato je biser kao plod mora za mene uvijek predstavljao nešto skriveno, a lijepo i posebno, nešto što vrijedi čekati. Vidjevši knjigu "The Pearl" Johna Steinbecka iz 1947. na sestrinoj polici (vjerojatno ostavština njezinog, odavno bivšeg, američkog boyfrienda), odmah sam ju gramzljivo prisvojila. My precious. "It was a morning like other mornings and yet perfect among mornings." John Steinbeck jedan od velikih američkih pisaca, i iako je svog Nobela za književnost zaslužio ponajviše zbog "Plodova gnjeva", i novela "The Pearl" jednako je popularno štivo u američkim školama. Kontroverzni je to pisac koji se divio Hemingwayu (

Slobodna volja jedna je od boljih stvari koje su nam dane na korištenje (i savitljivi palci su OK, ali slobodna volja je baš super). Ona će nas odvesti do željenog odredišta i, zato, nema goreg nego kad, zahvaljujući svojoj odluci, završimo negdje gdje ne želimo biti, kad osjećamo da živimo ondje gdje ne pripadamo. Živjela sam tako gotovo tri godine, odlučna u stvaranju savršene verzije svog života, pa sam mislila da razumijem protagonisticu "Ponoćne knjižnice" Matta Haiga. Silly me . "Postoji onoliko života koliko je mogućnosti. Ima života u kojima si donijela drugačije odluke. A te odluke su te odvele do drugačijih ishoda. Da si samo nešto učinila drugačije, tvoj život bio bi neka druga priča. A sve one postoje u Ponoćnoj knjižnici. Sve su jednako stvarne kao i ovaj život." Iako Matt Haig tvrdi da nastoji pobjeći od titule ambasadora mentalnog zdravlja, njegove knjige ne idu tome u prilog. U "Ponoćnoj knjižnici" glavni lik je Nora Seeds, usamljena i očaj

Tek sam pišući ovaj blog shvatila da sam strahovito predvidljiva. Da uvijek ljeti čitam knjige iz područja dječje psihologije, a u zimi biografije, i da uvijek u siječnju ponovno donosim odluku o ovom blogu. Valjda me blues novih početaka redovito čini nesigurnom pa se pitam - zašto ja ovo radim? Jasno mi je da pišem jer volim pisati, imam potrebu pisati, ali zašto napisano moram i objaviti? Zašto ne pišem dnevnik i krijem ga od očiju drugih, kao normalni ljudi? I onda mi u ruke dođe knjiga čiji kraj poziva na aplauz i shvatim - kad se nečime oduševim, poželim to podijeliti sa svima! I nema tome lijeka! Za Martinu Vidaić nisam ranije čula, što ne čudi, jer žena je pjesnikinja koju se ne može naći na društvenim mrežama (dok sam ja žena koju se može naći na društvenim mrežama, ali ne i s knjigom poezije u ruci), ali privukla mi je pažnju osvojivši Nagradu Kamov za pjesničku knjigu "Trg, tržnica, nož". "Stjenice" su, pak, njezin drugi roman, a voljet će ga svi kojima s

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,

Jedna od mojih prijateljica, novopečena majka, nedavno je na sastanku našeg čitateljskog kluba naglas maštala o onome što želi za svoju novorođenu djevojčicu (čitala se Clarice Lispector - ženske teme bile su na repertoaru). Imala je podvojene želje, što je razumljivo, jer teško se odlučiti hoće li ti jednomjesečna kći biti tenisačica ili gimnastičarka. Sve smo ju pažljivo slušale dok su nam misli u rojevima zujale u glavama - svaka od nas pokušavala je vlastitu filozofiju odgoja budućih žena strpati u jednu rečenicu. Voljela bih da moje dijete nauči nositi se sa svojim emocijama, pomislila sam (možda je moje majčinsko iskustvo skromno, ali pogledala sam Pixarov "Inside out" stotinjak puta). Dobro, nisam samo pomislila - morala sam to izreći i naglas, ali više samoj sebi, nego ostalima, ako me razumijete. Žene su sklone tome, tom kreiranju i dijeljenju svojih malih životnih filozofija. Neke su od toga napravile i biznis. "Što žene žele? Svrhu i povezanost. Recite mi što