Slobodna volja jedna je od boljih stvari koje su nam dane na korištenje (i savitljivi palci su OK, ali slobodna volja je baš super). Ona će nas odvesti do željenog odredišta i, zato, nema goreg nego kad, zahvaljujući svojoj odluci, završimo negdje gdje ne želimo biti, kad osjećamo da živimo ondje gdje ne pripadamo. Živjela sam tako gotovo tri godine, odlučna u stvaranju savršene verzije svog života, pa sam mislila da razumijem protagonisticu "Ponoćne knjižnice" Matta Haiga. Silly me.
"Postoji onoliko života koliko je mogućnosti. Ima života u kojima si donijela drugačije odluke. A te odluke su te odvele do drugačijih ishoda. Da si samo nešto učinila drugačije, tvoj život bio bi neka druga priča. A sve one postoje u Ponoćnoj knjižnici. Sve su jednako stvarne kao i ovaj život."
Iako Matt Haig tvrdi da nastoji pobjeći od titule ambasadora mentalnog zdravlja, njegove knjige ne idu tome u prilog. U "Ponoćnoj knjižnici" glavni lik je Nora Seeds, usamljena i očajna tridesetpetogodišnjakinja koja je tijekom odrastanja izgubila oba roditelja, koja je nebrojeno puta odustala od (svojih) snova, koja je stranac svome bratu, kojoj je najbolja prijateljica na drugom kraju svijeta, koja u istom danu ostaje bez voljenog mačka i bez prijeko potrebnog posla. Nije bilo lako posegnuti Mattu Haigu za emocijama koje opterećuju Noru - morao je ponovno proživjeti živčani slom koji je doživio kao dvadesetčetverogodišnjak. Nije to korektan naziv, živčani slom, ali takav je osjećaj, rekao je, kao da se slomiš. Nastojeći opisati stanje u kojem se i sam našao, Haig objašnjava da se nije Nora pokušala ubiti zato što je nesretna, nego zato što je mislila da se nesreći ne nazire kraj. Depresija je ponor koji ju je natjerao da proguta šaku tableta i da se onda u ponoć, na javi ili u snu (ovo mi je druga knjiga ovaj tjedan u kojoj se spominje Schrödingerova mačka), nađe u Ponoćnoj knjižnici - arhivu svojih kajanja i svojih alternativnih života. U njoj ju je dočekala vremešna školska knjižničarka, gospođa Elm, na koju je uvijek mogla računati.
"Kad pronađeš život kojim doista želiš živjeti, možeš ostati u njemu dok ne umreš od starosti. Ako doista želiš neki život, ne mora se brinuti. Ostat ćeš ondje kao da si oduvijek bila tamo. Jer u jednom od svemira, doista si bila ondje. Ta knjiga nikada neće biti vraćena, da tako kažem. Više to neće biti posudba, nego poklon. U trenutku kad odlučiš da želiš neki život, doista ga želiš, sve što ti je sada u glavi, uključujući i Ponoćnu knjižnicu, naposljetku će postati uspomena tako blijeda i mutna da je gotovo neće ni biti."
Nije to osobito originalna tema, učinjeno je to i u filmu "It's a wonderful life" i "Bedazzled", a paralelni svemiri prisutni su i u knjigama i filmovima o vremenskim putnicima, pa čak i u "Shrek Forever After." "Ponoćna knjižnica" svojevrsni je mashup knjiga Sanje Srdić Jungić pa će njeni obožavatelji osobito uživati čitajući ovaj svjetski hit. Ipak, autorovo osobno iskustvo borbe s mentalnim zdravljem ono je što daje poseban štih ovom uratku s već viđenom temom.
Volim Matta Haiga, ali jezično je "Ponoćna knjižnica" njegovo najskromnije djelo. Ima tu puno filozofije, pop kulture, pa i povijesnih fun factsa (da, Londonska tvornica cigle doista je bila u Bedfordu, kojeg su nastanili Talijani iz Apulije), ali rečenice su lišene ukrasa, a duhoviti Haig ne dolazi do izražaja. Poglavlja su iznimno kratka, zbog čega djelo jest pitko, ali na momente mi se činilo da je ovaj roman bilo zabavnije pisati, nego čitati. Za razliku od Toma Hazarda, impresivnog lika iz Haigovog romana "Kako zaustaviti vrijeme", Nora Seeds nije lovable person (u filmu bi ju mogla glumiti Daisy Edgar-Jones, ako se mene pita). Prenegativna je, malo bi trebala poraditi na svom stavu - nitko ne voli depresivce. Kažem to ironično, dakako, jer je nevjerojatno koliko jedni drugima često predbacujemo pesimizam, očaj, anksioznost, žalost, ni ne pokušavajući shvatiti ponore u kojima se nalazi osoba koja ne vidi nadu, ne vidi bolje sutra, ne vidi mogućnosti koje život pruža.
U predvorju smrti, gospođa Elm nudi Nori Knjigu kajanja i pregršt knjiga u kojima je zapisan, da ne kažem - predodređen - život u kojem je sretna. Nora se pita kakav bi joj bio život s bivšim dečkom, život olimpijske pobjednice, istraživačice, rock zvijezde pa odabire život za životom, i vraća se u Knjižnicu čim prvi put osjeti razočaranje. Baš kad čitatelj pomisli da će Haig sve okončati s klišejizirnom porukom "Nema savršenog života", Nora se spretno ugnježđuje u jedan upravo takav (ključ sretnog života, doduše, u svakoj je Haigovoj knjizi isti). I onda, kad čitatelj pomisli da je Nora Seeds ženska inačica Georgea Baileya, Matt Haig koristi se twistom kakav može napisati samo onaj tko je depresiju osjetio na svojoj koži. Autor na istovremeno lak i težak način pruža čitatelju uvid u tame čovjeka koji je poželio nestati s lica Zemlje. Spoznaje do kojih Nora dolazi na kraju ono su dragocjenije u "Ponoćnoj knjižnici", pa i razlog zašto je toliko čitana world wide. Ovakve knjige pružaju nadu onima kojima su je izgubili, a razumijevanje onima koji misle da razumiju čežnje, praznine i tuge onih koji ne vjeruju u nove početke, koji su zaboravili da često upravo strpljenje u kušnji donosi najveće plodove.
"U šahu, kao i u životu, mogućnost je temelj svega. Svake nade, svakog sna, svake žalosti, svakog životnog trenutka."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)