Šljokičasta žena

S nedjelje na ponedjeljak pao je prvi snijeg. Juraj je spavao, a Franka je otvorila oči, nesvjesna bjeline koja je zavodljivo mamila na prozor. "Jutro je, imam iznenađenje za tebe", rekla sam, a ona je bacila pokrivač sa sebe. Naime, samo dva dana ranije, na Božić, Franka je svečano obećala da nagodinu ("za svoj 8. Božić", bio bi točan citat) od Djeda Božićnjaka neće tražiti poklone, da će poželjeti samo snijeg. Prišla je prozoru, zgužvanih obraza, u pidžami, odmaknula zavjesu i viknula: "Pao je snijeg! Samo zbog mene!" To je čarolija Božića - to je radost koju može donijeti samo dijete! "Da, samo zbog tebe!" nasmijala sam se, pa objesila kutove usana, pitajući se hoće li nagodinu Franka vjerovati u Djeda Božićnjaka, i u snijeg koji pada samo za nju, hoće li vjerovati u išta. Godine lete, i djeca već su ljudi, a vrijeme svima sudi, kaže ona pjesma. Zaustaviti vrijeme ne možemo - možemo samo pamtiti čarobne trenutke, one koje doživimo u svojoj nut

Znala sam da se Francine Rivers proslavila pišući ljubavne romane pa sam godinama izbjegavala susret s njezinim hitom "Reedeming love" iliti "Iskupljenje" po naški, iako je to omiljena knjiga moje prijateljice Martine (znam, znam, odbijanje čitanja prijateljičine omiljene knjige prekršaj je ravan odbijanju upoznavanja odabranika njezinog srca pa se nadam da ću se ovim osvrtom iskupiti). Težak je to naslov, morate priznati - nije čovjek u svako doba spreman čitati o iskupljenju, puno je to posla. Pa čovjek kukavički čeka, a onda ga Holywood punuka da prestane odgađati ono što može učiniti već danas. U takvom svijetu živimo, pa znate i sami. Dođoh, vidjeh trailer za film "Reedeming love", uzeh u ruke knjigu nad kojom su plakali milijuni čitatelja, a većina ju je čitala nekoliko puta. Nadahnuta pričom proroka Hošee, koji je svim srcem ljubio svoju suprugu upitnog morala, čak i nakon što ga je ostavila, postavši tako simbolom Božjeg odnosa s izraelskim narodom

U muku hladne spavaće sobe, stajala je kraj prozora. Mjesec joj se rugao otkrivajući prašnjavi put kroz selo. Uzalud je čekala. Noć joj se učini samotnijom nego inače. Mlijeko joj ispuni grudi pa na prstima priđe kolijevci. Ondje ju dočeka tišina. - Dada, dada, mala jedva diše! - reče dotrčavši do postelje svog oca, s kojim je dijelila dane otkad joj je mati ostavila kuću i avliju u nasljeđe. Muškarac prinese janješce svjetlu, a brada mu zadrhti od nemoći. Mala usta bila su plava, malo tijelo još uvijek toplo u majčinim rukama. Pod teretom jauka noć se razbila na komadiće. "Neka bude volja Tvoja", ponavljala je nad rakom mrveći krunicu prstima. Oči su joj bile suhe, a pogled nije mogla skloniti s bijelog lica svoje djevojčice, djevojčice koju otac neće poznavati. Daleko je Makedonija. Predaleko, ako je vjerovati šaptu sela. "Ne'š ti vojnika, pored žive žene, naš'o zaručnicu u vojsci, makedonsko neko devojče, neće se taj vratiti u selo." Što god drugi govoril

Često će knjiški moljac, pogotovo onaj iz moje generacije, reći da je njegova ljubav prema knjigama rođena nad koricama Harryja Pottera. Čitala sam i ja sve nastavke knjiga o malom čarobnjaku, ali knjigoljupstvom sam se zarazila čitajući knjige Agathe Christie. "Tragedija u tri čina" bila je prva, i desetogodišnja ja bila je očarana. Obožavala sam taj svečani trenutak u kojem Poirot prokazuje počinitelja zločina. Istina uvijek izađe na vidjelo.  Kad je na studiju trebalo izabrati smjer, bez puno razmišljanja sam izabrala kazneno pravo. Kolegiji iz kaznenog prava bili su zanimljivi, ali najveći dojam nama, kaznenjacima, ostavio je posjet kaznionici u Požegi. Mi, veseli studenti bez brige na pameti, idemo posjetiti zatvorenice, sjećam se kao da je bilo jučer. Proveli smo jutro s upraviteljem kaznionice i nekoliko zatvorenica, razgledali zatvoreni, otvoreni i poluotvoreni dio kaznionice. Ispitivali smo zatvorenice o njihovom rasporedu, o posjetima obitelji, o rađanju u zatvoru,

Kad si mlad, najteži ti je zadatak u životu razabrati onu najvažniju od vlastitih želja, onu koja će ti odrediti put, koja će ti biti kriterij za određivanje prioriteta. Prije nego sam odlučila što želim biti kad odrastem, znala sam da želim život provesti sa svojim mužem (i nema veze što me službeno zaprosio nakon dvanaest godina hodanja, ja sam to odlučila tada, kao petnaestogodišnjakinja). Nijedna odluka nije bila važnija od te jer kad imaš pravog partnera, ti imaš krila i nema zla koje ti može nauditi. Ipak, ove godine sam postala svjesna toga da svi naši planovi, želje i snovi mogu nestati u jednom trenutku - trenutku u kojem se boriš za goli život. Mladost me dosad držala na sigurnoj distanci od takvih misli, nisam bila svjesna da mi netko (ili nešto) može ukrasti život. Not really. Međutim, život u pandemiji, ako ništa drugo, pokazao mi je da život ne uzimam zdravo za gotovo. S tom mišlju ulazim i u ovogodišnju pripravu za Božić, a njoj se tako prikladno pridružila knjiga koja j

Dragi svijete, sredovječne žene u Oprah showu uvijek su obećavale zrelost. Uvijek su se hvalile samopouzdanjem i samosviješću koje žena stekne u kombinaciji s prvim borama, ali ja još uvijek čekam. Još uvijek čekam tu odraslu mene koju neće zaglušiti tvoja buka, čije ideale neće pokoriti briga za neplaćene račune, neostvarene ambicije, tjeskoba, strah i odgovornost za drugo živo biće. Još uvijek čekam dan kad neću poželjeti navući pokrivač preko glave i slušati cijeli dan Belindu Carlisle, nego ću se hrabro suprotstaviti svemu što namećeš. Svijete, moram ti priznati, težak si mi ovih dana i jedina stvar koja mi trenutno pruža utjehu je nova knjiga Sally Rooney. Znam da to zvuči neobično, jer jedino o čemu Rooney umije pisati su anksiozni milenijalci nalik meni, ali čini se da je pripadanje tebi jače od tjeskobe koju uzrokuješ. Svijete, sjećaš li se da sam "Normalne ljude" ove mlađahne irske autorice prozvala omiljenim lanjskim štivom? Onda ti je valjda jasno da su moja očekiv

Već ritualno, poslije ručka, negdje oko 13:25, moji roditelji skuhaju kavu i na televiziji gledaju one američke TV filmove u kojima glume noname glumci i u kojima se može pronaći sva sila klišeja - momak i djevojka se upoznaju, momak upada djevojci u kuću s naramkom namirnica i kuha večeru, ona mu momentalno priznaje da je ludo zaljubljena u njega ( can you blame her? ), slijedi prosidba na punom stadionu, a potom burne bračne svađe (jer se nikad prije braka nisu posvađali - nisu valjda Balkanci) i vitlanje vaze sa cvijećem u zalupljena vrata. Uglavnom, puno je to drame za jedno poslijepodne, ali moji starci pobožno gledaju te filmove. I uživaju u tišini, i u braku, kao nikada ranije. Takvom partnerstvu i ja težim - nije ono idealno, ali je bezuvjetno - pa romantik u meni ipak tu i tamo posegne za romantičnim šundom made in USA . Ne živim u špilji pa mi je ime Taylor Jenkins Reid itekako poznato, ali nisam dosad pročitala nijednu njezinu knjigu. Ova - "Dok nas brak ne rastavi&quo

Bili smo neki dan na ručku kod svekrve. Prije ručka, svekrva je djeci s tavana donijela punu kutiju starih igračaka s kojima su se igrali moj muž i njegov brat prije gotovo trideset godina. Bilo je ondje svakojakih autića, tenkova, kamiona, ali i vojnika. "Ajde, posložite vojsku", zapovjedio je svekar mojoj djeci, no ona nisu znala što bi s tom famoznom vojskom. "Što je to vojnik?", pitala je Franka. Mi, odrasli, pogledali smo se i nasmijali - mora da je lijep svijet u kojem dijete ne zna koji je zadatak jednog vojnika. Volim knjige (anti)ratne tematike, oduvijek ih rado čitam - od "Malog ratnog dnevnika" Stjepana Tomaša pa do "Pacijenta iz sobe 19" Zorana Žmirića, autora čiji opus sam tek ovih dana načela (jer, život!). Zapravo, nisu to knjige o ratu. To su knjige o ljudima, ljudima koje želim razumjeti, od kojih želim učiti o neslomljivom duhu i o zahvalnosti. Ma, lažem. Čitam ih zbog grižnje savjesti, jer rata se uopće ne sjećam. Sjećam se sam

Ovaj su me tjedan pitali koje strane autore volim čitati, i, iskreno, nisam se u tom trenutku niti jednog mogla sjetiti (iako sam upravo dovršila novu knjigu Sally Rooney, i započela svoju prvu Taylor Jenkins Reid). Gotovo instinktivno sam odgovorila da volim čitati knjige Ivane Šojat, Julijane Matanović, Julijane Adamović, te da upravo čitam "Okretište" Damira Karakaša. Zastanimo malo ovdje. Kod tog Karakaša. Svakoga tko tvrdi da se hrvatski autori ne umiju odmaknuti od ratne tematike, da se njihove knjige nepotrebno baziraju na obiteljskim dramama i crnilu koje nas, ionako, okružuje, izazivam da pročita "Okretište". Da, crno je, da, brutalno je, da, dogodilo se. Ne znam za druge, ali mene ništa ne uzbuđuje više od istine. Roman, neočekivano, započinje u autorovoj rodnoj Lici. Nije čudno da Karakaš piše o Lici, ali priča o brutalnom napadu u Zagrebu ne podrazumijeva lički state of mind na samom startu. No, lički početak itekako ima smisla, jer kod kuće, zna se tk

Čitajući knjige, htjeli ne htjeli, upoznajemo njihove autore. Neke preziremo od prve do zadnje rečenice, neke uspijevamo tolerirati, s nekima suosjećamo, a s nekima, a nema takvih puno, prijateljujemo. Prijateljujemo s onima koji se ne boje istine, koji samouvjereno rabe to famozno prvo lice jednine, nazivaju stvari pravim imenom, koji se igraju riječima kao da im život ovisi o tome. Nastja Kulović jedna je od mojih književnih prijateljica pa sam s oduševljenjem uzela u ruke njezinu drugu knjigu - "Nešto drugo". Spisateljica (a ta riječ u njezinom životu uživa posebno poštovanje, čini mi se) Nastja Kulović, rodom iz Siska, u svom je prvijencu opisala odrastanje staklenog djeteta - sebe. Priču o životu svoje obitelji s Gospođom Multiplom Sklerozom - koja se prvo uvukla pod kožu njezine sestre, a potom i pod njezinu - nije uljepšavala, i čitanje knjige "Kud si krenula?" bilo je za mene katarzično iskustvo. Znala sam da me Nastja neće iznevjeriti svojim narednim djelim

Neumorni lavež iz susjednog dvorišta odjekivao je mračnom ulicom, nadmećući se s kišom koja je kucala na prozore. Muž je djecu odveo baki, a ja sam, okružena antibioticima, sprejevima za grlo, kapima za nos i zabalavljenim maramicama, ležala na kauču (živa u toplomjeru ukazivala je da dekica nije potrebna) i čitala o ženama koje komadaju tijelo prezrenog muškarca. Ah, bila je to nedjelja za poželjeti. Kad netko spomene japansku književnost, prva asocijacija mi je Haruki Murakami, netipični Japanac kojeg štuje cijeli svijet. Druga asocijacija mi je Yasunari Kawabata, japanski nobelovac koji divno piše o tradiciji ispijanja čaja, a treća zgodni Yukio Mishima, poznat, kako po romanima i dramama, tako i po ritualnom samoubojstvu. Samuraji, čast, tradicija, dostojanstvo - sve su to teme kojima je prožeta klasična japanska književnost. No, što kad bih vam rekla da u Japanu 21. stoljeća cvate žanr "feminističkog noira"? Knjigu jedne od njegovih predstavnica, Natsuo Kirino, čitali sm

Pa, ovo je vjerojatno najvažnija recenzija koju sam dosad napisala. Neću se raspekmeziti, obećavam. Plavičasta boja knjige koju držim u ruci nostalgično zaziva neka druga vremena, a sam naslov govori da je pisana iz perspektive djevojčice koju njezina prabaka upoznaje s pojmovima kao što su obiteljsko stablo, djedovina, folklor, zavičaj, narodna baština. Prabaka, odrasla u malom slavonskom selu, govori praunuci o svom selu, o svojoj rodnoj kući, o svojim roditeljima, poslovima koje su obavljali, njihovim vjerovanjima i običajima. Govori joj - svako selo, koliko god malo bilo, čuva veliko blago. Vrijedne prabakine ruke, pjesma na usnama i žive uspomene na vruće paprenjake, svjetlost petrolejke, slamu pod stolom, ili snijeg pod čizmicama ono je što uljuljkava čitatelja u neka tiša i mirnija, jednostavnija vremena - kojima se prabaka rado vraća, pogotovo s praunukom na krilu. Nije ovo bio neki dugo sanjani san - ideja mi je pala na pamet hitro i jasno. Toliko jasno da sam bila uvjerena da

Zastane mi knedla u grlu kad god ugledam bake i djedove, mame ili tate koji hodaju kraj svojih unuka, svoje djece, prateći ih iz škole, i na svojim leđima nose njihove teške školske torbe. Slika je to i prilika ljubavi koja nastoji dijete očuvati od jezivog svijeta u kojem živimo, ljubavi koja samo želi grliti i preuzeti sav teret odrastanja na sebe. Istina jest - ne možemo djecu odgajati u izoliranom balončiću. Svijet je ovdje, zna biti i čudan i nasilan, ali i lijep i nježan, ako se naučimo nositi s njim. Iako moja (vrtićka) djeca ne znaju ništa o TikToku i ne prate nijednog YouTubera, nikada nije prerano progovoriti o svijetu koji nas okružuje, koji djecu silno zanima, i kojeg žele razumjeti. Slikovnice su jedan od kvalitetnijih alata kojim se možemo poslužiti u odgoju jer dijete slikovnicu doživljava svim osjetilima - ono usvaja nove riječi, dovršava nedorečenosti u ilustraciji, promišlja o poukama koje priča nudi. Bajke su, stoga, često prve priče koje djeca upoznaju. One kriju ča

Sjela sam na klupu kraj zgrade osječkog pravnog fakulteta, u koju nisam kročila cijelo desetljeće. Klupa je bila ukopana u tihu sjenu hrasta, a u blizini je sjedio samo riđokosi mladić. Rukom je prekrio lice kao da ga more sve brige svijeta, glavu je pognuo. Otvorila sam knjigu, ali pogled mi je letio na mislioca. Kako je lijepo da si mlad čovjek dopustio trenutak tišine, nikamo ne žureći, ne strahujući od vlastitih misli - pomislila sam, a on je maknuo ruku i otkrio slušalice u ušima, a mobitel na krilu. Kakvo razočaranje! Kao da to nije dovoljno, neka je gospođa sjela kraj mene, na moju klupu. Sjela, zapalila cigaretu i otpuhnula dim ispred sebe. Moj svijet bio je uzurpiran. Možda i ne bih razmaženo svojatala klupu u parku da mi u ruci nije stajala knjiga "Stolareva kći", knjiga dnevničkih zapisa Marine Vujčić (Fraktura, 2021.). Iako još nisam pročitala sve njezine romane, ova Trogirka osvojila me davnih dana, a zbog naslovnice Tisje Kljaković Braić "zatreperila sam dr