Šljokičasta žena

Bit ću najbolja mama na svijetu - misliš gladeći si trudnički trbuh. Pogledaš sve epizode Gilmoreica nekoliko puta i (zlo)pamtiš sve propuste svoje majke, koliko teško može biti? Onda rodiš. I shvatiš. Ugledaš svoju majku nekim drugim očima, upoznaš ju, razumiješ. Odjednom pronađeš opravdanje za svaku riječ koju si joj ranije predbacivala. Ili? Sve mi strepimo da ćemo postati kao naše majke, a one rijetke, one sretne, nadaju se da će im biti nalik. Protagonistica romana "Zagoreni šećer", znanog i kao "Burnt sugar"/"Girl in white cotton", spada u prvospomenutu grupu žena. Iako bi uspomene na djetinjstvo trebale biti slatke, Atarina sjećanja gorkog su okusa. Njezina suprotnost, majka Tara, od prvog ju je dana smatrala neprijateljicom, nepotrebnim privjeskom koji ju onemogućava u življenju punim plućima. Nesretni brak (i život sa svekrvom, need I say more? ) okončala je otišavši s Atarom u ašram, gdje je godinama bila ljubavnica gurua. Atara je povjerena na č

"A kako je umro ovaj učitelj Digula?", oduvijek sam voljela hodati po vukojevačkom groblju, čitati imena s nadgrobnih spomenika pa ispitivati mamu i baku o sudbinama nepoznatih mi ljudi. "Njega su ubili partizani, cijelo selo je čulo kako ga muče", uzdahnula je mama. "Partizani", upijala sam tu apstraktnu riječ koju su izgovarali odrasli, ali ne i djeca. "A naši nisu bili partizani?" "Naši nisu bili ni partizani ni ustaše!", mama je rekla odrješito. "Jedino j' bajo Andrija bio partizan, al' njega s' uzeli jer je im'o škole", kazala je baka pogleda uprtog u grob mladog Andrije, pa dodala: "Moj j' dada bio u crkvenom vijeću!", spominjući se tako jedine "ideologije" naše familije. Pripadam narodu koji je spreman osuditi drugoga na temelju jedne riječi, a često, pokazala je povijest, i zbog onog neizgovorenog. Danas živimo u demokratskom društvu i uživamo u obilju tobožnje tolerancije, ali

Moj je kolega pronašao gurua u Karl Ove Knausgårdu. Iako nije knjiški moljac, odvažio se na čitanje "Moje borbe", opsežne autobiografije ovog norveškog pisca, i oduševio se. "Kakav lik, sve ih je oprao..." "Možda i ja pročitam..." "Nemoj, nećeš razumjeti, to je muška knjiga", rekao je odlučno. A da? Muška knjiga? Ali to je samo jedna perspektiva! Jesmo li pravnici ili nismo (Pero Kvržica mi je oduvijek neka vrsta patronusa), pomislila sam i iz knjižnice donijela "Oktobarsko dijete", knjigu Linde Boström Knausgård, bivše supruge Karl Ovea. Čitala sam ranije Lindinu "Dobrodošli u Ameriku", knjigu o djevojčici koja je odlučila zanijemiti i koja ima biografske elemente (Linda je u jednom intervjuu rekla da se sve u toj knjizi dogodilo, ali da nije autobiografska). "Oktobarsko dijete", pak, otvoreno je autobiografsko djelo. Iako su "Oktobarsko dijete" najavljivali kao odgovor na "Moju borbu", moram reć

Pitam se hoću li ikada odrasti, odrasti na način samostalna-sam-žena-i-ne-trebam-svoju-mamicu. Svakodnevno ju gnjavim porukama tipa "Plačem k'o budala, al' je Rajko znao napisati pjesmu" (dok gledam HRT-ovu A stranu), "Znaš da Jasna Zlokić i ja imamo rođendan isti dan?" (dok mahnito guglam sve i svašta), "Djeca su me danas nasekirala k'o nikad, ništ' me ne slušaju" (svakodnevno) ili legendarnom "Ja sam najgroznija mama na svijetu" (svako malo, svjesna ironije - gnjavim svoju mamu jer moja djeca gnjave svoju mamu). Gnjavim ju, ali navika je to koje se ne želim otarasiti. Ne želim zamisliti dane onih koji su bili primorani odviknuti se od takvih navika, onih koji su zaboravili telefonske brojeve svojih majki, onih koji se, ipak, i godinama nakon gubitka roditelja, nadaju njihovom pozivu. Odbijala sam zamisliti se u koži Cheryl Strayed čije intervjue i motivacijske govore sam slušala godinama. Pogledala sam i film snimljen po njezini