Šljokičasta žena

Prošle se nedjelje u našoj župi krstilo troje dječice. Njihove su se obitelji, entuzijastične i nasmijane od uha do uha, nagurale oko krstionice. Gledala sam ih zajedljivo, ta zašto se oni toliko vesele - obećanje koje daju teško je ispuniti! Čini se nemogućom misijom djetetu pokazati pravi put kada smo i sami najčešće izgubljeni, i gotovo je neminovno da ćemo u jednom trenutku dijete prestati dovoditi ka oltaru, gubeći dodir s Božjim u svakodnevici koja nas melje. Dugo sam bila uvjerena da roman "Gilead" ima veze sa " Sluškinjinom pričom " pa sam ga, sita histerije koju je televizijska adaptacija prouzročila, svjesno izbjegavala. Međutim, tražeći romane vjerske tematike, jer nakon Jamesa Baldwina imala sam potrebu za njima, nametnuo mi se upravo "Gilead", roman Marilynne Robinson , koji uopće nema veze s Margaret Atwood - osim možda s porijeklom riječi gilead (gilead na hebrejskom znači brdo svjedočanstva). Iako u Americi, u državi Maine, postoji grad Gil

Za Jamesa Baldwina prvi put sam čula prije dvadesetak godina, ali nisam do sada pročitala nijednu njegovu knjigu. U filmu "Save The Last Dance" srednjoškolski profesor književnosti ispituje učenike o značaju Trumana Capotea i " Hladnokrvnog umorstva ", lik Julije Stiles pravi se pametan, a Derek, štreber s ulica čikaškog South Sidea, ističe da Capote nije prvi koji je stvarne događaje isprepleo s fikcijom, da su isto učinili Richard Wright i James Baldwin , koje nitko ne čita, aludirajući na njihovu boju kože (pa vi recite da teen filmovi s početka 21. stoljeća nisu edukativni!). Ne znam puno o njima, ali znam da knjige Richarda Wrighta nisu prevođene u našem kraju posljednjih pedesetak godina, dok su knjige Jamesa Baldwina ponovno popularne među Generacijom Z, vjerojatno zbog LBGT+ tematike. Tako je "Giovannijeva soba" posljednjih godina često spominjana knjiga na Booktube-u, iako je najpoznatije djelo Jamesa Baldwina " Idi i reci to na gori "

Volim vlakove. Volim to inzistiranje na voznom redu, volim tu predvidljivost željezničke pruge, volim kad kondukteri treniraju strogoću (vožnja bez karte jest najskuplja vožnja!), volim susrete kojima se čovjek može nadati na peronima. No, željeznica više nije u modi - vrijeme je novac i nitko više ne ovisi o kolodvorskim rastancima i sastancima. Ja sam pomalo staromodna, i s ljubavlju prema vlakovima, i s načelima koji me vode kroz život - a kad si staromodan, putovanja često duže traju. Možda to nije loše, jer putujući stigneš promišljati, maštati, nadati se prosvjetljenju. Razmišljala sam tako putem od Osijeka do Našica kako sam se lani u ovo doba vozila istim vlakom, prešla isti put - onda sam se opraštala od bake, a ovaj put ću u đurđenovačkoj školi pričati o "Kad je moja prabaka bila mala", koju je ona nadahnula. (Život se odigrava, a mi igri pridajemo značaj.) Nakon Haidtove "Hipoteze o sreći", koja mi je približila laži kojima pribjegava naš um da bi nas uvj

Naslovi "Mama, volim te" i "Tata, ti si lud" oduvijek stoje u zapećku moga mozga, kao i brojni drugi naslovi koji su se pojavljivali na popisima školske lektire pa onda s njih misteriozno nestajali. Međutim, nisam imala pojma da ih je napisao tako živopisan književnik! Na čitanje djela Williama Saroyana ponukao me članak u kojem profesor i književnik Boris Beck priča o knjigama koje će "svakom srednjoškolcu dati neki novi pogled na svijet" pa sam se dala u istraživanje dobrog duha Kalifornije (nisam srednjoškolka, ali volim nove perspektive). Iako je njegova obitelj podrijetlom iz Armenije, William Saroyan bio je Amerikanac starog kova kojeg je, više nego išta drugo, određivalo njegovo rodno mjesto - kalifornijski Fresno. Nakon što mu je u djetinjstvu preminuo otac, a majka nije imala dovoljno sredstava da bi brinula o djeci, William, njegov brat i sestra smješteni su u sirotište. Kasnije se obitelj ujedinila, a Williamova prgavost se udvostručila - uslij