četvrtak, 28. srpnja 2016.

Jules Ostin kao modna inspiracija

Neku večer muž i ja odlučili smo imati date night. Iako su se pod našim prozorom ljudi zabavljali, a nebo je krasio vatromet, jer je mjesto slavilo svoj dan, mi smo se uhvatili gledanja filma. Na ovom godišnjem odmoru nekoliko smo dana, na rate, gledali The revenant (pa i nije baš nešto, i mrzim kad Tom Hardy glumi negativce - prezločest je), pa nam je bio potreban neki light feel good filmić.

Nisam znala o čemu je The intern (2015), ali već glavni glumci bili su mi dovoljan razlog da se bacim na gledanje. Robert de Niro simpatični je Ben, penzić udovac koji je usamljen i koji traži nova iskustva i prijateljstva pa se, nakon što je pošteno zaradio svoju mirovinu, zapošljava u programu za seniore u novoj internetskoj senzaciji, modnom magazinu, koji je proizvod mlade  i kreativne Jules Ostin, koju glumi Anne Hathaway. Iako je de Niro glavni glumac, lik njegove šefice Jules Ostin, a pogotovo njeni outfiti, ostavio je na mene veći utisak. Ako ste voljeli Anne u Vrag nosi Pradu, ovdje ćete je obožavati! 




Ona je mlada zaposlena majka koja pokušava žonglirati s tvrtkom, stay at home mužem, ljubomornim stay at home mamama, novim i starim zaposlenicima i svojom slatkom kćeri. Njen stil odražava njenu kreativnost, njen aktivni i brižni duh, ali i pravu štrebericu koja je uvijek spremna sjesti na bicikl i odvesti se na drugi kraj grada zbog svog posla. Sve zaposlene majke u njoj će pronaći pravu inspiraciju - klasične, ali moderne komade začinjene intenzivnim bojama poželjet ćete u svom ormaru! Tko zna, možda vam baš Jules Ostin bude inspiracija u predjesenskom shoppingu!




A ako i niste raspoloženi za shopping, film je must see, po mogućnosti uz muža (neću ništa spoilati)!

utorak, 26. srpnja 2016.

Kraljica plaže

Znate onaj osjećaj zadovoljstva - more golica tabane, sunce proviruje kroz borove, povjetarac mrsi kosu, a u ruci štivo tako lagano da se samo čita? E, pa uz malo dijete možete ga zaboraviti! Nema više bezbrižnog plivanja u moru, nema više utapanja u knjizi... Uz Franku smo stalno u akciji - pazimo jede li kamenčiće s plaže, hranimo je bananom ili kruškom, kupamo se u moru s njom i smijemo se njenom brbljanju kojim dozove svu djecu s plaže k sebi. A knjige? Čitam dok ona spava, dok kuham ručak ili na deset minuta kad se brčka u moru s tatom - nema tu glamura, niti potpunog opuštanja - samo mama koja radije čita, nego spava, iako joj se oči sklapaju.


Možda na more ne bih nikad ponijela ovu knjigu koja se čini kao površno ljetno štivo, ali nisam mogla do knjižnice, a sestra je dobila uputu da posudi nešto light. Priznajem, imam predrasude o autorima kao što je Veronica Henry (ta i ime joj zvuči toliko fake), ali ugodno me iznenadila. Njen stil nalik je Hornbyjevom, kojeg nikad ne bismo okarakterizirali kao ljetnu razbibrigu - zato što je muškarac, sigurna sam, ali svejedno. 


Kod nas su joj prevedene knjige Produženi vikend i Noć u Orienr Expresu, koja mi je i došla pod ruku. Priča prati nekoliko putnika poznatog vlaka - svaki od njih ima svoje motive za putovanje, svoja očekivanja, želje i snove, i svaki lik je toliko životan da svaka stranica knjige stvara scenu, kao da gledamo film - što ne čudi s obzirom da je autorica prvotno bila televizijska scenaristica. Zagonetna slika, ljubavi iz mladosti, spojevi naslijepo i zanimljiva priča samo su jedan od razloga zašto trebate dati šansu ovoj književnici čije korice odišu ljetom. 

četvrtak, 21. srpnja 2016.

Summertime, and the livin' is easy

Summertime, and the livin' is easy. Fish are jumpin' and the cotton is hiiiiiigh. Već čujete zvuk, je li tako? Gershwin je savršeno ulovio taj trenutak - ljetni dan na jugu Amerike, ondje gdje crnkinje pjevaju dok beru pamuk, pjevaju dok peku najsočnije pite s jabukama, pjevuše dok prave limunadu, onu najslađu. Štošta se promijenilo od 1934., kada je skladana slavna Summertime, i štošta se promijenilo od 1960., kada je Harper Lee, nakon dugogodišnjeg rada na njoj, izdala svoju Pticu. No, jug Amerike je ostao isti - barem u njenim knjigama. Majstorica je za taj neponovljivi the-south-state-of-mind - bila i ostat će, a već on mi bi bio dovoljan motiv za čitati razvikanu Idi, postavi stražara.

 

Svi ste čuli priču. Sirota Nelle došla je 1957. kod Taya Hohoffa, urednika J.B. Lippincott Companyja s nacrtom romana kojeg danas znamo kao Idi, postavi stražara (izdanog lani!), a on je u njoj prepoznao iskru i dao joj najbolji savjet koji je mogao - da svoj prvi roman temelji na liku djevojčice Scout, koja u digresijama progovara u nacrtu romana. Njene dječje anegdote bile su najbolji dio nacrta i hvala Bogu, Nelle je poslušala Tayev savjet i svojom Pticom rugalicom osvojila Pulitzera i postala klasik američke književnosti - e, taj čovjek je stvarno znao svoj posao! Prvotni nacrt ostao je u nekoj ladici sve do lani, kada ga je pronašla njena odvjetnica, te je objavljen pod čudnim okolnostima, dok je sirota Nelle već bila toliko otuđena od svijeta i toliko stara i senilna da mnogi sumnjaju u njen pristanak na objavu romana. 

 "Kladim se da znam što ti je."
"Što?"
"Imaš prokletstvo. Evino prokletstvo. Da Eva nije pojela jabuki, ne bismo to imale. Je l' ti loše?"
"Nije", reče Jean Louise, u sebi proklinjujući Evu.
"Otkud znaš?"
"Hodaš k'o da si jahala riđu kobilu", reče Ada Belle. "Naviknut ćeš se. Ja to imam već godinama."
"Nikad se neću naviknuti."

Tko god voli Pticu rugalicu, imat će velika očekivanja od ove knjige, u to budite sigurni. I tko god voli Nelle, imat će grižnju savjeti što ju je, s obzirom da je vrlo vjerojatno ona htjela da knjiga ostane nepoznanica ostatku svijeta, pročitao. Ipak, za sve knjiške moljce ova je knjiga prava poslastica!

Glavni lik romana je odrasla Scout koja se vraća u rodni kraj i otkriva da se sve promijenilo otkad je otišla u New York biti građankom svijeta. Centar njenog zanimanja je očev pripravnik Hank Clinton, njen suputnik u otkrivanju drugačijeg Maycomba - onog u kojem vladaju predrasude više nego ikada ranije. Da se razumijemo, i dalje su sjećanje djevojčice Scout najmoćniji dio romana, jer divan je taj glasić djeteta koje vjeruje u ideale. No, otkrivanje čovječnijeg Atticusa ono je što ovu knjigu čini posebnom. Svi mi koji smo ga voljeli kao savršenog oca, voljet ćemo ga još više u trenutku kad otkrijemo njegove slabosti - u kojima, naposljetku, leži njegova snaga, i njegova mudrost. Zato, nemojte ne voljeti odraslu Scout koje je pomalo drama queen i koja oca diže u nebesa -  napokon je odrasla, ali, ipak, ne u tolikoj mjeri da bi zaboravila sve ono što joj je važno, i u što vjeruje - zapravo, tek toliko da njen buntovni, ali i dosljedni stav dobije još više na težini.

"... I onda si je ti, gospođice rođena s vlastitom savješću, negdje na svojem putu poput priljepka zakvačila na očevu. Kad si narasla i postala tako odrasla da se više ni sama nisi poznavala, pobrkala si svojeg oca s Bogom. Nisi ga vidjela kao čovjeka s ljudskim srcem i ljudskim manama. Priznajem ti da je to možda teško vidjeti jer tako rijetko griješi, ali ipak pogriješi, kao i svi mi. Bila si emotivno zakinuta kad si se držala njega, dobivala od njega odgovore, vjerujući da će tvoji zaključci uvijek biti kao i njegovi."



srijeda, 13. srpnja 2016.

I'm a woman, hear me roar!

Kad je žena raspoložena (tamo negdje oko sredine ciklusa), onda joj ni nedostatak sna, ni vrući ljetni dani ne mogu pokvariti planove. Onda žena može biti brza i spretna u kuhinji, može se isplesati na djevojačkoj zabavi, izanalizirati pročitanu knjigu u svom knjižnom klubu, može obaviti shopping i složiti kombinaciju za pola sata (i pronaći vatreno crvenu suknju za 100 kn!), može popiti kavu s mužem, pogledati film, pročitati knjigu, prošetati s prijateljicom, obaviti obiteljsko babinje, pospremati stan, oprati nekoliko tura rublja i sve to uz sveprisutni priljepak zvan desetomjesečna beba - ma this girl is on fire! 

Iako Franku muče zubi (još uvijek samo jedan malo proviruje) i vruće joj je pa se budi deset puta po noći, ovog tjedna bile smo kreativne u kuhinji pa smo pravile musaka/lazanje s tikvicama, šnicle u umaku od domaćih vrganja, poriluk, kelj, pa i domaće knedle sa šljivama - obožavam praviti domaće tijesto, a i Franka voli mijesiti i napraviti mami posla kad se tijesto zaljepi za male prstiće.


U knjižnom klubu jedva smo organizirale sastanak zbog obveza, i popričale o Marquezu, koji nas je većinu oduševio. Njegova sposobnost da kroz jednu obitelj provuče sudbinu i karakteristike čovječanstva je nevjerojatna! Iako je napisana 1967., Sto godina samoće jednako je aktualna i danas, što na političkom polju gotovo svake države, što na osobnom polju pojedinca. Pročitajte!


Nakon urnebesne djevojačke zabave (da, i ja sam još djevojka! :P), valjalo je obaviti konačni shopping za subotnju svadbu moje najstarije prijateljice - prijateljstvo je staro, ne mi, da se razumijemo! Slaba sam s kozmetikom pa se prepuštam u ruke stručnjaka, ali crveni ruž (01 Kate od Rimmela) i crveni lak (353 red od Maybellinea) su must have uz moju crno-crvenu kombinaciju (Stendhal bi bio ponosan - prava sam klasičarka).


Franku je teško uloviti ovih dana, ima je posvuda! Obožava se loptati i stalno se igramo, a u odmoru od igre penje se po namještaju i vježba stajanje. Jedva čekam da me šokira i jednog dana samo prohoda! 

ponedjeljak, 11. srpnja 2016.

Kad dođu teški dani, kad odu svi jarani...


Svako malo uhvatim se da mužu objašnjavam neku situaciju s prijateljicama ili se trudim opravdati neki moj ili njihov potez, a on me blijedo gleda. Valjda su muškarci stvarno (pali) s Marsa, a mi, žene, nismo. Jer, kakva god ti bila osoba, koliko god se dobro slagala s mamom ili voljela svog muža, neke stvari kužit će samo - prijateljica. A najbolje će te razumjeti ona koja je uz tebe otkad znaš za sebe.




Rijetko kad mi ponestane riječi, vječito mi se rečenice pletu po jeziku pa ih moram natipkati ili izgovoriti, ali ovog tjedna sam slaba na riječima. Kad s nekim odrasteš, kad dijelite školsku klupu i sudbinu, kad znaš onu njegovu pričam-lovačke-priče facu, kad ti je poznato točno što mu je najveći kompleks, kad znaš što ga dira u dušu, a čime se ponosi i što mu je u životu najvažnije, to je onda više od prijateljstva. To je onda više od obitelji. I onda ti ni ne trebaju riječi, onda jedan zagrljaj i stara pjesma na koju ste čagale u diskaču govori više nego bi ti usta mogla izreći. Onda u jednom pogledu vidiš strah od onoga što dolazi, vidiš tugu za onim što ostaje i pitaš se hoće li uspomene na lijepe dane biti dovoljne da te ubuduće izvuku iz svakog problema (kad dođu teški dani, kad odu svi jarani). I nema tu utjehe, s onim starim valja se pošteno oprostiti, a ovo novo? Novo valja prigrliti svim srcem znajući da si danas snažan zahvaljujući svim greškama i svim uspjesima, svim ljudima koji su prošli, a još više zahvaljujući onima koji su te pratili kroz život, i nadati se da se vrijeme neće pretvoriti u udaljenost, a da udaljenost neće od školaraca koji pjevaju ulicom vukući teške torbe stvoriti strance koji si više nemaju što reći.

srijeda, 6. srpnja 2016.

Izgubljeni u Macondu (i svim tim Aurelianima i Jose Arcadijima)

Ako pratite portale i blogove o knjigama, upoznati ste s trenutnim hitovima kao što je Tu sam pred tobom i Nakon tebe, ili Kako biti Parižanka u svakoj prilici. Već naslovi zvuče primamljujuće, zar ne? Ipak, da biste pročitali knjige tek izašle iz tiska morat ćete odriješiti kesu, i zato me beskrajno živciraju recenzije takvih knjiga. OK, kupim knjigu tu i tamo, ali još ima milijardu knjiga koje čame u knjižnici, kako da čitam neke tek napisane?! Zato, ja vam danas pišem mali podsjetnik na knjigu koja je već antologijska, koju bi svaki knjiški moljac koji drži do sebe morao pročitati, knjigu koju čuva svaka gradska knjižnica i za koju se ne otimaju sve žene svijeta, kao što se otimaju za hitove Jojo Moyes koja se nije ni rodila kad je veliki G.G. zaslužio Nobela za ovaj roman.

Iako se radi o klasiku izdanom prije gotovo pedeset godina, velika je vjerojatnost da niste pročitali Sto godina samoće, u što sam se uvjerila i u svom knjižnom klubu. Nije to ništa neobično, jer prve stranice ne ljepe čitatelja za priču, i svatko tko je ikada čitao Marqueza reći će vam - ili ga ludo volite, ili ga ne možete smisliti. Kod mene se dogodila zanimljiva situacija - knjiga, koju brižljivo čuvam na polici već deset godina, prvotno mi je bila korektna, natjerala sam se pročitati ju, ali ovih dana, ponukana izborom knjižnog kluba, u njoj sam se utopila! I još jednom se pokazalo - za neke knjige moramo sazrijeti.


Sto godina samoće roman je o obitelji Buendia. Znam, zvuči jednostavno i već viđeno, ali budite uvjereni, ovakvu obitelj niste upoznali, niti uživo, niti na stranicama knjige. Glava obitelji koja smatra led najvećim izumom čovječanstva, majka koja stotinu godina vodi kućanstvo, Pukovnik koji izrađuje zlatne ribice i sije svoje sjeme po svijetu, Rebeca koja jede zemlju, obdareni Jose Arcadio koji bježi sa Ciganima, ljepotica Remedios koja uzlazi na nebo, i sva sila likova koji se jednako zovu čine ovaj roman najneobičnijim zapisom 20. stoljeća. Vrijeme i događaji koji se vrte u krug tema su koja se ponavlja na stranicama romana zbog kojeg je skovan pojam magični realizam. Duhovi koje svi likovi viđaju, tetke koje se upuštaju u strastvene veze s nećacima, ljubavnice koje braća dijele - sve su to, za likove, prirodne pojave, dok su led i željeznica čuda nad kojima vrijedi razrogačiti oči. Marquez nije volio upletati magiju u živote svojih likova, za njega je život u Macondu realan i stvarniji no život u bilo kojem mjestu na svijetu. To i jest tajna njegovog zanata i njegove popularnosti - njegove su riječi čarobni sag koji nas može odvesti u novi svijet zbog kojeg ćemo sasvim smetnuti uma ovaj u kojem živimo, a čiji će nam se likovi još dugo vrtjeti po mislima.


"Svesrdno tražeći rješenje zagonetke, pročeprkao je tako duboko po njezinim osjećajima da je, tražeći korist, našao ljubav; trseći se da ga ona voli, shvatio je da on voli nju. Petra Cotes ga je pak voljela sve više što je ćutjela njegovu privrženost, te je na kraju u jeseni života iznova povjerovala u mladenačku oraznovjericu da je siromaštvo hrana ljubavi. Oboje se tada s negodovanjen prisjećalo razuzdanog bančenja, bezobraznog bogatstva i bezočnog bluda, žaleći što je toliko života moralo proteći da pronađu raj zajedničke samoće. Ludo zaljubljeni nakon svih tih godina jalova sudioništva, naslađivali su se čudom ljubavi, jednako jake za stolom i u krevetu, dosegavši takvu sreću da su u dubokoj starosti još uvijek gukali kao golupčići i koškali se kao psi."

petak, 1. srpnja 2016.

Rules of Gilmore Girls marathon

Mogu vam reći da sam se poželjela malo svojih omiljenih Gilmoreica, koje, otkad sam mama, ne gledam često koliko bih željela. I gle! Svi su ih se zazežljeli, jer Netflix ih danas objavljuje world wide, ususret četirima novim epizodama! Nisam sklona nastavcima/filmovima serija čiji kraj sam dočekala i s njim se pomirila (uvijek nekako upropaste seriju - Veronica Mars je najbolji primjer), ali hej, nakon dugo vremena sestre i ja smo na okupu i bio bi red da odgledamo jedan pošteni Gilmore Girls maraton! OK, pogledat ćemo sigurno samo par epizoda i zaspati (taman kad ponestane čipsa), zato ih valja pomno izabrati. V. bi neku sa Jessom, i neku gdje Rory nema glupu frizuru (4. sezona, po njoj), D. bi neku gdje nema April - treća sezona it is! Meni su osobno omiljene prve dvije, ali preživjet ću uz Jessa i treću. U kasnijim sezonama Gilmoreice su se počele su se oblačiti po zadnjoj modi i postale su preurbane za Stars Hollow, a najgora sezona mi je šesta kada su veći dio sezone posvađane - to ne mogu ni gledati, srce me boli. Stoga, maraton, Gilmoreice style! Pa evo nekoliko pravila, ukoliko ga i vi planirati održati!

1. Throw caution to the wind!

Dakle, zaboravite na sve obveze - učenje, posao, dijete (baka servis is on) i gledanje može početi!


2. Don't answer the phone!

Uz bezbrižno stanje uma ne ide telefonska zvonjava, a to vrijedi i za Facebook dopisivanje V. s njenim imaginary boyfriendom (Bing Bong! Bing Bong!).

3. Eat a lot of junk food!

Kolači, čips, kokice, keksi, pizza, nabavite što god možete! Idealno bi bilo naručiti pizzu i kinesku hranu, uz gomile sladoleda i pop tartsa!


4. Mute it so you can mock it!

Gilmoreice svaki film isprdaju, to je njihov stil zbog kojeg su i obožavane u našoj kući. Srećom, znamo napamet svaki dijalog pa nećemo ništa propustiti dok budemo nezaustavljivo klafrale.


5. Friday night's alright for fighting!

Rezultati pretraživanja

Rezultati pretraživanjaFriday Night's Alright for Fighting

Prava movie night trebala bih se održavati svakog petka, ali budući da su moje omiljene djevojke - moje V. i D. - dislocirane od mene i da ja imam novu Gilmoreicu - Franku - dobro je i dok jednom godišnje održimo ovakav maraton i uživamo u baljezganju koje nitko osim nas, i Rory i Lorelai, ne razumije.