Šljokičasta žena

Moj je djed bio velik i jak kao div iz slikovnica. Trbuh mu je bio okrugao i napet kao bubanj, i kao mala sam voljela polagati glavu na njega, praveći se da je najudobniji jastuk. Pamtim da sam prve batine dobila od njega, ali i da me ljubio namjerno trljajući svoju bockavu bradu o moje obraze, sve dok me ne bi zabridjeli, a ja se počela mrštiti. Uvijek je fićukao po dvorištu i bez ikakvog bi povoda zapjevao neku staru narodnu pjesmu, kao da nema brige na svijetu koja bi njega morila. Tek što se pozdravio sa svojom dizel lokomotivom, sekiracija mu je pojela nekoć okrugli trbuh, a mama je, kad joj je doktor rekao: "Utroba mu je bila kao da je netko po njoj prosuo rižu", zauvijek mi ogadivši prosipanje riže na mladence, ispustila krikove kakve nikad ranije nisam čula. Nakon djedove smrti isključila je radio s kojeg su se vječito čule tamburice, i nikad ga više nije ponovno uključila. Život se nijemo nastavio, ali, iako se djedovog glasa više ni ne sjećam, još uvijek se, pri do

Vjerovali ili ne, moja karijera pisca započela je pričicom o ptičici. Išla sam tada u 4. d razred i moja učiteljica Katica moj je tekst o kućnom ljubimcu, papigici tigrici, dala objaviti u školskim novinama. Bila sam ponosna na sebe, ali još više sam se ponosila svojim Kikijem koji je bio poznat po tome što je noću vikao "Mama!" i time maltretirao moju mamu. Ne bi mi roditelji nikada dopustili kućnog ljubimca, odgojeni su u kućama gdje se životinjama divilo samo na tanjuru, ali Kikija sam uhvatila u našem dvorištu jednog tmurnog dana, dok je bježao svojim prijašnjim vlasnicima, pa su mu se čak i oni smilovali. Bilo nam je suđeno. I tako je krenuo moj niz - Elvira Looney tunes style. Nakon Kikija, kojeg smo pokopali uz sve počasti na travnjaku (moj prijatelj, kontroverzni umjetnik našeg susjedstva, čak je izradio križ s imenom), bio je tu Kiki II, nimfa koju smo pokopali u kukuruzima. Imali smo i mačku jedno 24 sata, dok ju nije rastrgala susjedina sijamska mačka, pa još neko

Prije točno dva dana, u četvrtak, u točno 11 sati i 24 minute, dok je Juraj na podu, kraj mene, cuclao svoju čarapu, a Franka ljubila svog plišanog Baby Sharka za laku noć, doživjela sam svoj treći veliki post rodiljni slom. Znate kako ide, prvi se dogodi ubrzo nakon dolaska iz bolnice, kad muž ode na posao i ostavi svoju ženicu, iako radosnu zbog prinove, ali još šokiranu od dripa i epiziotomije, samu s dvoje dječice. Kako ću ja to? Zašto Franka kaže "mama" milijun puta u minuti? Kad će napokon naučiti sama obrisati guzu? I zašto sad glumi da je mala beba, zar ne vidi da me braco treba i da sam stalno zauzeta s njim? Drugi se dogodi negdje sredinom rodiljnog, kad majčica shvati da je njen društveni život postao poprilično ograničen, da joj zidovi stana izgledaju predosadno, a da su djeca isisala svu životnu silu iz nje. Zar je ovo život? Kad ću ja moći popiti čašu vina? Kad ću ja moći ići u shopping (a mrzim shopping iz dubine duše)? Hoću li ikada imati pola sata u danu z

"Ero dietro di te: znaš li što to znači u prijevodu? To znači Bila sam iza tebe. Zapravo je tijekom cijele večere sjedila za stolom iza nas i stalno me gledala bez moga znanja. Zanimljivo, upravo sam shvatio da je ta rečenica, ako se malo bolje zamislimo, posve simoblična. Mogla bi također značiti: "Sve to vrijeme, svih tih godina, bila sam tik iza tebe, blizu, a ti me nisi vidio. To između nas bilo je tako očito, ali svaki put smo se mimoišli." Ima dana kad svog muža vidim drugim očima. Obično se to događa nakon što nas djeca kaotično probude iz sna, dok se pokušavamo organizirati, tko mora piškiti, tko mora sisati. Zaobilazimo se na pragovima soba našeg stana, pogledi nam se niti ne sretnu, a ja znam - opet sam se zaljubila u njega. Pa pogledaj ga! On je moja stijena, on je moja tišina, on je moj mir. U trenu mi se u mislima stvore naše prve SMS poruke sklepane na Siemensu C35 i na Nokiji 3310, i odmah mi je na usnama okus žvakaćih guma kojima je nespretno pokušao

Zavist. Osjećaj koji osjećamo prema drugima koji imaju nešto što smatramo da više pripada nama. Ipak, ja najviše zavidim ljudima na iskustvima koja su mi već pripadala, koja sam već doživjela, koja su one of a kind, neponovljiva. Zavidim im na sretnim vijestima, na danu vjenčanja, zavidim im na leptirićima koje osjetiš kad se zaljubiš, na prvom poljupcu, na suzama radosnicima koje su popratile onaj čarobni mokri štapić koji je pokazao plusić. Prošlo svršeno vrijeme, i sve drugo bio bi samo pokušaj oživljavanja uspomena koje su ta iskustva stvorila. Nedavno je, tako, prijateljica sa mnom podijelila fotografiju svog čarobnog štapića. Trudna je. Beba. Bebica. Mala slatka bebica. U jednom trenutku topim se od dragosti, od sreće radi nje, zavidno pomišljam da se još jednom i sama upustim u tu avanturu, da osjetim te leptiriće, samo da osjetim taj miris tek rođenog djeteta, a onda se sjetim da već tri tjedna Franki objašnjavam da se neće zakašljati ako pojede nešto (jer se sjetila da se j

Krivim Spajsice. Da, krivim Mel B i Mel C, i Emmu i Victoriju, a posebno krivim Geri s ta njena vječno uzdignuta dva prsta i riječima "Girl power" na, kako bi rekla moja mama, nalarfanim, usnama. Još kao desetogodišnjakinju uvjerile su me da žene potpuno različitih afiniteta, stilova i karaktera mogu biti BFFs samo zato jer su - žene. Kao da to vjerovanje da friendship never ends nije bilo dovoljno, u srednjoj školi čitala sam feministice, mantrala retke koje je ispisala Mary Wollstonecraft, obožavala Gilmoreice, naveliko slušala Alanis i Janis i mislila si da smo mi, žene, glavne na ovoj kugli, da zajedno možemo pomaknuti planine. Vjerovala sam u to snažno sestrinstvo (Ya-Ya!) sve dok nisam postala majka, sve do trenutka kad su se moji poremećeni hormoni majčinstva susreli s hordom žena koje su morale iskomentirati svaki moj neiskusni mamasti potez. Nepoznate bakice na ulici su mi htjele pipkati bebu, rodbina je dijelila savjete koji su bili hit za Titove vladavine