Šljokičasta žena

Kad god netko spomene "Ježevu kućicu", malo se lecnem. Nisam ja odrasla uz klasik Branka Ćopića (iako jesam jedno ljeto bila opsjednuta Nikolicom s prikolicom i njegovim hajducima). Čitam danas o mudrom ježu svojoj djeci, doduše, ali ne - "Ježeva kućica" ne priziva uspomene koje bi priče za laku noć trebale prizivati. No, krašexpres u šalici (šablona na poklon! jeeej!), na krilu "Plesna haljina žutog maslačka", a na televizijskom ekranu prikazuje se Čudesna šuma (OK, ja sam je zvala "Čomorakova šuma")... To je nešto sasvim drugo. Sunčana Škrinjarić u mojoj dječjoj glavi bila je dobra vila, nestvarna, čarobna. Onog dana kad sam saznala da ima kćer, koja mora da njezine noge drži čvrsto na zemlji - moji su se djetinji snovi rasplinuli. Hm, i pisci su samo ljudi - tko bi rekao? Da su pisci samo ljudi pokazala je još jednom Sanja Pilić, taj famozni potomak šumske vile, u novoj knjizi (ilustriranoj od strane Marka Jovanovca) u izdanju Mozaik knjige -

Neki dan sam s jednom knjigoljupkom izmijenila nekoliko misli o knjigama koje volimo čitati. Ona je rekla da su joj strane knjige uvijek za stepenicu bolje od domaćih, a ja ju nisam pokušavala razuvjeriti - jer sam i sama tako razmišljala dok nisam otkrila knjige spisateljica koje su govorile izravno meni. Julijana Matanović, Ivana Šojat, Irena Vrkljan, Julijana Adamović - to su žene po mojoj mjeri. Ni u jednoj knjizi strane autorice ne bih se mogla prepoznati, bila sam uvjerena. Ni u jednoj knjizi koju je napisao muškarac, odakle god on bio, ne bih se mogla prepoznati - mislila sam do jučer. Znam, grozna sam, diskriminiram sve u šesnaest. Ali, dobila sam svoje pročitavši novitet s polica HENA COM (ne uređuje Marina Vujčić makaršta, to vam je valjda jasno!). Da je mladi (generacijo moja!) Dinko Mihovilović renesansni čovjek iz Sloboštine koji hendla softwerski inženjering i književnost jasno je već na prvim stranicama "Doručka" koji nam je poslužio ovih dana.   Već na Mijinom

"Nemoj dramiti!" znali su mi reći, ali nisam si nikada mogla pomoći - volim dramu, that's my thing . Onima koji prate moja piskaranja poznato je da sam ljubitelj hrvatskog ženskog pisma, fan dramatičnih klasika, da volim čitati dječju književnost, tu i tamo neku publicističku senzaciju, a da je posljednji chick lit koji sam držala u rukama bio nastavak Bridget Jones, "Luda za njim" , 2014. (s nesretnom iznimkom "Pedeset nijansi sive" 2018. - blog pamti umjesto mene). Naposljetku, nema chick lita koji bi se mogao usporediti s tvorevinom genijalne Helen Fielding, a i život s dvoje male djece pretvorio me u drama queen - hence, no chick lit literatur e. Međutim! Dugo već na društvenim mrežama pratim autoricu Sanju Srdić Jungić, a posljednjih dana sam se uhvatila kako kao najgori  stalker pratim njenu malu knjišku turneju organiziranu online povodom izlaska njene druge knjige iz tiska - hence , chick lit u mojim rukama.    Spakirala sam muža i djecu na s

Mislim da je počela daleke 1999. - ta moja opsesija romantikom cruel to be kind style , romantika a la Shakespeare . Možda ćete se nasmijati, ali te sam godine izašla iz kino dvorane odgledavši film "Deset razloga zašto te mrzim", i odlučila koje stvari će mi biti bitne u životu - individualizam, romantika, glazba i knjige (željela sam, dakako, imati i dugu plavu kosu i biti ful mršava, ali that never happened ). Osim što je najavio vršnjački pritisak kao bitnu sastavnicu svakog tinejdžerskog života, taj je film i oblikovao moj smisao za romantiku. Bilo mi je jasno k'o dan, da bi spoznao pravu ljubav - moraš tom nekom nesretniku dopustiti da te upozna ovakvog kakav jesi. Tko ne riskira, ne profitira. Nije prošlo puno godina, i ova je goropadnica pronašla svog Petruccija. Svađali smo se k'o luđaci, nabrajali si grijehe i onda se mirili kao da jedno bez drugoga ne možemo. Bila sam grozna, ali me ipak ludo volio. Gospodin Shakespeare bio bi ponosan. (Hm, da, obratite paž

Nitko ne zna točno prstom pokazati na ono što nas privuče drugom čovjeku koji nam, potom, biva prijateljem. Neke poznajemo od rođenja jer dijele naš put, doslovno i figurativno, a neke život nanese - ali jasno je, ostaju samo oni koji su nam nalik, koji razumiju onu najbitniju crtu našeg karaktera i koji su je, doduše, teškom mukom, i zavoljeli. S nekima dijelimo školsku klupu, s nekima snove, neki slušaju istu glazbu kao mi, ali u našem srcu posebno mjesto imaju oni koji dijele našu strast prema čitanju, zar ne? Ovaj me blog približio mnogim knjigoljupcima, i volim misliti da održava plamen naših prijateljstava koja često izgovaraju "Što čitaš?" umjesto "Kako si?". Nedavno sam s prijateljem (moja se prijateljica dobro udala i proširila moj mali krug velikih ljudi jednim poštenim obožavateljem pisane riječi) razgovarala o književnosti naših susjeda, koji su nam izričajem tako bliski, i spomenula da je posljednje mađarsko djelo koje sam čitala bilo Nevoljnici Szilard

Mi, iz prigradskog naselja, oduvijek smo u školu putovali autobusom pa su nas u školi, između ostalog, nazivali i putnicima. Osjećala sam da to nazivlje u sebi nosi ruganje kakvo može opterećivati onoga kome se izriče cijeloga života, jer putnici su bili sa sela - da bi se školovali, morali su prijeći put. Što je najgore, to selo u kojem sam živjela nije niti bilo pravo pravcato selo, pa bih se mučila dvostrukim osjećajem manje vrijednosti kad god bi se u školi spomenule pasmine krava ili neka druga tipična seoska tema, a ja ne bih o njoj imala pojma. Trebale su mi godine da shvatim da se čovjek, kad god prijeđe neki put, promijeni - postaje bolji, pa da oznaka "putnik" i nije najlošija oznaka koju ti netko može prišiti. Prijatelj mi je preporučio roman "Simurg" Stanka Andrića, za kojeg, priznajem, nikad ranije nisam čula. Rekao mi je da je tu knjigu doživio "svojom". Guglala sam pisca i uvidjela da je riječ o našem čoviku iz Strizivojne. Hej, to se ne viđ

"Vi ste svi bili u Americi, a ja nisam" snuždeno mi je rekla nećakinja prije par godina dok sam joj pokazivala zemlje svijeta na svjetlećem globusu koji je dobila od bake za Božić. "Ma odakle ti to?" pitala sam ju, na što je šestogodišnjakinja izrekla jednu od svojih legendarnih rečenica: "Pa kako znaš gdje je Amerika, ako nisi tamo bila?" Objasnila sam joj da je Amerika daleko i da ju vrlo vjerojatno nitko od nas neće nikada posjetiti, kao da samu sebe uvjeravam da je život u ovom hrvatskom balončiću nedodirljiv i da daleka Amerika nema nikakav utjecaj na njega. Ni Amerika, a bome ni Kina - u tom smo uvjerenju, vjerujem, mnogi živjeli do prije godinu dana. Slušali smo vijesti o nekom kineskom gradu u kojem je neki nesretnik pojeo šišmiša pa se stvorila strka oko nekog virusa... Ma nismo ni pozorno slušali, toliko nas se to nije ticalo, kao da smo zaboravili da živimo u jednom velikom selu gdje je svak samo šest koraka udaljen od Kevina Bacona. U posljednj

Omiljena bajka moje djece je "Tri praščića." Što god da čitamo tijekom dana, ili prije spavanja, Juraj će pitati: "Tri praščića, može?" Možda oni još ne razumiju najbitniju pouku, ali uvijek dođemo do novih spoznaja čitajući o ta tri praščića. "Možda su htjeli u tim kućama osnovati obitelj i s nekom prasicom imati bebe praščiće", nagađala sam kad me Franka pitala zašto su gradili tri kuće, umjesto da su zajedno prionuli i izgradili jednu veću u kojoj bi svi živjeli i koju vuk nikad ne bi otpuhao. "Hm, da, možda su željeli biti tate", rekla je, ali nije bila uvjerena. "Hoćeš li i ti jednog dana biti mama?", pitala sam ju. "Neću! Ja želim biti velika i živjeti s tobom zauvijek!" zaključila je prije spavanja, a meni je ponestalo pitanja. Osim što čitam "Tri praščića", ovih dana bavim se i Petrom Panom - dječakom koji je, suprotno od moje Franke, prezirao majke i koji nikada nije želio odrasti. Gledali smo nedavno ekrani