Preskoči na glavni sadržaj

Zbogom, romantiko!

Kad god netko spomene "Ježevu kućicu", malo se lecnem. Nisam ja odrasla uz klasik Branka Ćopića (iako jesam jedno ljeto bila opsjednuta Nikolicom s prikolicom i njegovim hajducima). Čitam danas o mudrom ježu svojoj djeci, doduše, ali ne - "Ježeva kućica" ne priziva uspomene koje bi priče za laku noć trebale prizivati. No, krašexpres u šalici (šablona na poklon! jeeej!), na krilu "Plesna haljina žutog maslačka", a na televizijskom ekranu prikazuje se Čudesna šuma (OK, ja sam je zvala "Čomorakova šuma")... To je nešto sasvim drugo. Sunčana Škrinjarić u mojoj dječjoj glavi bila je dobra vila, nestvarna, čarobna. Onog dana kad sam saznala da ima kćer, koja mora da njezine noge drži čvrsto na zemlji - moji su se djetinji snovi rasplinuli. Hm, i pisci su samo ljudi - tko bi rekao?



Da su pisci samo ljudi pokazala je još jednom Sanja Pilić, taj famozni potomak šumske vile, u novoj knjizi (ilustriranoj od strane Marka Jovanovca) u izdanju Mozaik knjige - "Zbogom, romantiko!" Riječ je o šarmantnoj zbirci priča koje pršte Sanjinim (u mojoj glavi mi smo odavno BFFs) prepoznatljivim humorom zbog kojeg se posao pisca čini lakim zadatkom. No, nije dovoljno samo dobro naćuliti uši, oćutjeti košnicu u kojoj živimo - potrebna je određena vještina da bi se svakodnevne muke, težnje i maštarije pretočile u štivo zbog kojeg će čovjek zastati, i kojem će se nasmijati (a domaćim autorima predbacuju mračne i turobne teme! Pih!). U ovom slučaju, ta je vještina genetski materijal od neprocjenjive vrijednosti.


 
Priče o ženama koje izlaze iz kutija i ladica i uvijek čekaju ono nešto, o bakicama koje mantraju o zlim ljudima i životu koji prođe u trenu, spisateljicama koje svoje prijatelje prekrivaju riječima, knjižničarkama koje se zaljublju u nogometaše kojima je čitanje tlaka, priče o pitanju svih pitanja - zašto tipka "delete" postoji samo u virtualnom svijetu?, o psihijatrima s čudnim, ali efikasnim, metodama, tehnologiji koja se miješa u ljubavne odnose, pozitivnom pristupu koji ponekad nije dovoljan da bismo preživjeli, i o utješnoj "Sutra je novi dan" - sve to, i još puno više, pronaći ćete u ovoj pinkastoj knjižici - savršenom poklonu, ne za muškarce kojima valja suptilno govoriti o romantici, nego za prijateljice i sestre - one koje su nekoć crtkarale plesnu haljinu žutog maslačka i one koje će se - kao žene u najboljim godinama - složiti da najbolje tek dolazi.

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta