Šljokičasta žena

Krajem godine postajem svoj najveći obožavatelj - o b o ž a v a m  pogledom preletjeti osvrte koje sam ispisala u skladu sa svojim raspoloženjem i u skladu s godišnjim dobima, a daleko od nesklada svijeta u kojem živim. Ove godine (jedanaeste otkako blog postoji) napisala sam šezdeset osvrta, pročitala osamdeset knjiga i iz njih i o njima svašta naučila. Iako nisam simpatizer statistike, kao i svaki pratitelj Jacka Edwardsa , veselja radi, pohitala sam i ja ovih dana na myyearinbooks.com , stranicu koja iz podataka s Goodreadsa analizira čitalačku godinu korisnika. Pa kaže: Photo: Pinterest "You read 80 books in 2023, which adds up to 19,125 pages and about 32,513 minutes. Your top genres/categories: You broadened your horizons with 21 new nonfiction reads. You knew art mimics life (and life mimics art!)—you read 20 contemporary novels, all set in today's world with today's many challenges. You explored different facets of the past in 17 historical fiction tales. Your top

U ovo božićno vrijeme nastojim se pomiriti s Bogom, jer sa svima ostalima sam u miru, igram po pravilima bontona. Važno mi je da nikoga ne uvrijedim, da nađem vrijeme za one koje volim, nastojim biti ljubazna i pristojna, čak i prema onima koji to ne zaslužuju (neki dan sam tako telefonski poziv okončala rečenicom: "Oprostite, ali sad ću vam spustiti slušalicu.") - pogotovo prema onima koji to ne zaslužuju, jer vjerujem u rast i volim misliti da mogu i ja sijati klice dobrote po ovom svijetu. Ipak, kad je u pitanju moj odnos s Bogom, djela ravna tim klicama nisu dovoljna, od sebe tražim više, i predbacujem si kad to "više" izostane. Ova godina duhovno mi je bila jedna od težih - neko vrijeme izbjegavala sam susret s Bogom - ali dolazak koji iščekujemo privukao me ispovjedaonici i ja sam opet povjerovala da mogu biti bolja. Moju pripremu za ispovijed uvelike je režirao i C. S. Lewis, čiji knjigu "Kršćanstvo nije iluzija" (eng. Mere Christianity") ilit

"Ne volim prosinac!", rekla je Lidija na prošlom sastanku book cluba i sve smo joj se pridružile u graktanju protiv posljednjeg mjeseca u godini u kojeg su, ni krivog ni dužnog, ljudotinje utrpale 475 javna recitala i nastupa, 1052 priredbe, 13 božićnih sajmova, 529 domjenka i 18 rođendana, nek se nađe. Osim protiv nametnutih nam obveza, u prosincu se borimo i protiv gužvi - iako se svi kunu u skromnu trpezu i obitelj na okupu, trgovačkim centrima se prilazi satima (morali smo na jedan od ovih rođendana pa znam). Inače me sva ta strka čini jako rastresenom, ali ove godine sam uspjela održati balans - redovito koristim podsjetnike, biram društvo i ne predbacujem si trenutke samoće. Kraj godine trebao bi podrazumijevati pronicanje u sebe i u Božje otajstvo, pogotovo ako je godina bila teška i ako smo u potrebi za novim početkom (oduvijek smatram da je Božić savršena prilika za to). Zato, koliko god bilo teško, valja krasti vrijeme svijetu, pronaći tišinu i prepustiti se betlehe

Možda nikad ne bih postala poklonik dječje književnosti da nisam poželjela napisati slikovnicu o svojoj baki Julki . U dugom procesu prikupljanja informacija, pisanja i ispravljanja teksta, ali i kreiranja ilustracija, počela sam obraćati pažnju na autore dječje književnosti, i one aktualne i na one koje je vrijeme pregazilo. S vremenom sam stekla određeni ukus i postala redovit posjetitelj dječjeg odjela knjižnice (često me knjižničarka, dok posuđujem neku knjigu, pita: "Koji je uzrast dijete za koje posuđujete?", a ja kažem: "36!"). Mogu reći da sam veliki fan Prljeka i Mrljeka, da mi nije jasan uspjeh Julije Donaldson i da bih mogla naširoko o slikovnicama, ali ću danas nešto reći samo o slikovnicama koje su mi drage jer mi razgaljuju dušu i osnažuju um. Slikovnice su to koje me čine zdravijom. Ja sam staromodna duša, zato na jednu stranu stavljam svu silu slikovnica sa životinjama u glavnim ulogama, a na drugu stavljam knjige Beatrix Potter. Iako je svoje znanje

Nedavno je na televiziji bio film "You've got mail". Kunem se, svaki put kad ga pogledam, sve mi je draži (zanimljivo, nekoć mi nije bio gledljiv, kako sam zabilježila na blogu). Izmjena godišnjih doba u New Yorku, lagani cafe jazz , knjižari, klasici dječje književnosti, staromodno dopisivanje e-mailom, Meg Ryan i Tom Hanks kao neprijatelji (a potom...) uz scenarij Nore Ephron po uzoru na "The shop around the corner" - esencija svega što volim u ovom je filmu. Osim njujorške estetike i romantike, ovaj film je i neiscrpan izvor preporuka za čitanje. Ovaj put, pažnju mi je privukla scena (znate li da se na ovom blogu iza riječi u drugoj boji redovito kriju poveznice koje se tiču referenci?) u kojoj mladi knjižar ne zna tko je napisao "shoe books", a neodoljiva Kathleen Kelly uskače i pojašnjava kupcu u potrebi sve o Noel Streatfeild i njezinim romanima o cipelicama. Kod nas su prevedena samo tri romana britanske književnice Noel Streatfeild, i to &quo

Početkom 21. stoljeća, Peter Jackson milenijalce u nastajanju podsjetio je na veličanstveni um profesora Tolkiena - moj je razred iz srednje škole kolektivno posjećivao kino projekcije koje su punkere pretvarale u strastvene obožavatelje Međuzemlja, a neiskusne čitatelje pozivale da hrabro posegnu za ukoričenim debeljuškastim serijalom s Frodom u glavnoj ulozi. Nažalost, moj se tolkienovski žar brzo ugasio - "Hobit" sam obožavala, ali serijalu "Gospodar prstenova" nisam se nikad osjećala doraslom. Bila sam uvjerena da moram poznavati britansku povijest i geografiju, islandski jezik, nordijsku mitologiju i Bibliju kao svoj dlan da bih mogla doista cijeniti svjetove J. R. R. Tolkiena. Iako sam pročitala trilogiju, nisam bila dostojna zvati se fanom, ali ostala sam simpatizer do dana današnjeg. Zadatak mog čitateljskog kluba za prosinac - čitanje Tolkienovih " Pisama Djeda Božićnjaka " - vratio me u srednjoškolske dane i ja sam si dala priliku da ponovno, mal

Prošle se nedjelje u našoj župi krstilo troje dječice. Njihove su se obitelji, entuzijastične i nasmijane od uha do uha, nagurale oko krstionice. Gledala sam ih zajedljivo, ta zašto se oni toliko vesele - obećanje koje daju teško je ispuniti! Čini se nemogućom misijom djetetu pokazati pravi put kada smo i sami najčešće izgubljeni, i gotovo je neminovno da ćemo u jednom trenutku dijete prestati dovoditi ka oltaru, gubeći dodir s Božjim u svakodnevici koja nas melje. Dugo sam bila uvjerena da roman "Gilead" ima veze sa " Sluškinjinom pričom " pa sam ga, sita histerije koju je televizijska adaptacija prouzročila, svjesno izbjegavala. Međutim, tražeći romane vjerske tematike, jer nakon Jamesa Baldwina imala sam potrebu za njima, nametnuo mi se upravo "Gilead", roman Marilynne Robinson , koji uopće nema veze s Margaret Atwood - osim možda s porijeklom riječi gilead (gilead na hebrejskom znači brdo svjedočanstva). Iako u Americi, u državi Maine, postoji grad Gil

Za Jamesa Baldwina prvi put sam čula prije dvadesetak godina, ali nisam do sada pročitala nijednu njegovu knjigu. U filmu "Save The Last Dance" srednjoškolski profesor književnosti ispituje učenike o značaju Trumana Capotea i " Hladnokrvnog umorstva ", lik Julije Stiles pravi se pametan, a Derek, štreber s ulica čikaškog South Sidea, ističe da Capote nije prvi koji je stvarne događaje isprepleo s fikcijom, da su isto učinili Richard Wright i James Baldwin , koje nitko ne čita, aludirajući na njihovu boju kože (pa vi recite da teen filmovi s početka 21. stoljeća nisu edukativni!). Ne znam puno o njima, ali znam da knjige Richarda Wrighta nisu prevođene u našem kraju posljednjih pedesetak godina, dok su knjige Jamesa Baldwina ponovno popularne među Generacijom Z, vjerojatno zbog LBGT+ tematike. Tako je "Giovannijeva soba" posljednjih godina često spominjana knjiga na Booktube-u, iako je najpoznatije djelo Jamesa Baldwina " Idi i reci to na gori "

Volim vlakove. Volim to inzistiranje na voznom redu, volim tu predvidljivost željezničke pruge, volim kad kondukteri treniraju strogoću (vožnja bez karte jest najskuplja vožnja!), volim susrete kojima se čovjek može nadati na peronima. No, željeznica više nije u modi - vrijeme je novac i nitko više ne ovisi o kolodvorskim rastancima i sastancima. Ja sam pomalo staromodna, i s ljubavlju prema vlakovima, i s načelima koji me vode kroz život - a kad si staromodan, putovanja često duže traju. Možda to nije loše, jer putujući stigneš promišljati, maštati, nadati se prosvjetljenju. Razmišljala sam tako putem od Osijeka do Našica kako sam se lani u ovo doba vozila istim vlakom, prešla isti put - onda sam se opraštala od bake, a ovaj put ću u đurđenovačkoj školi pričati o "Kad je moja prabaka bila mala", koju je ona nadahnula. (Život se odigrava, a mi igri pridajemo značaj.) Nakon Haidtove "Hipoteze o sreći", koja mi je približila laži kojima pribjegava naš um da bi nas uvj

Naslovi "Mama, volim te" i "Tata, ti si lud" oduvijek stoje u zapećku moga mozga, kao i brojni drugi naslovi koji su se pojavljivali na popisima školske lektire pa onda s njih misteriozno nestajali. Međutim, nisam imala pojma da ih je napisao tako živopisan književnik! Na čitanje djela Williama Saroyana ponukao me članak u kojem profesor i književnik Boris Beck priča o knjigama koje će "svakom srednjoškolcu dati neki novi pogled na svijet" pa sam se dala u istraživanje dobrog duha Kalifornije (nisam srednjoškolka, ali volim nove perspektive). Iako je njegova obitelj podrijetlom iz Armenije, William Saroyan bio je Amerikanac starog kova kojeg je, više nego išta drugo, određivalo njegovo rodno mjesto - kalifornijski Fresno. Nakon što mu je u djetinjstvu preminuo otac, a majka nije imala dovoljno sredstava da bi brinula o djeci, William, njegov brat i sestra smješteni su u sirotište. Kasnije se obitelj ujedinila, a Williamova prgavost se udvostručila - uslij