Preskoči na glavni sadržaj

Crvene Christmassy knjige

"Ne volim prosinac!", rekla je Lidija na prošlom sastanku book cluba i sve smo joj se pridružile u graktanju protiv posljednjeg mjeseca u godini u kojeg su, ni krivog ni dužnog, ljudotinje utrpale 475 javna recitala i nastupa, 1052 priredbe, 13 božićnih sajmova, 529 domjenka i 18 rođendana, nek se nađe. Osim protiv nametnutih nam obveza, u prosincu se borimo i protiv gužvi - iako se svi kunu u skromnu trpezu i obitelj na okupu, trgovačkim centrima se prilazi satima (morali smo na jedan od ovih rođendana pa znam). Inače me sva ta strka čini jako rastresenom, ali ove godine sam uspjela održati balans - redovito koristim podsjetnike, biram društvo i ne predbacujem si trenutke samoće. Kraj godine trebao bi podrazumijevati pronicanje u sebe i u Božje otajstvo, pogotovo ako je godina bila teška i ako smo u potrebi za novim početkom (oduvijek smatram da je Božić savršena prilika za to). Zato, koliko god bilo teško, valja krasti vrijeme svijetu, pronaći tišinu i prepustiti se betlehemskom svjetlu, a ne škodi ni pročitati kakvo toplo štivo ili pogledati koji od hitova starog Hollywooda (ove godine prvi put sam gledala "Bishop's wife" s Caryjem Grantom u ulozi anđela) uz šalicu kuhanog vina.


Djela velikogoričke nastavnice Tihi-Stepanić već su mi poznata, a knjigu "Božićne priče", objavljenu lani, pronašla sam netaknutu na polici knjižnice. Priče su kratke i kao takve idealne za nevješte čitače razredne nastave. Podijeljene su na dvije cjeline - u dijelu "U božićno vrijeme" pronalazimo priče u kojima prepoznajemo hrvatsku stvarnost, a koje nas podsjećaju da "sve je dobro kad si zdrav i kad si živ", a u dijelu "Božićne sanjarije" možemo si dati oduška čitajući o božićnim čudima. Volim što gospođa Jasminka ne izbjegava teške teme - tu su i bolest, i neimaština, i neizvjesnost, i smrt - a opet, njezine priče svjetlucaju i pronose nadu.


Čini se da sam sadistički nastrojena jer sam dan nakon što su moja djeca plakala čitajući "Paukovu mreže" (Leo je bio u pravu!) posudila "Snježnu sestru" norveške autorice Maje Lunde. Sada već kultna priča reklamirana je kao križanac Andersenove "Djevojčice sa šibicama" (otkad je umrla moja baka, ne uspijevam ju pročitati suhih očiju) i Dickensenove "Božićne pjesme", uz predivne ilustracije Lise Aisato, a u njoj je glavni lik dječak Kristian, čija obitelj oplakuje smrt njegove sestre. Kristian uoči Božića upoznaje neobičnu djevojčicu Hedvigu zahvaljujući kojoj će pomisliti da nije sve izgubljeno. Moja djeca i ja tek smo na početku čitalačkog iskustva, ali znatiželja me kopka - možda ju pročitam krišom, dok djeca budu spavala.


Pravi klasičari kunu se u čitanje romana "Male žene" u vrijeme Božića - a inspirirana time, ja sam se odlučila za best of Christmas kompilaciju - u zbirci "A Vintage Christmas" nalaze se se priče Louise May Alcott, L. M. Montgomery, autorice slavne "Anne od zelenih zabata", Williama Deana Howellsa, poznatog američkog realista, kritičara koji je prepoznao vrijednost djela Marka Twaina i Henryja Jamesa, Harriet Beecher Stowe i dr., ali i pjesama Henryja Wadswortha Longfellowa, Anne Bronte, Elize Cook itd. Kratke priče savršena su mjera za svakog ljubitelja retro književnosti engleskog govornog područja koji spas u ovim kratkim danima traži između redaka.


Kad smo kod kratkih priča, morala sam ponovno pročitati "The Greatest Gift", a i priče Noel Streatfeild raznježile su me ovog prosinca, tijekom kojeg sam koračala gradom s kišobranom u ruci, gledajući prema nebu, sa soundtrackom "You've got mail" u slušalicama, sanjareći da sam Kathleen Kelly i da živim happily ever after s nekim tko se u mene zaljubio dopisujući se sa mnom. A kažu da se takve stvari događaju samo na setovima Hollywooda...

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca