Šljokičasta žena

Ponekad se pitam čega sam se usudila bojati prije nego sam postala mama, što sam to, u zabludi, nazivala strahom prije nego se, zajedno s mojom Frankom, rodio i strah od gubitka djeteta. Sjećam se, pri povratku s ginekologije, noćima sam spavala nemirno. Čak i kad me sisavica nije budila, budila sam se iz sna - stalno sam sanjala da mi Franka pada s kreveta, iako ona nikada nije spavala s nama u našem bračnom krevetu. Ridala sam na svaku vijest o bolesnom djetetu, a onaj-plač-kad-si-daš-oduška koji je popratio gubitak bebe koji je doživio dr. Carter u reprizi Hitne službe nikad neću zaboraviti. Kad sam rodila Jurja, moje se srce podijelilo, ali strah se udvostručio. Ugnijezdio se u svakoj pori moje kože, i nema namjeru otići. Tijekom ovih pandemijskih dana, društvenim mrežama kolali su razni izazovi, a jedan knjižni izazov Nine iz Šibenika približio mi je ovu knjigu. Po komentarima i kratkom sadržaju zvučala je kao life-changing štivo, a takvome nikada ne mogu odoljeti. Ipak, uzeti ovu

Moja obitelj (doduše, samo njen ženski dio, jer tata se na prve znakove povuče u svoje odaje) ima naviku navečer sjesti pred televizor, pomno proučiti TV program pa izabrati neki film koji će tobože gledati. Kažem tobože, jer mi taj film ustvari nikad ne gledamo – kod nas se svako gledanje televizije pretvori u jednu dugu čoporativnu psihoanalizu koju provode sve od reda samouki psiholozi. Tko je u životu što učinio, je li požalio, na temelju kojeg motiva i s kojim posljedicama, i koji član obitelj je kriv za taj gen ili za taj nesretni obrazac ponašanja (ukratko, mama je uvijek kriva za sve) – to su smjernice naših razgovora, i svakome tko bi nas čuo učinilo bi se čudnim što su se u raspravi o banalnostima tonovi strastveno povisili, što su sugovornici ustali s kauča pa počeli koračati sobom poput profesora Baltazara, sve u nastojanju da dokažu svoju tezu ili, još češće, samo opovrgnu tuđu, ali mi vam nikad ne bismo priznali da se televizijska večer pretvorila u svađu – za nas je to d

Možda tvoj život, gledan izvana, izgleda sasvim posložen - sve što si od života željela, ostvarilo se. Možda si i zahvalna, možda si iskreno i sretna, ali - ima dana kad ti se čini da ti je sve previše, da te obveze pritišću sa svih strana, čini ti se da bi mogla vrištati jer si iscrpljena od služenja drugima. Možda tražiš nešto samo svoje, možda tražiš nadahnuće, neki novi zanos, neku iznenadnu dozu energije, svoje vrijeme, svoje misli, nešto za što bi se uhvatila pa da sve u tvom životu poprimi novu boju, da sve počneš raditi s lakoćom, pa i služiti drugima, da se prestaneš brinuti, da se prestaneš buditi s mišlju da nisi dovoljno dobra ni u čemu što radiš. Možda ti to još niti ne znaš, ali ti tražiš Boga. Problem je samo što, dok ti netko drugi na to nije ukazao, nisi ni shvaćala da si do Njega uvijek htjela prečicom pa si putem naišla na nevolje, poput neposlušne Crvenkapice. Možda si preumorna za nastavak potrage, možda misliš da nisi vrijedna, možda si potpuno beznadna. Poznata s