Preskoči na glavni sadržaj

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu".


Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na "Divljinu" Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja stazom od Mineheada u Somersetu, kroz sjeverni Devon, Cornwall i južni Devon, sve do Poolea u Dorsetu djelovala im je izvedivo u trenutku u kojem su ostajali bez farme koju su zvali domom. Kao da to nije bilo dovoljno, odmah nakon presude, Raynor i njezin muž saznali su i uzrok muževe višegodišnje boli u ramenu - bio je to poraz koji ih je mogao dokrajčiti. Ali nije - umjesto toga, oni su odlučili da neće stajati na mjestu.



"U redu je, dobro smo, nitko nije kriv. Iz nas su nahrupile riječi boli, samosažaljenja, mržnje - prema sucima, liječnicima, lažnim prijateljima, onome drugome. Neizdrživa, očajnička potreba za vodom nadvladala je sve druge potrebe, prikrila bol u našim zglobovima, izmučenim stopalima punim žuljeva, opaljenoj, posječenoj i izgrebenoj koži. Ništa drugo nije bilo važno; trebali smo vodu i trebali smo je odmah."

Raynor vrlo praktično opisuje njihovo putovanje pa se knjiga onima željnima dinamičnijeg pripovijedanja može činiti dosadnom, ali onaj koji umije uživati u slow livingu mogao bi pronaći ljepotu u crticama s Rayinog i Mothovog putovanja Stazom jugozapadne obale. Za razliku od Cherly Strayed, Raynor Winn ne poseže za retrospekcijom, ona se ne otkriva čitatelju na taj način - ne istražuje uzroke i ne analizira pogreške. Jedino sjećanje kojem se vraća je trenutak u kojem je prvi put ugledala svog muža, koji je kao osamnaestogodišnjak u kantini collegea umakao Mars čokoladicu u šalicu čaja. Taj sudbonosni susret označio je početak njihove ljubavne veze i njihovog braka koji se čitatelju čini gotovo neprirodno skladan, i to na putovanju prepunom izazova, dok na leđima nose ovrhu, evikciju, sve što posjeduju i bolest kao što je CBD.


Promjenjivo englesko vrijeme otežavalo im putovanje dugo tisuću kilometara, ali spavanje u šatoru pod zvijezdama, plivanje u bistroj vodi obasjanoj mjesečevim zrakama i kušanje voća sa stabla činilo je putovanje vrijednim. Raynor bilježi sve te slatke trenutke za koje se hvata netko kome se čini da nema kontrolu nad svojim životom, kome se čini da je sve izgubljeno, da nikada više neće osjetiti sigurnost kakvu je osjećao među svojim zidovima. Sa svega četrdesetak funti na računu, s ekscentričnim, ali i dobronamjernim pjesnicima, surferima, rudarima, mudracima i prorocima koje sreću putem, ali i kravama, galebovima, dupinima, tuljanima i fazanima, Raynor i Moth ostaju predani trenutku - i u tome leži tajna uspjeha ove knjige. Namjera s kojom je pisana, koju Raynor otkriva u razgovorima o knjizi, ali i revolucionarna misao - da čovjek može otpustiti svoje jučer i život živjeti samo danas - čine ove memoare posebnima. Osim što nudi ideju da dom nije mjesto, nego osjećaj, ali i pomisao da nas niz nesretnih događaja u našoj prošlosti ne definira, Raynor podsjeća i na iscjeljujuću narav hodanja, kako figurativnu, tako i doslovnu (čitali smo "Deset tisuća koraka", zar ne?). Čovjek je biće kretanja, zato se i veselimo godišnjem odmoru, tim danima koji nas oslobađaju bremena obveza, koji otpuštaju sve što nas drži za jedno mjesto. Slobodni dani šire nam krila, nude nam priliku za istraživanje, za nove perspektive ili za prepuštanje lijenim trenucima stvorenima za ono što volimo, za one koje volimo. Naravno, i dobro štivo pomaže u tome!

Dugo toplo ljeto želim nam od srca!

"Umjesto da pješačenjem dobijemo na vremenu kako bismo si sredili misli i osmislili plan, pretvorilo se u meditaciju, mentalno ništavilo ispunjeno vjetrom sa soli, prašinom i svjetlom. Svaki je korak imao svoj odjek, svoj trenutak snage ili neuspjeha. Taj korak, i sljedeći, i sljedeći, i onaj iza njega, to je bio razlog i budućnost. Svaki klanac iz kojeg bismo se uspeli bio je pobjeda, svaki preživljeni dan razlog da preživimo i sljedeći. Svaki je udah ispunjen soli čistio naša sjećanja, uglađivao njihove rubove, ublažavao ih."



"Gospođa je krenula u potragu za davno izgubljenim ljetima, koja su uvijek tu negdje, odmah iza ugla. Na nekoj osnovnoj razini, možda smo svi mi na stazi isti; možda svi tragamo za nečim. Gledamo natrag, gledamo naprijed ili tražimo nešto što nedostaje. Privukao nas je rub, djelić divljine gdje možemo dopustiti odgovorima da dođu ili ne dođu, a pronađemo način kako prihvatiti život, svoj život, što god to bilo. Jesmo li pretraživali tu usku granicu između kopna i mora u potrazi za drugim načinima postojanja te usput postali stanovnici rubnih područja? Zaglavljeni između dvaju svjetova. Hodamo tankom linijom između pitomosti i divljine, izgubljenog i nađenog, života i smrti. Na rubu postojanja."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta