Deset tisuća koraka

U posljednjih mjesec dana provela sam sate u kojekakvim čekaonicama. U njima sam viđala roditelje koji skrolaju po mobitelu dok im njihova djeca, koju su doveli k liječniku, vire iza ramena. Sretala sam nepristojne ljude koji bolničkim tehničarima spominju matere i ostalu rodbinu, očekujući od svoje djece, koja još uvijek vire preko njihovih ramena, da poštuju starije. Pogled mi se lijepio na izblijedjele natpise "Molimo držite razmak 2 metra" i "Potrebno je naručiti se". Čekajući, ponovno sam uviđala sve što ne valja s ovim svijetom. 

Pročitavši "Lucy kraj mora", roman koji uvelike govori o pandemiji Covida iz 2020, oko mi je pobjeglo na roman "Deset tisuća koraka" Danijele Crljen, koji sam donijela s Interlibera, ni ne sluteći što krije među koricama (iako nisam čitala "Strah od kupine", njezini dnevnički zapisi zvali su me).

Danijelin roman počela sam čitati na godišnjicu pogibije mog najboljeg prijatelja - na dan kad je svijet prvi put poda mnom zakočio (kakva igra riječi, jer Mario je poginuo pod kotačima), kako veli Danijela na samom početku ovog romana prisjećajući se svojih gubitaka. Sa znakom pauze, korone iliti fermate iznad teksta, Danijela počinje svoje melodiozno obraćanje baki, uslijed čijeg odlaska je svijet stao peti put. Spretno i dirljivo ona isprepliće bakin vedri duh sa životom koji se nastavio - pod određenim restrikcijama. Mila, tiha moja, vjetrovita moja, (ja dodajem ono Kovačićevo, "radenice moja", misleći na kraj ere koji je donijela smrt moje bake) zaziva ju, s olakšanjem što je nema među živima. Ona joj "priča o sebi, a baka ju čuje" - baka je bezuvjetna ljubav koja nikada ne iščezava. 

"Prošla je godina dana od tvoje smrti, koju još uvijek nazivamo odlaskom. Nemali sam broj puta od tada započinjala razgovor s tobom pa, iako te do sada nisam dovlačila natrag ovamo, ja ću sada to ipak napraviti. Dozvat ću te natrag među žive da vidiš što smo sve pokvarili dok te nije bilo. Dozvat ću te jer nema te više iza plastičnog zastora da ti pričam o svemu što u našoj ulici ne valja."

"Ovoga, šestog puta, svijet je stao drugačije. Danas nije stao samo moj svijet i ovo nije samo moj gubitak", piše Danijela Crljen dok pipam ožiljke koje sam sakrila ispod kože. Nenamjerno i nepripremljeno, prisjetila sam se ožujka prije pet godina, kad nam je svijet stao. Prisjetila sam se djevojčice koja sam bila. Prisjetila sam se majke u koju sam naglo morala odrasti - jer majke se ne boje ničega. Prvi put otkad su na ovom blogu objavljeni, pročitala sam svoje dnevničke zapise iz tog vremena. Slomili su me - sad se osjećam glupo, osjećam se prevareno. Neću ih čitati sljedećih pet godina.

"Deset tisuća koraka" čitala sam tjednima. Svaki put kad bi Danijela pružila korak, meni se plakalo (a nisi uvijek raspoložen za plakanje - tek tu i tamo, kad ti život postane dosadan, kad samom sebi postaneš dosadan). Mrsko mi je bilo čitati kako autorica secira uzroke i posljedice svijeta kojeg je virus, čije ime autorica ne spominje, kao da je Voldemortov brat blizanac, odlučio opomenuti za sve prijestupe i bezobrazluke. Valjda sam se usred pandemije distancirala od pokušaja razumijevanja zla i sebičnosti društva - sita sam ja i svog zla i svoje sebičnosti. Bilo mi je to previše. Možda im je to i bila namjera, ali ja se nisam mogla zamarati ministrima, pročelnicima i gradonačelnicima, morala sam preživjeti u svojoj naivnoj glavi. Te sam godine odbacila posljednje tragove buntovništva sa sebe, postala sam poslušna. Imala sam malu djecu, moj život je tek počeo, nisam si mogla dopustiti vjerovanje u zavjere. Tih smo dana crtali i pjevali na balkonu - bilo je teško, kad smo se brinuli, i bilo je lijepo, kad nismo. Nisam razmišljala o onima koji krivotvore propusnice, koji krše pravila samoizolacije, koji koriste situaciju za vlastite probitke i zapošljavanja preko veze, nisam mogla misliti o tome kako se s virusom nose Švedska ili Finska - fokusirala sam se više nego ikada na svoj svijet. Osjećala sam da me cijeli život pripremao za pandemiju - davno sam naučila uživati u "uljudnoj samoći", kako ju naziva Danijela. Bili smo začahureni, nas četvero - a iz čahure uvijek izađe neka ljepota (ili sam previše puta gledala "Čahuru", film koji se vrtio na TV-u cijelo moje djetinjstvo).

"Životi nam šlajfaju u mjestu, a mame su zadužene da održe vrtnju planeta u pravilnom ritmu. Majke su, a ti znaš najbolje, zadužene za očuvanje. Ne znam jedino što je s majkama koje su se ogrezle o umjetnost. Jesmo li mi zadužene da ga remetimo?"

Sally Rooney rekla je jednom da intimno i ideološko idu ruku po ruku - ovaj roman Danijele Crljen spada u taj simbiotski žanr. Ona umije artikulirati svoje misli u provokativno, ali nježno tkanje - čini se kao žena koja si je posložila prioritete u životu (to me ljuti, na tome joj zavidim, zbog toga se pitam što krije). Čitajući njezine misli, predbacivala sam si svoju strašljivost, zamjerala sam si što ne vodim računa o Ukrajini i što nemam mišljenje o Afganistanu. U strahovitom sam grču shvatila - odgovarajući na društvena pitanja, autorica je hrabro i nepokolebljivo otkrila sebe. Ponudila je svoju golu misao svakom overthinking biću koje je ikada poželjelo prijeći granice (svoje, tuđe i državne), ili bar pobjeći iz svoje kože. Ta je misao milozvučna, bogata, sadržajna, topla, vrela, ona je proslava našeg jezika - čak i kad govori o destilatu hrvatskog mentaliteta i uprizoruje najnoviju epizodu s nacionalnog tržišta rada.

"Oni su smo nespremni. Netko tko je spreman za poziciju moći neće biti bahat. Netko tko je siguran u svoje znanje neće se osjetiti ugroženim. Spreman čovjek nije zao, zlo automatski prestaje postojati sa zrelošću. Naići ćeš na ljude koji će te tretirati loše pa se tada sjeti da taj ima još puno do sazrijevanja. I zato ti se moji šefovi ljute kada ja pitam. Oni su nespremni za uloge koje su im poklonjene. I jako ih se boje."

"Svaki zatajeni flomaster i sve zaboravljene krafne prije ili kasnije narastu u hale pune naših pošteno zarađenih novčanica kojima se hlade ovi čije majke nisu plaćale sitne stvari kada su trebale. Zato mi nemoj sada plakati nad uspješnim majkama čije su uspješne kćeri pljačkale i vrtjele naše sudbine po rubovima vjetrenjača. Nemoj mi žaliti nad njima kao da nisu ništa skrivile. Svaka majka koja je zaposlila kćer preko veze na uštrb nekoga tko zadovoljava kriterije - kriva je. Svaka majka koja je glasala za lopova jer joj je asfaltirao put do kuće prljavim novcem - kriva je. Ništa nismo ako nismo dosljedni u poštenju."

Kad bih morala ovaj roman opisati u bilježnici debelih korica, onoj za lektiru, u rubriku "vrijeme radnje" upisala bih "sada", mjesto radnje bilo bi "ovdje", a tema - "mi". Danijeline tenisice, iako su nju spašavale, u mene su unosile nemir (iako je upravo šetnja sačuvala moju glavu tijekom učenja za pravosudni ispit prije više od deset godina) - ponekad su bježale od nečega, ponekad su išle ususret. Svejedno, morala sam pročitati štoriju o njima do kraja - pisci nam duguju happy end, život smisleniji od ovog kojeg pokušavamo živjeti, kojem se nastojimo prilagoditi, kojem se ponekad (kad zagusti) i usprotivimo. Morala sam saznati, hoćemo li na kraju, kad se puste uzde, kad se sve okonča, Danijela i ja biti sličnije jedna drugoj (i ja sam mama koja djeci ostavlja ručno ispisane poruke, a ne moram ni reći reprodukcija koje slike mi visi u spavaćoj sobi), hoćemo li se dotaknuti leđima u gužvi koncertne rulje ("Livin' on a Prayer"), hoću li ju pronaći u pjesmama Indije Arie na koje sam potpuno zaboravila ili u "Plavom kaputiću" Mladena Kušeca, kojeg nikada nisam pročitala? Ili - još važnije - hoću li ondje pronaći grumenčiće sebe koje sam putem izgubila?

"Valjalo bi samo pustiti uzde i početi vjerovati. Svima i svakome. Vjerovati ljudima da neće i svemiru da hoće."