Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog.

Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija.

Nisam sama odlučila uhvatiti se ponovno ukoštac s "Gospodarom muha" - osječko narodno kazalište odlučilo je uprizoriti kultnu knjigu iz 1954., a ja sam pozvala najstarije (po stažu) prijateljice da ga pogledaju sa mnom uoči mog 38. rođendana. Možda jesam išla na maturu, ali volim biti štreberski pripremljena - prije predstave, pogledala sam i ekranizaciju filma iz 1990. i ponovno pročitala književno djelo koje je po objavljivanju postalo instant hit, a zavirila sam i u audio verziju knjige (živim za ovakvo proždiranje umjetničkog djela u svim formatima). Predivan je to audio-uradak, atmosferom podsjeća na "Tajnu povijest" Donne Tartt i "Tajanstvenog gospodina Ripleya" Patricije Highsmith, koje obožavam (uostalom, na engleskom "Piggy" zvuči zajedljivije od "Pajceka").

Zbor dječaka našao se na nenaseljenom otoku (na kojem žive svinje, dobro je znati), izabrao je vođu (Ralpha), odredio pravila, zapalio vatru. "Dok odrasli ne dođu po nas, dobro ćemo se zabavljati", mislili su. Kad si dijete, početak ovog romana čini se kao zabavna igra sudbine - dječaci imaju priliku osnovati svoj Neverland. Što može poći po zlu? Odjednom, Berriejev "Petar Pan" pretvara se u "Žal" Alexa Garlanda s natruhama Orwellove "Životinjske farme" - s ovim otokom nešto ne valja.

"- Ti vječiti skupovi! Baš volimo te skupove Svakog dana sastančimo. Po dva puta na dan. Pričamo. - Nalakti se. - Kladio bih se da bi svi dotrčali ovog časa kad bih zatrubio. Onda bi opet, znaš, svi bili svečani i netko bi predložio da napravımo mlažnjak, ili podmornicu, ili televizor. Poslije sastanka radili bi oko pet minuta, a onda bi opet svi odlutali ili otišli u lov."

"Što će biti ako postanem kao i drugi...da mi se za sve živo fućka? Što će biti s nama?"

"Gospodar muha" u režiji Vanje Jovanovića nije me oduševio. Iako predstava ima hvale vrijedna kreativna rješenja (pijesak, voda, vatra, svinja, smrt), nije mi se svidio prikaz likova dječaka - mislim da je Golding jasnije prikazao dječake kao pristojnu britansku djecu čija nevinost se gubi kad instinkt i zlo preuzmu kontrolu, što i jest glavna tema ovog djela. Lik Ralpha, koji je posljednji glas razuma, koji se slama tek na samoj posljednjoj stranici romana, najdraži mi je - u njemu se prepoznajem više nego ijednom drugom, ili si bar tako tepam. U predstavi je lik Ralpha fest agresivan i intenzivan momak koji umije parirati iskompleksiranima, ali sadistički nastrojenima Jacku i Rogeru - pitam se što bi Golding rekao o ovakvom prikazu svog protagonista koji utjelovljuje njegovu rečenicu: "Pouka je da oblik društva mora ovisiti o etičkoj naravi pojedinca, a ne o političkom sustavu, ma koliko on bio logičan ili respektabilan."

Dvorišta su sada prazna, promet je glasniji. Sve se promijenilo. Susjedovi borovi zaklanjaju pogled na ostatak ulice (ne vidim kuću svoje prijateljice Andrijane). Susjeda folksdojčerica, čija je kuća uvijek bila prazna, sada je podigla rolete, uživa u mirovini (njezin muž nije ju dočekao). Moj je tata orezao voćke, novi krug se ipak otvara.

Balkon kuće mojih roditelja sad se čini krhkijim, kao da bi njegova konstrukcija mogla popucati pod težinom mojih godina. Moj život nije bogat iskustvima i uzbuđenjima, ali krcat je mislima, malim vrtlozima koji uzrokuju kojekakve elementarne nepogode. Život dječaka na otoku sada me uznemiruje - znam da je čovjek sposoban pretvoriti se u životinju.

Moje lice se izmijenilo, duž čela mi počiva dugačka brazda - ja sam službeno žena koja nema smijalice, nego emocionalne bore, kako ih zovu u ženskim časopisima. Strah me da me razredni kolege neće prepoznati kad se sretnemo na godišnjici mature (odgađala sam organizaciju tog eventa). Strah me i da ja njih neću prepoznati, da je njihove riječi život učinio krutima, bojim se da je instinkt prevladao. Pitam se...

"Tiho prostenje. Koliko god bio umoran, nije se mogao opustiti i zaroniti bunar sna jer se bojao divljeg plemena. Ne bi li ipak mogao smiono stupiti tvrđavu i kazati: "Pik, ne igram se više ", veselo se nasmijati i zaspati lijepo među njima? Ne bi li se mogao pretvarati da svi skupa jos dječaci, školarci koji su nekad govorili "Da, gospodine", "Razumijem, gospodine" - i nosili školske kape? Po danu bi možda odgovor glasio "da", ali su mrak i strah od smrti rekli "ne". Ležeći tu u mraku, znao je da je izopćenik. "Zato što još nisam posve izgubio razum."