Šljokičasta žena

Većinu naših dana živimo nonšalantno, uzimajući sve zdravo za gotovo, uvjereni da nam je sutra zajamčeno, a onda, jednog lijepog dana, svemir nam se naruga, planovi se izjalove, izgubimo tlo pod nogama. U svakom slučaju, pred nas je stavljen izbor - strepiti u iščekivanju takvog dana ili gajiti slatku zahvalnost na svakom jutru, svakom valu, svakom lepetu krila, svakoj zvijezdi padalici (i po mogućnosti, zabilježiti komadiće te zahvalnosti, za uspomenu i dugo sjećanje). "Kao nervozan čovjek koji živi u mahnitom i prenapučenom svijetu, gospodin Palomar nastoji smanjiti svoje odnose s vanjskim svijetom, a da bi se zaštitio od opće neuroze, pokušava što je moguće više vladati svojim osjećajima." Mnogo je autora čiji opus čitatelja uči živjeti nekim novim životom, čiji opus ne pruža nove vidike, nego nam poklanja nove oči. Italo Calvino jedan od tih svestranih čarobnjaka riječi, jedan od onih koji cijene inovaciju, ideju, misteriju života. Posežem za njegovim knjigama svako malo...

"Mama, zažmiri i onda plivaj", kaže mi i ja poslušno sklopim oči i ispružim tijelo u vodenu masu. "Nema boljeg osjećaja!" doda Franka, a ja si pomislim da nema boljeg od toga da tvoje dijete umije prepoznati ljepote življenja. Zabilježiti ih, ponuditi ih - moja je želja, ljeti osobito živa, kad se djeca oslobađaju, kad žive nekim neomeđenim životom. Čini se, jedino što im kvari zabavu sam ja - majka/zatvorska čuvarica/menadžerica/life coach - koja traži bar privid strukture obiteljskog života. Ususret Miramareu (parkirali smo uz šetnicu Barcolu, parking je besplatan) - cijena ulaznice u dvorac je 12 eura, za djecu je ulazak besplatan Gradnja na stijeni bila je u 19. stoljeću arhitektonski pothvat, ali Maksimilijan nije odustajao od svoje vizije Knjižnica u dvorcu, s originalnom zbirkom knjiga Maksimilijana i Charlotte Charlottina soba za slikanje U ljeto sam uronila s kojekakvim zbirkama eseja koje mi pomažu pomiriti raspršene misli, koje su mi ortaci u bijegu od ž...

Kad kroz suncem obasjanu lelujavu koprenu morske pjene, pomiješanu s kremom za sunčanje koja pluta na površini, ugledam prste svoje ruke, učini mi se da mi je koža naborana, stara kuliko svit. Vinem ruke iz vode, da vratim tijelo u postojeće stanje, pa opet u nevjerici vrnem dlanove u taj vremenski bezdan. Zašto mi se ljeti čini da vrijeme brže prolazi? Misli mi se uskovitlaju pa se sjetim želatinastog morskog oraha koji se, u stanju rastresenosti, vraća u stanje larve, ljutita što se ne mogu tako lako i ja vratiti u djetinjstvo - jer sad sam mama, dežurni žandar, ne mogu biti dite - i već je prošlo nekoliko minuta, nepovratno. Dok tako razmišljam, djeca se oko mene veselo prskaju ("Mama, vidi ovo, mama, vidi me!..."), a na obrazima mi se stvara melazma pa se pitam je li krivo more, sunce ili tek hormonalne promjene, pitam se koliko sam još ovdje, na ovom mjestu (na ovom svijetu) i zašto se, dovraga, ne mogu opustiti, zašto se ne mogu odmoriti, a svi kažu da je ovo godišnji ...