Preskoči na glavni sadržaj

Samoborski augtober (3)

Kad god - bez pretjerivanja - kad god se pojavim u retfalačkom ogranku gradske knjižnice, nađe se netko tko posuđuje roman Jo Nesbøa (prema njegovoj web stranici, "Jo" zvuči kao engleska riječ "you," a "ø" in Nesbø zvuči kao samoglasnik u riječi "bomb" kad ju izgovara Inspector Clouseau, pa vi vidite). Obično su to gospođe u najboljim godinama, a i ja sam gospođa koja hrli ususret tim najboljim godinama pa sam odlučila preuzeti štafetu i po prvi put pročitati štogod od ovog popularnog norveškog pisca. Odlučila sam se za roman "Spasitelj", šesti po redu u serijalu o detektivu Harryju Holeu, u kojem on rješava slučaj ubojice iz Hrvatske.


Ako nemate pojma o Jo Nesbøu, kao ja, valja znati da je riječ o nekoć burzovnom mešetru i novinaru koji je sada pisac za djecu i odrasle, ali i član rock banda Di Derre, koji voli outdoorsy aktivnosti (strastveni je penjač i već je osvojio i neke hrvatske stijene), kao svaki pravi Skandinavac. Njegova majka je knjižničarka zbog koje je zavolio knjige, a njegov otac, iako Norvežanin, odrastao je u New Yorku, zbog čega je i Jo od malih nogu bio vezan za Ameriku i američku pop kulturu, a posebno za "tvrdo kuhane" kriminalističke romane kao što su oni Jima Thompsona. Dakle, radi se o svestranom muškarcu kojem je ne(s)bo granica!


"Harry je duboko uzdahnuo i zadržao dim u plužima dok je razmišljao o odgovoru.
"Mislim da moraš pronaći nešto na sebi što voliš kako bi preživio. Neki tvrde da je samoća izraz nedruštvenosti i sebičnosti, ali ako si samostalan, nećeš nikoga povući za sobom. Hoću reći, ako već toneš. Mnogi se boje samoće, ali ja u njoj pronalazim slobodu. To me čini neranjivim."

Moram priznati, bila sam uzbuđena što ću napokon upoznati detektiva Harryja Holea (čije prezime se izgovara kao HOO-Leh), premda se ispostavilo da je on nalik svim detektivima koje poznajemo i volimo (moj omiljeni troubled detektiv je ipak Martin Riggs, unatoč fudbalerki). Iscrpljen od policijskog posla, nestalan u ljubavnim vezama, neuredni (da ne kažem - prljavi) Harry u džepu nosi plosku (ali je ne dira, dakle, ima problem s alkoholom), kutijicu s bombonima i cigarete, a dok hoda Oslom u predbožićno vrijeme, lijevom nogom riješava slučaj kojeg su drugi pogrešno okarakterizirali kao samoubojstvo narkomana. Snijeg je prljav, atmosfera napeta, a osim Harryja Holea, pratimo i put muškarca, profesionalca koji je na misiji - ima još jedan posao za obaviti i slobodan je. Zanimljivo, taj naoružani muškarac, pun bijesa i neriješenih pitanja, opterećen je traumom rata u Vukovaru, kojeg je kao dječak preživio. Kao da to nije dovoljno, roman prati još nekoliko likova - braću Jona i Roberta iz Vojske spasa, ženu koja ih povezuje, Theu Nilsen, ali i socijalnu radnicu Martine Eckhoff  - svaki odlomak predstavlja drugu perspektivu i nekome tko nije naviknuo na taj Jason-Statham-kind-of-action ritam, nekome kao što sam ja, trebat će neko vrijeme da se prilagodi i uspješno poprati tko tu koga, kada i zašto.


"Mislim da se svaki sustav na koji se oslanjamo može poremetiti i gurnuti nas u tamu u kojoj nas nikakvi zakoni i pravila više ne mogu zaštititi, gdje smo izloženi hladnoći i zvijerima, i svatko samo pokušava spasiti svoju kožu."
"To..." zaustila je kada je shvatila da je misao dovršena, "nije baš utješna priča za djevojčice koje se spremaju na počinak. Ti si pesimist, Harry."
"Naravno, ja sam policajac. Laku noć."
Spustio je slušalicu prije nego što je stigla odgovoriti.


Brzo sam postala svjesna da ovo nije žanr za mene, ali prijateljica, odana Nesbøu od njegovih početaka, uvjerila me da je drugačiji, nepredvidljiv, a ja volim drugačije i nepredvidljivo. Ljudi se utječu nordijskom noiru radi misterije i sviđa mi se što postoje priče koja uspijevaju uvijek iznova pokrenuti klikere u glavama čitatelja. Osim toga, razumijem da fiktivni detektiv može prirasti k čitateljskom srcu - unatoč manama, on ponovno uspostavlja red i mir u svom fiktivnom svijetu - zato su knjige o Sherlocku Holmesu i Herculeu Poirotu među najprodavanijima i danas, toliko godina nakon prvotnog objavljivanja.

Nesbø je čest gost u Hrvatskoj, i ovaj mjesec dolazi nam u posjet, a ideju za "Spasitelja" dobio je potkraj devedesetih kad je kao novinar u domu hrvatskog branitelja gledao amaterske snimke iz vukovarske bolnice za vrijeme opsade grada. Užas rata, koji iz ljudi umije izvući i najbolje, ali češće najgore, inspirirao ga je na pisanje ove knjige u kojoj preispituje pitanja osvete i pravde, morala i identiteta, krivnje i iskupljenja. Iako se prirodni zakoni i najviše ljudske vrednote ne bi trebali tumačiti labavo i relativno, Nesbø u "Spasitelju" traži od čitatelja da neprestano preispituje njihova značenja i njihove granice, podsjećajući na kušnje koje predstoje onima koji rat prežive. Pitanja su to od velike važnosti, bar nama na ovim prostorima, tako da - ima nešto u tom Jo Nesbøu.


"Uzdahnula je. "Ne vjerujete u Boga, ne vjerujete u svoju riječ. Što mi onda preostaje? U što vjerujete, Harry?"
"Vjerujem u sljedeće obećanje", odgovorio je i pogledao niz ulicu. "Ljudi mogu nešto obećati iako su prošlo obećanje prekršili. Vjerujem u nove početke. Vjerojatno vam to nisam rekao," mahnuo je taksiju koji je upravo prolazio, "ali zbog toga se i bavim ovim poslom."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Povratak kući

Davnih mi je dana moja prijateljica Marina preporučila knjigu Tene Lončarević, " Kuću treba srušiti ", dodavši da je riječ o profesorici, iz Vinkovaca, što je predstavljalo svojevrstan mig - da je "naša", da piše o stvarima koje su nama važne, da ju moram pročitati prvom prilikom.  Puna predrasuda, već po godini rođenja autorice pretpostavila sam da je riječ o spisateljici koja je na svojoj koži osjetila rat i koja je, stoga, poput mitskog bića koje je prokleto za vječnost, osuđena da cijeli zemaljski vijek o tom ratu promišlja i zapisuje - kao sva'ko u Slavoniji 'ko umije pisati. No, Tena Lončarević puno je više od ratnog čeljadeta.  Pejačevićeva "Na dnu ladice noćnog ormarića ispod donjeg rublja leži pismo. Tu je desetljećima, mijenjaju se uzorci grudnjaka i gaćica, mijenjaju se krojevi i veličine, ali ono ostaje, u nožićem proderanoj kuverti, s bordo profilon druga Tita na markici i nervozno ispisanom Nadinom adresom. Ponekad, kad izvlači komad rublj...