Povratak kući

Davnih mi je dana moja prijateljica Marina preporučila knjigu Tene Lončarević, "Kuću treba srušiti", dodavši da je riječ o profesorici, iz Vinkovaca, što je predstavljalo svojevrstan mig - da je "naša", da piše o stvarima koje su nama važne, da ju moram pročitati prvom prilikom. 

Puna predrasuda, već po godini rođenja autorice pretpostavila sam da je riječ o spisateljici koja je na svojoj koži osjetila rat i koja je, stoga, poput mitskog bića koje je prokleto za vječnost, osuđena da cijeli zemaljski vijek o tom ratu promišlja i zapisuje - kao sva'ko u Slavoniji 'ko umije pisati. No, Tena Lončarević puno je više od ratnog čeljadeta. 

Pejačevićeva

"Na dnu ladice noćnog ormarića ispod donjeg rublja leži pismo. Tu je desetljećima, mijenjaju se uzorci grudnjaka i gaćica, mijenjaju se krojevi i veličine, ali ono ostaje, u nožićem proderanoj kuverti, s bordo profilon druga Tita na markici i nervozno ispisanom Nadinom adresom. Ponekad, kad izvlači komad rublja, prstima zapne za njega. Ne može se reći da je to zapinjanje jako uznemiri, ono je toliko dugo dio njene svakodnevice da se gotovo ispraznilo od značenja, ali jagidice prstoju kao da ipak malo pecnu, a tijelom prođe blaga struja. Nada zna kako nije zdravo to sto radi, trebala bi pustiti da prošlost bude prošlost, no pismo i dalje ostaje na dnu ladice uljuljkano pamukom i svilom."

Priče Tene Lončarević podsjetile su me na smeđu kutiju za dječje cipele u kojoj moja mama čuva stare fotografije lica ljudi kojih više nema. Kao i u toj kutiji, i u ovim pričama pronalazim slatki miris vlage, slani miris tuge - one koju osjeća žena kojoj se na kapiji više obraduje pseto nego muž koji je ratna ruina, one koju osjeća dijete koje se prisjeća maminog čela koje miriši na Niveu, koje u ustima osjeća sok volovskog srce čika Zlatka, koje se prisjeća Nininih kovrča kao iz "Prljavog plesa", bijelih stojadina i nekih sasvim drugih vremena i ljudi koje je vrijeme (ah, sada to tako zovemo?) progutalo. 

Rokova

"Ostaje sama iza zatvorenih vrata. Ribačica mozga, to je ona sada za njih. Prestala je biti osoba, sada je samo hodajući izvor prigovora Možda i iest dosadna, vierojatno jest, da, sigurno iest. Možda bi trebala početi sve ispočetka, drugačije. Trebala bi postati jedna od onih mama iz televiziiskih serija, jedna od onih što im se djeca radosno povjeravaju, a one u pravom trenutku iz rukava izvuku najmudriji savjet, onaj koji u trenu promijeni i usmjeri mladi život. Pokatkad joj se učini da je i njen život televizijska serija, ali neka s greškom, neka iz koje su nestale ključne epizode. Radnja se zahuktavala, obećavala i obećavala, a onda je nastao nagli rez, prekid programa. Preokret je od glavne junakinje napravio sasvim sporedan, nevažan lik."

Nisam mogla pročitati ovu knjigu u jednom šusu - bila je odveć stvarna pa sam prepoznala njezine likove, njihove živote, ili bar ono što je od njih ostalo. Bila je puna pljeve i gara i blata i zavađenih komšinica i dudova i svega drugoga što dira nas, ljude čiji zidovi su sazdani od sjete, ljude koji ponekad iz čista mira žale što se ne mogu sjetiti mirisa i zvukova koji su ih od'ranili. Bilo je tu progutanog šokačkog glasa h, bilo j' divana i perina, i Mate i Ljube, i cura koje ljubuju (Jezus Marijo!), bilo je i grobljanskih razgovora, sluđenih majki, ali i susreta koji podsjećaju na Eternal Sunshine of Spotlesss Mind. I uvijek - bilo je tu kuća, punih, praznih, zapuštenih, obnovljenih, tihih, glasnih, bilo je prostora koji se ne znaju prilagoditi, domova koji su se pretvorili u vremenske kapsule, u zapečaćene kutije trauma i uspomena od kojih nas peče u želucu.

Pejačevićeva

Možda Tena Lončarević poziva na rušenje kuće koja je svoje odavno dala, ali nova cigla i nova fasada ne umiju obnoviti ono ljudsko koje je povrijeđeno - osjećaj čvrstog tla pod nogama, osjećaj sigurnosti u kostima. Ipak, iz očaja ili hrabrosti (ponekad ih je teško razlikovati), ona predlaže nov početak, nove temelje, nov pogled s prozora, uvjerena da će donijeti - novu ljubav, nalik onoj koju si prisvajam iz pjesme Lu Jakelić, koju bih čula u uhu kad god bih u ruke uzela ovu knjigu, iz pjesme "Kuća", (pitam se je li ju nadahnula Miranda Lambert?), koja govori o hrabrosti žene koja sama gradi svoju kuću, ispočetka (Samoj sebi vratit' sjaj/ vratit' se u svoj zavičaj/ možda ti i svijetlo ostavim, ali znaj/ ja ću biti ta kuća, koja me izgradila). Mislim da bi se Teni Lončarević svidjela.

Izgradit ću temelje slijepim rukama

pupoljcima ljubiti si rane

tješiti se svijetlima tuđih stanova

sazidati sama svoje rame

Sve dok bolje ne razumijem

sve dok, do kosti, ne udahnem

Samoj sebi vratit´ sjaj

vratit´ se u svoj zavičaj

možda ti i svijetlo ostavim, ali znaj

ja ću biti ta kuća, koja me izgradila

Izbrisat ću dio magle škarama

spremiti u staklenku, kao krijesnicu

da mi misli oblogom zaljeva

kad ponestane mi kiša

da bude snaga mom tlu

Sve dok bolje ne razumijem

sve dok, do kosti, ne udahnem