Zamisli potpuni muk, prazan prostor, crnilo. I onda, odjednom, bljesak! - evo te, u Sunčevoj maglici, u tom polju zvijezda, u nepreglednom blještavilu! Atom, točkica, prasak - vidiš li? Pronalaziš li se u nepreglednoj tami svemira ili se, pak, vidiš u svjetlu majčine utrobe?
Nekidan, usred večernje mise na dan njegova rođendana, sin mi je na uho šapnuo: "Mama, prije točno osam godina bio sam najmanja beba na svijetu", razvukavši usnice u široki osmijeh. "I najslađa", odgovorila sam, razmišljajući, ususret pretvorbi na oltaru, o predodžbama koje naš um stvara da bi razumio velike stvari - veličanstvenost svemira, čudo rođenja, Boga raširenih ruku.
Zato, prije nego su postojale povijest, znanost i pisana riječ, postojali su mitovi - priče kojima si čovjek pokušao pojasniti svijet, prirodne pojave pa i samog sebe. Nolanov Odisej podsjetio me na mitove kojima nas je poučavala profesorica Nada Tomašević, na nadrealne likove i pouke koje tada nismo mogli razumjeti - sada sam odrasla, i pravo je vrijeme za povratak kući, za povratak počecima, onome što je čovjek nekoć bio. Zato, u moru prepričanih mitova od strane suvremenih autora, posegnula sam za verzijom mita o Atlasu koju je napisala Jeanette Winterson, za "Težinom".
"Čujem kako nastaje svijet. Vrijeme se za ame odvija unatrag. Čujem kako se paprat razlistava iz stanja čvrstog mirovanja. Čujem kako lokve bubre životom. Shvaćam da ne nosim na sebi samo ovaj svijet, već i sve moguće svjetove. Nosim svijet kroz vrijeme, kao i kroz prostor. Nosim pogreške svijeta, ali i njegovu slavu. Nosim njegov potencijal, ali i ono što se dosad ostvarilo.
Dok mi dinosauri plaze kroz kosu i vulkanske erupcija ranjavaju lice, uviđam da sam postao dijelom onoga što moram nositi. Ne postoje više Atlas i svijet, postoji samo atlas svijeta. Putuj mnome i ja se pretvaram u kontinente. Ja sam putovanje na koje se moraš uputiti."
U njezinoj verziji mita, koji je mnogima inspiracija pa i simbol izdržljivosti i upornosti, Atlas je sin silovitog Posejdona i zastrašujuće Zemlje, hirovitih bogova koji su "kiptjeli od života", o kojima je sve ovisilo. Kao jedan od Titana, "nemiran poput oca, smrknut poput majke", nakon ratova Titana protiv Zeusa, kao i njegov brat Prometej, kažnjen je tako da je bio primoran zauvijek držati nebeski svod iliti Zemlju, kako je negdje prikazano. "Pognuo sam leđa i napeo desnu nogu, kleknuvši na lijevu. Sagnuo sam glavu i ispružćio ruke, dlanova okrenutih prema gore, gotovo kao da se predajem. Valjda je to i bila predaja. Tko je dovoljno snažan da umakne sudbini? Tko može izbjeći onome što ga čeka?", pripovijeda Atlas u prvom licu jednine, a ja ne mogu da se ne divim Jeanette Winterson na njezinom umijeću pisanja zahvaljujući kojem vidim svijet onkraj vremena. Vidim tamu, vidim sudbinu, vidim samoću.
"Gledajući svijetleći globus, mislila sam: kad bih samo mogla i dalje pričati priču, kad priča ne bi završila, mogla bih izmaštati svoj izlaz iz svijeta. Kao lik u vlastitoj fikciji, imala sam prilike pobjeći od činjenica. Postoje dvije činjenice koje sva djeca prije ili kasnije trebaju opovrgnuti: majka i otac. Ako nastavite vjerovati u fikciju vlastitih roditelja, onda ćete teško sastaviti bilo kakvu vlastitu priču.
U neku ruku imala sam sreće. Nisam mogla dopustiti da roditelji budu činjenice mog života, njihovu verziju priče mogla sam čitati, ali ne i pisati. Morala sam ponovno ispričati tu priču."
Njezin opus i njezin stil nisu mi strani - još kao petnaestogodišnjakinja pročitala sam njezine memoare "Naranče nisu jedino voće", nimalo pripremljena na priču o djevojčici koju je posvojio fanatično religiozni par roditelja i koja odrasta u pentekostalnoj zajednici u Engleskoj, a čiji se svijet okrene naglavačke kad se zaljubi u djevojku. Njezin humor i lirika vjerodostojno su prikazali život koji postaje tijesan, koji postaje teret - teret bijesa, nerazumijevanja i samoće opipljiv je i u mitu o Atlasu, koji na svojim leđima nosi težinu svijeta, koji olakšanje osjeća tek nakratko, kad Heraklo preuzme njegov jaram. Ipak, Heraklo je jedan obični, pardon my French - drkaroš (namjerno koristim taj izraz, jer vulgarnim se izrazima služi i autorica u prikazu nadobudnog poluboga koji mora izvršiti svojih dvanaest zadataka, a u jednom od njih pomaže mu upravo Atlas), pa Atlas shvaća da je sam, da nema ni čovjeka ni boga koji bi preuzeo njegovo breme i odlučuje sam promijeniti svoj narativ.
Cijelog sam dana razmišljala o alternativnom kraju na kojeg se odlučila ova tobože originalna književnica - nalik svakom prosječnom smrtniku kojem su božja ljubav, izdržljivost i žrtva strane, misleći da Atlasu vraća moć i kontrolu, osudila ga je na vječnost držanja svih konaca u rukama. Izdahnula sam s olakšanjem, pomislivši - ne moram sve sama, ne ovisi sve o meni, prolazna sam, malecka, Netko o meni brine, Netko nada mnom drži nebeski svod i pušta me da dišem, hodam, učim, brinem, da volim i postojim. Odjednom, na dan Porcijunkule, osjećala sam se lakom kao perce, kao da je moj atlas oslobođen grča, oslobođen težine. Već sutradan....
"Tko to od nas ne čini? Ili ljenčarimo u anaerobičnoj obamrlosti, bojeći se napuniti pluća riskatnom ljepotom ili, pak, rigamo vatru kao zmajevi i uništavamo svijet koji volimo.
Nastojim ne zapaliti svoj svijet svojim bijesom.
To je jako teško."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)