Preskoči na glavni sadržaj

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika.

Put preko Jaske

Aquatika

Som - maskota akvarija

Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znanstvenika koji tvrde da će, ako ovim tempom nastavimo, do 2050. u moru biti više plastike nego riba.

Korana - pogled na Foginovo kupalište

Sljedeća postaja bio nam je Nikola Tesla Experience Center, koji je zaokružio naše proljetno putovanje u Liku, jer, nakon školovanja u Gospiću, Tesla je upisao karlovačku gimnaziju u kojoj je stekao posljednju formalnu diplomu, i u kojoj ga je inspirirao profesor Martin Sekulić. Prikaz Teslinog života prije dolaska u Karlovac, priče o njegovom školovanju, o gradovima u kojima je radio, ali i o njegovim fobijama i izumima zanimljivo su prikazani, a kvizovi kojima možemo preispitati vlastitu genijalnost djeci su se posebno svidjeli.

Nikola Tesla Experience Center (preko puta njega je besplatan parking)

Gimnazija

U ulozi Teslinog oca u filmu, koji se u centru prikazuje, glumac je osječkog HNK, Ivan Ćaćić

Unutrašnjost centra

Pogled na gimnaziju

Osobito inspirativan kutak za učitelje

Ono što me ugodno iznenadilo u Karlovcu jest da sam se osjećala kao kod kuće - naime, Karlovac je u mnogočemu nalik Osijeku. Kao što Osijek ima Tvrđu, Karlovac ima Zvijezdu - najstariji dio Karlovca, čija gradnja je počela 13. srpnja 1579., a koji je okružen obrambenim šančevima koji su pretvoreni u interesantne parkove koji Karlovcu daju topao ugođaj. Također, glavni trg, Trg bana Jelačića, podsjeća na Trg svetog Trojstva u Tvrđi, a unutar zvijezde nalaze se dvije crkve, baš kao u Tvrđi.

Jedan od šančeva

Jedna od ulica unutar Zvijezde

Glavni trg Zvijezde, kao i Tvrđa, ima kužni pil, a odnedavno, kao i Tvrđa, oskudijeva zelenilom

Radićeva ulica i gostionica Putnik (koja je postojala još u 18. stoljeću)

Paviljon Katzler iz 1897., danas muzej i suvenirnica

I Karlovac, kao i Osijek, ima - Promenadu


Kao i Osijek, i Karlovac se nekoć ponosio kožarom u vlasništvu obitelji Jakil, a
koja se prometnula u daleko poznatu Karlovačku industriju obuće, KIO

Kao i Osijek, i Karlovac se nekoć ponosio sinagogom

Restoran Tempo


Pogled na Kupu

Palača Barako

U Karlovcu su upravo počeli Dani piva (koji se trenutno održavaju i u Osijeku!) pa restorani nude jela u kojima je pivo ključak sastojak. Mi smo posjetili Restoran Tempo koji nudi Beer Burger, ali i tortu oplemeljenu crnim pivom. Tik do restorana za oko mi je zapelo predivno pročelje palače koju sam fotografirala u prolazu, naknadno saznavši da je riječ o palači Barako, kući jednog od karlovačkih milijunaša, Jovana Baraka, na čijem je mjestu sve do požara 1866. stajala kuća u kojoj je stanovao Ivan Mažuranić, a u kojoj se rodio otac Ivane Brlić Mažuranić, Vladimir. Naravno, i Ivana je kao dijete nekoliko godina stanovala u Karlovcu, dok joj je otac obavljao posao gradskog suca i kasnije, podžupana.

Karlovac je melem za oči svakog obožavatelja secesije jer, kao i Osijek, nudi divna arhitektonska ostvarenja s kraja 19. stoljeća i početka 20., kao što su kuće Vranyczany ili Frohlich. Njihovi zidovi kriju priče bogatih obitelji koje su izgradile karlovačko gospodarstvo, ali i bogat kulturni život Karlovčana.

Palača Vranyczany u samom središtu Karlovca, kuća obitelji koja je osnovala Karlovačku pivovaru, koja se danas nalazi u vlasništvu Heineken Hrvatska

Povijesni miljokaz i nulta točka Jozefinske ceste

Gradsko kazalište Zorin dom - od 1892.

Drugo najstarije namjensko kino u Hrvatskoj - od 1920. 
(odmah nakon osječke Uranije, izgrađene 1912.)

Atlant - čest arhitektonski motiv na secesijskim fasadama u Karlovcu,
baš kao i u Osijeku


Fotografije by Šljokičasta, 24. kolovoza 2026.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Povratak kući

Davnih mi je dana moja prijateljica Marina preporučila knjigu Tene Lončarević, " Kuću treba srušiti ", dodavši da je riječ o profesorici, iz Vinkovaca, što je predstavljalo svojevrstan mig - da je "naša", da piše o stvarima koje su nama važne, da ju moram pročitati prvom prilikom.  Puna predrasuda, već po godini rođenja autorice pretpostavila sam da je riječ o spisateljici koja je na svojoj koži osjetila rat i koja je, stoga, poput mitskog bića koje je prokleto za vječnost, osuđena da cijeli zemaljski vijek o tom ratu promišlja i zapisuje - kao sva'ko u Slavoniji 'ko umije pisati. No, Tena Lončarević puno je više od ratnog čeljadeta.  Pejačevićeva "Na dnu ladice noćnog ormarića ispod donjeg rublja leži pismo. Tu je desetljećima, mijenjaju se uzorci grudnjaka i gaćica, mijenjaju se krojevi i veličine, ali ono ostaje, u nožićem proderanoj kuverti, s bordo profilon druga Tita na markici i nervozno ispisanom Nadinom adresom. Ponekad, kad izvlači komad rublj...

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Težina svijeta na prvom vratnom kralješku

Zamisli potpuni muk, prazan prostor, crnilo. I onda, odjednom, bljesak! - evo te, u Sunčevoj maglici, u tom polju zvijezda, u nepreglednom blještavilu! Atom, točkica, prasak - vidiš li? Pronalaziš li se u nepreglednoj tami svemira ili se, pak, vidiš u svjetlu majčine utrobe? Nekidan, usred večernje mise na dan njegova rođendana, sin mi je na uho šapnuo: "Mama, prije točno osam godina bio sam najmanja beba na svijetu", razvukavši usnice u široki osmijeh. "I najslađa", odgovorila sam, razmišljajući, ususret pretvorbi na oltaru, o predodžbama koje naš um stvara da bi razumio velike stvari - veličanstvenost svemira, čudo rođenja, Boga raširenih ruku. Zato, prije nego su postojale povijest, znanost i pisana riječ, postojali su mitovi - priče kojima si čovjek pokušao pojasniti svijet, prirodne pojave pa i samog sebe. Nolanov Odisej podsjetio me na mitove kojima nas je poučavala profesorica Nada Tomašević, na nadrealne likove i pouke koje tada nismo mogli razumjeti - sada ...