Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju.
Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom
zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao sedamnaestogodišnjakinja zaručila s Vatroslavom Brlićem (
"Sad, gdje se svi u stvar upliću, sad, sad ga istom poznam. Bože, zašto mi iluzije nepustiše? Sad znam što je med nama! "Moraš" je med nama. A tko nam zapovieda? Neznam! - Bar da je tri godine poslje pojavio se. Ja se još nisam ništa zabavljala, nisam svieta vidila, a ljubila?..."). Na samom početku, Ivanini zapisi otkrivaju vrckavu četrnaestogodišnjakinju koja o svemu ima mišljenje, kojoj se sedmorica u Zagrebu sviđaju (
"...a tu su moji principi: izim Hrvata nikoga."), koja se divi svojoj majci, koja promišlja o Bogu... Ivana je sanjarka koja se voli igrati riječima, premetati ih, prevoditi. Ona je "vetrenjasta" mladica koji gaji čeznuća, ideale, kojoj se duša vazda uznosi i divi, a koju more (pubertetske ili?) promjene raspoloženja. "Bilješke Ivane Mažuranić nisu običan tinejdžerski dnevnik", kaže urednica Sanja Lovrenčić, a i ja bih se složila s njom. Ivanin vedri duh pršti iz svake rečenice - ona "voli da voli", ona se grozi ljudi koje ništa ne dira, kojima ništa nije sveto... Pronalazim se u njezinom moru entuzijazma, filozofiranja i samoprijezira - jednoć sam i ja bila mlada, a sada mi je tuđa mladost dirljiva!
 |
| Stari grad Ogulin |
 |
U Zavičajnom muzeju Ogulin u kaštelu nalazi se i spomen soba Ivane Brlić Mažuranić (na slici je četrnaestogodišnja Ivana u narodnoj nošnji)
|
 |
Tadijanović povodom otvorenja spomen sobe, povodom Ivaninog 100. rođendana
|
 |
| Kopija rukopisa "Šegrta Hlapića" |
Na pisanje dnevnika Ivanu je inspirirao njezin stričević Fran Mažuranić koji je sklonost pisanju smatrao obiteljskom bolešću i koji joj je čitao iz svoje bilježnice koju je uvijek nosio uza se, kako opisuje Sanja Lovrenčić u "
U potrazi za Ivanom". Po uzoru na Sanju Lovrenčić, i ja sam se otisnula u potragu za Ivanom, a nakon boravka u kući u Slavonskom Brodu i stajanja pod oblokom u Jurjevskoj 5, na kojem je četrnaestogodisnja Ivana toliko puta gledila Zlatka - na red je došao bajkoviti Ogulin.
U grad u podnožju mistične planine Klek stigli smo jednog kišnog petka i najprije bacili oko na Đulin ponor - ponor dubok 40 metara koji se nalazi u centru grada i o kojem se pričaju brojne legende, kao ona o djevojci Zulejci (ili Đuli) koja se zaljubila u krajiškog kapetana Milana i bacila u ponor nakon što je on poginuo u Turcima (nekima se čini da u kamenu iznad ponora i danas vide Milanovo žalosno lice). Kraj samog ponora nalazi se stari grad Ogulin, kojeg je osnovao Bernardin Frankopan 1500. kao obranu od Turaka. U kaštelu se nalazi Zavičajni muzej Ogulin u kojem je prikazan život Ogulinaca i Ličana, što mi je bilo posebno znakovito, s obzirom da su moji preci u Slavoniju stigli iz Like.
 |
| Domovinski rat u Ogulinu |
 |
| Detalj iz života Ogulinaca |
Iako se smatra odveć bedastom, Ivana kao četrnaestogodišnjakinja već znade što želi od života - "mnogo, mnogo toga napisati, onda datume napisati, umrieti i da se po smrti štampa, dopadne i... proslavi domovinu i mene". Dok zapisuje pjesmice i kratke priče, ona promišlja o prozi i poeziji i naposljetku, odabire prozu jer "tko sredinom ide, najsigurniji je", nadajući se možda da ju kao prozaisticu neće obasjati trak sunca koji obasjava pjesnike, ali da ju neće ni zadesiti sjena žalosti. Ivana je temperamentna, gorljiva - prepoznaje sretne trenutke života ("Danas bijah sretna."), ali je svjesna i njihove prolaznosti ("U meni leži sjeme mahnitosti."). Srdce joj je "osjetljivije za tugu no za veselje" pa osjeća neobičnu sućut za svakoga tko je sam sebi presudio - samoubojstvo ju, kao, vjerujem, svakog adolescenta, intrigira ("Jer dobri, čisti ljudi, koji svakoga po sebi sude, svakomu vjeruju, jer ti ljudi nemogu živiti, nemože ih sviet podnašati."), iako pršti od živosti i prijemčivosti.
 |
| Lička kuća |
 |
| Lička kapa |
 |
| Lički kožuh |
"Ah! kako sam ja sretna. Jednoga muči zlo zdravlje, drugoga zao nesretan temperament, trećega siromaštvo, četvrtoga sve skupa, a mene ništa, ništa. Nije li to grieg da čovjek kod takovih darovah tako malo na Boga misli. Ali ja ga ljubim, ljubim u svih formah ljubim u svemu u naravi u svietu...ali nije li to profanacija? Ja neznam nu On zna. Zna da sam mu zahvalna, ah zahvalna za svu tu sreću ako prem mu to samo...uživanjem te blaženosti izkazujem. Zašto mi je tako lijepo? Roditelji, zdravlje, veselje, bogatstvo, ime, dičan narod, sve, cieli sviet je moj! Oh! mene je strah! Bože občuvaj i pomozi!"
"Knjige su meni takova slast, utjeha (!), zabava, u svaki čas takovo uživanje da...nu...da knjigu nemogu med sviet brojiti. Ona je nješto za se, liepa knjiga je najljepše na svietu, jer najljepše slavi. Od nekoga vremena nikada nečitam a da nebi mislila o vrednosti knjige, o mislima, o njihovoj istini, i naravnosti što se mojih čuvstva tiče, o utisku cieloga, zašto ovo ma i naravno manje naravni utisak čini, što čini dobar šta zao utisak. Da, o svem tom više mislim no i o pripoviesti samoj. Pak višeputa na koncu mogla bi ti reći sud ob knjizi, nu ne baš točno s djelovanjih. To je svakako zamršeno? šta ne dnevniče? Nu ja znam šta mislim. I od onda mi je knjiga još veća slast, još ljepša, nadzemaljska, nečini mi se kano samo ugodno uzrujavajuća zabava već kano najljepša najtoplija znanost u kojoj se kadkada izliev tako srodnih a nepoznatih srdacah nalazi da gotovo drhćeš i veseliš se da ma i u nepoznatoj zabiti tvom srdcu odziv kuca."
 |
| Titova ćelija u kaštelu |
 |
| Planinari u Ogulinu |
U dvorištu kaštela nalazi se Ivanina kuća bajke, interaktivni muzejski postav koji je djeci bio zanimljiv (vila Kosjenka bila je stručni vodič), ali koji je mene malkoc razočarao. Nadala sam se kući posvećenoj Ivani Brlić Mažuranić, znajući da je njezin život dovoljno zanimljiv da ispuni čitavu kuću, a pronašla tek nekoliko soba s izlošcima vezanim prvenstveno za formu bajki i za tek nekoliko Ivaninih likova iz "Priče iz davine" (Bjesomar mi je rekao da je moja supermoć opominjanje djece zbog nepospremljenih cipela). U kući su organizirane posjete školske djece, a mi, odrasli, morali smo se zadovoljiti zavičajnim muzejom odnosno spomen sobom Ivane Brlić Mažuranić i šetnjom do mjesta na kojem je nekoć stajala prizemnica u kojoj je rođena mala Ivana Mažuranić.
"Ona je mehka, promienljiva, lahko joj zapoviedati bi bilo, nu moralo bi se gledati da stane misliti šta joj se nameće i da razširi, razloži si sama sve, a ne da misli ono što ju se nauči misliti. Da bi uviek samnom bila ja bi joj to možda dokazala. Samostalnoga značaja nije, nu nebi ju majka smjela opet tako držati da joj nikada ni na kraj pameti nedodje reći što misli i ćuti uviek u njezinoj blizini misliti i ćutiti što može reći. Tako postaju dvie osobe, tako postaje pretvaranje. Možda bi dobro bilo da je odgojena ko ja, a ja ko ona. Nu...nebi ja moje majke, ma i koliko me karala, ta njenu dala. Izkreno, dnevniče, znaš da meni pero sad drhće, nu... zašto se ni moja majka o osjećajih, ob onom o čemu se malo tko razgovarati hoće, samnom ne razgovara? Nikada. Zar se zbilja nemože u moju dobu više postaviti ili zar...čovjek kraj majke mora još prijeteljicu, prijatelja, dnevnik imati? Nemože li se za čas skrbih, koje znam da joj i ja dosta zadavam, ali ipak, otresti pak me pitati što mislim o tom ili onom, ili možda joj se čini da...nemislism? Moja pogreška nije da nemislim, već da odviše mislim. Pak da majka nebi te misli mogla razumieti, mogla slušati, pomoći mi razrediti ih da se tako ne miešaju bez svakoga reda?"
 |
| Ivanina kuća bajke |
 |
| Mjesto Ivanine rodne kuće |
 |
| Ulica Bernardina Frankopana koja vodi do parka kralja Tomislava i Frankopanskog kaštela |
 |
| Gradska knjižnica i čitaonica Ogulin |
"Nu što je sviet? U kojem katekizmu ćeš na to pitanje odgovor naći? Ono što je najbliže, najmanje pojmiš. Zašto je čovjek tako stvoren da ima dosta sile da sve hoće pojmiti a premalo da i ma šta, najmanju stvar pojmi? Zašto da kadkada takovo ćućenje, takova nešta žari, peče, zašto gori da sve pojmi a ipak ništa ne pojmi? Kad hoćeš da jednom takovu misao logično razaglabaš, urediš, onda izčezne jer je sama u oprieci sa logikom koja ju svojom...logikom uništuje. A snuj dugo nelogično nad tom misli nad tim: poludit ćeš. Smij se, narugaj se samomu sebi, jedini je liek. Kako je to tužno da čovjek mora tiekom vremena praksu svieta steći ili umrieti, dotično voliti smrt no praksu. Da, ja ju volim, da ako se tako uzme ljubim smrt, ko jedinu spasiteljicu, pred tom nemani pred tom grozotom, pred tom praksom. Dakle me u istinu samo ona može toj nemani oteti? Neka me otme, neka dakle. Bar ću pojmiti sve sve, bar ću znati, bar ću toj užasnoj praksi života umaći."
Vodim djecu (tjerajući od njih bjesove), koja "neimaju praksu svieta", da vide kišom okupani Klek, da se zagledaju u zagonetni Đulin ponor, da opipaju život, čas vedar, čas besmislen (čak sam im, po uzoru na Ivanu, poklonila bilježnice u koje mogu zabilježiti dojmove s putovanja). Nakon "Priča iz davnina", koje tjednima čitamo, i koje govore o pravednosti, dobroti, hrabrosti, o zahvalnosti i ljubavi koje ne poznaju granice vremena i prostora, poželjela sam da književnicu Ivanu dožive kao djevojčicu koju su snovi, ideali i srce vodili u životu, jer i sama smatram da je to jedini ispravan način življenja. Mrsko mi je kad o Ivani govore kao o ženi "zarobljenoj" između umjetnosti i majčinstva ili o ženi koja je imala svjetlu i tamnu stranu - iznimno cijenim njezin um i njezine odluke, ne smatram ju žrtvom života. Za razliku od mnogih žena tog doba, odgajana u obitelji koja ju je obdarila slobodom da uči, misli i piše, a kasnije i u braku s muškarcem koji ju je cijenio i volio, Ivana je imala svoj život u svojim rukama, do samog kraja! Bila je svestrana, bila je strastvena, stvarala je i sanjala, bila voljena i voljela je - dala se u sve srdcem, ali život joj nije uvijek vratio istom mjerom. Ipak, živjela je! Itekako je živjela!
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)