Šljokičasta žena

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

"Divisadero" je naslov koji dugo nosim u mislima - još otkad sam prvi put pročitala recenziju Iline Cenov, a koja ga je otad pročitala pet puta ("Broji se samo ponovno čitanje, rekao je Nabokov.") i o njemu pisala još bar triput - a kojeg od Panonskog festivala knjige držim i na polici. Divisadero predstavlja crtu koja razgraničava, a sama riječ dolazi od španjolskog divisar — gledati nešto izdaleka. Roman kanadskog pisca šrilankanskog podrijetla, Michaela Ondaatjea, započinje prologom kojeg piše Anna - iz njezinih riječi da se zaključiti da je romantična duša koju more neriješeni odnosi iz prošlosti. Ona citira Nietzschea, koji tvrdi da umjetnost postoji da nas ne bi uništila istina, i pokušava se odijeliti od osobe koja je nekoć bila. Iz njezine perspektive saznajemo o njezinom odrastanju u kalifornijskoj provinciji u sedamdesetima. Udovčeva je kćer, a njezina sestra, Claire, posvojena je djevojčica čija je majka umrla. Ocu pomaže najamnik Coop, siroče od djevoj...

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Davnih mi je dana moja prijateljica Marina preporučila knjigu Tene Lončarević, " Kuću treba srušiti ", dodavši da je riječ o profesorici, iz Vinkovaca, što je predstavljalo svojevrstan mig - da je "naša", da piše o stvarima koje su nama važne, da ju moram pročitati prvom prilikom.  Puna predrasuda, već po godini rođenja autorice pretpostavila sam da je riječ o spisateljici koja je na svojoj koži osjetila rat i koja je, stoga, poput mitskog bića koje je prokleto za vječnost, osuđena da cijeli zemaljski vijek o tom ratu promišlja i zapisuje - kao sva'ko u Slavoniji 'ko umije pisati. No, Tena Lončarević puno je više od ratnog čeljadeta.  Pejačevićeva "Na dnu ladice noćnog ormarića ispod donjeg rublja leži pismo. Tu je desetljećima, mijenjaju se uzorci grudnjaka i gaćica, mijenjaju se krojevi i veličine, ali ono ostaje, u nožićem proderanoj kuverti, s bordo profilon druga Tita na markici i nervozno ispisanom Nadinom adresom. Ponekad, kad izvlači komad rublj...

Zamisli potpuni muk, prazan prostor, crnilo. I onda, odjednom, bljesak! - evo te, u Sunčevoj maglici, u tom polju zvijezda, u nepreglednom blještavilu! Atom, točkica, prasak - vidiš li? Pronalaziš li se u nepreglednoj tami svemira ili se, pak, vidiš u svjetlu majčine utrobe? Nekidan, usred večernje mise na dan njegova rođendana, sin mi je na uho šapnuo: "Mama, prije točno osam godina bio sam najmanja beba na svijetu", razvukavši usnice u široki osmijeh. "I najslađa", odgovorila sam, razmišljajući, ususret pretvorbi na oltaru, o predodžbama koje naš um stvara da bi razumio velike stvari - veličanstvenost svemira, čudo rođenja, Boga raširenih ruku. Zato, prije nego su postojale povijest, znanost i pisana riječ, postojali su mitovi - priče kojima si čovjek pokušao pojasniti svijet, prirodne pojave pa i samog sebe. Nolanov Odisej podsjetio me na mitove kojima nas je poučavala profesorica Nada Tomašević, na nadrealne likove i pouke koje tada nismo mogli razumjeti - sada ...

Iako mi se na društvenim mrežama nude egzotične destinacije, da me netko pita, rekla bih da mi je najdraže putovanje ono kroz vrijeme i da se rado, možda i češće nego prosječan svat, prisjećam odrastanja, uvijek vođena onom "Part of where I'm going is knowing where I'm coming from" ( Gavin DeGraw bio je guru generaciji koja je pohađala srednju školu početkom tisućljeća, a One Tree Hill je na Netflixu ovih dana, što vam nije jasno?), pronalazeći asocijacije na minule dane u svakodnevici svog odraslog života. Tako se, na primjer, dok slušam " Dandelion " Elle Langley, prisjećam svojih šalabazanja po susjedstvu, igranja žmire sa starijim dječacima i djevojčicama u ulici, kao i poniženja koje sam doživjela kad mi je jedna od njih obećala iznenađenje ako zinem, a onda mi gurnula pahuljastu kuglu ocvalog maslačka u usta. Čudno je što pamtimo, a što zaboravljamo, ali jasno se sjećam kako su se maslačkovi padobranci poljepili po mojoj usnoj šupljini i kako mi se jed...