Kad se u rujnu 1940. sedamnaestogodišnji Marcel Ravidat, mehaničarski šegrt, vratio u duboku jamu pokraj Lascauxa , koju je par dana ranije pronašao s prijateljima, nije ni sanjao da će se o njihovom otkriću jednog dana čitati u školskim udžbenicima. Otkrivši dvoranu dugu oko trideset metara, na čijem kraju je bio hodnik oslikan raznobojnim crtežima velikih životinja, naslutio je da je riječ o umjetnosti, ali ne i da je ona stara 17.300 godina, da je njezin autor pračovjek. Nije li to fascinantno! Oduševljava me pomisao da su spiljski ljudi, koji su svakog dana preživljavali u okrutnim uvjetima i koji su živjeli jedva četrdesetak godina, imali potrebu izražavati se umjetnošću, koju neki danas smatraju privilegijom, luksuzom. Zamišljajući praljude kako crvenim dlanovima slikaju divlje konje po kamenim zidovima spilje, pitam se, živimo li danas život koji nadilazi puko preživljavanje? Je li inaša potreba za maštanjem, za priželjkivanjem, za stvaranjem i divljenjem izumrla? Teško je razlu...
"U sutonu života bit ćemo suđeni po ljubavi", rekao je župnik na misi za Sisvete, prisjećajući se riječi svetog Ivana od Križa. Misli su mi zatitrale, jer baš sam se tog jutra, prije odlaska na misu, posvađala sa svim svojim ukućanima, i vjerojatno bismo, da nismo izašli iz stana, još uvijek galamili jedni na druge, jer se nekome mora istu stvar ponoviti sto puta, jer se netko ustao na krivu nogu, jer netko želi gledati nogometnu utakmicu, jer nekome treba dvadeset minuta da se obuje, netko nikada ne namjesti krevet nakon što se iz njega izvuče, a netko je isfrustriran što je uopće pomislio da je sposoban odgojiti živa bića. Da, ja nisam iz šuteće obitelji, nisam to nikad bila. Mi smo valjda uvijek vjerovali da istina oslobađa i bili ponosni na tobožnju hrabrost da ju iznesemo i drugome nabijemo na nos. Oduvijek se u mojoj kući bez pardona drugima brojalo mane, iznosilo prigovore i prijedloge, i uvijek je to bilo izrečeno - bez zagrljaja. Upravo zato, knjigu "Mi se ne gr...