Šljokičasta žena

Ne znam kako kod vas, ali u našem kućanstvu jednostavno pitanje kao što je "Zašto se hot dog zove hot dog?" može dovesti do predavanja o američkoj povijesti, odnosno priči o europskim doseljenicima koji su, uz brojne gastronomske poslastice, u Ameriku donijeli i krvoločni nagon za otimanjem zemlje i uništavanjem starosjedilačkog stanovništva. Dok djeci pričam o bolestima, ratovima, nasilju, prisilnim preseljenjima i smještanjima Indijanaca u rezervate, gledaju me razrogačenih očiju, misle da izmišljam (ili misle - pobogu, mama, samo me zanimalo tko je hot dog nazvao tim smiješnim imenom) - njima je nezamislivo da ljudi umiju biti tako zli, a ja mislim - bilo bi vrijeme za malo Native American literature. U srednjoj školi sam pročitala knjigu jednog pisca koji se u to vrijeme predstavljao kao Indijanac (u međuvremenu je njegovo podrijetlo dovedeno u pitanje) - Owla Goingbacka - i njome se oduševila. Roman se zvao " Crota ", a bio je savršeni spoj misterije, trilera ...

Dr. Gideon Fell: Kad ste točno prvi put čuli za "Tajnu zelene kapsule" Johna Dicksona Carra, znanu i kao "The Black Spectacles" američkim čitateljima? Gospođa Šljokičasta: Bilo je to 9. siječnja, dakle, početkom ove godine. Da, sigurna sam, jer taj sam dan na Netflixu gledala film "Wake Up Dead Man: A Knives Out Mystery". Dr. Gideon Fell: Hm, malo je čudno da niste ranije čuli za njega, ipak je on "kralj krimića", uz bok "kraljici" Agathi Christie. No, kakve veze Josh Brolin ima s Johnom Dicksonom Carrom? Gospođa Šljokičasta (uzbuđeno): U filmu, koji i sam počiva na temi zatvorene sobe, postoji čitateljski klub u kojem se čitaju krimići, a među njima i "The Hollow Man" Johna Dicksona Carra. Ta knjiga nije prevedena na hrvatski jezik, ali sam u knjižnici već sljedećeg dana pronašla knjigu "Tajna zelene kapsule", jedan od prevedenih romana tog zanimljivog predstavnika zlatnog doba detektivske proze, stručnjaka za roma...

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...