Šljokičasta žena

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Davnih mi je dana moja prijateljica Marina preporučila knjigu Tene Lončarević, " Kuću treba srušiti ", dodavši da je riječ o profesorici, iz Vinkovaca, što je predstavljalo svojevrstan mig - da je "naša", da piše o stvarima koje su nama važne, da ju moram pročitati prvom prilikom.  Puna predrasuda, već po godini rođenja autorice pretpostavila sam da je riječ o spisateljici koja je na svojoj koži osjetila rat i koja je, stoga, poput mitskog bića koje je prokleto za vječnost, osuđena da cijeli zemaljski vijek o tom ratu promišlja i zapisuje - kao sva'ko u Slavoniji 'ko umije pisati. No, Tena Lončarević puno je više od ratnog čeljadeta.  Pejačevićeva "Na dnu ladice noćnog ormarića ispod donjeg rublja leži pismo. Tu je desetljećima, mijenjaju se uzorci grudnjaka i gaćica, mijenjaju se krojevi i veličine, ali ono ostaje, u nožićem proderanoj kuverti, s bordo profilon druga Tita na markici i nervozno ispisanom Nadinom adresom. Ponekad, kad izvlači komad rublj...

Zamisli potpuni muk, prazan prostor, crnilo. I onda, odjednom, bljesak! - evo te, u Sunčevoj maglici, u tom polju zvijezda, u nepreglednom blještavilu! Atom, točkica, prasak - vidiš li? Pronalaziš li se u nepreglednoj tami svemira ili se, pak, vidiš u svjetlu majčine utrobe? Nekidan, usred večernje mise na dan njegova rođendana, sin mi je na uho šapnuo: "Mama, prije točno osam godina bio sam najmanja beba na svijetu", razvukavši usnice u široki osmijeh. "I najslađa", odgovorila sam, razmišljajući, ususret pretvorbi na oltaru, o predodžbama koje naš um stvara da bi razumio velike stvari - veličanstvenost svemira, čudo rođenja, Boga raširenih ruku. Zato, prije nego su postojale povijest, znanost i pisana riječ, postojali su mitovi - priče kojima si čovjek pokušao pojasniti svijet, prirodne pojave pa i samog sebe. Nolanov Odisej podsjetio me na mitove kojima nas je poučavala profesorica Nada Tomašević, na nadrealne likove i pouke koje tada nismo mogli razumjeti - sada ...

Iako mi se na društvenim mrežama nude egzotične destinacije, da me netko pita, rekla bih da mi je najdraže putovanje ono kroz vrijeme i da se rado, možda i češće nego prosječan svat, prisjećam odrastanja, uvijek vođena onom "Part of where I'm going is knowing where I'm coming from" ( Gavin DeGraw bio je guru generaciji koja je pohađala srednju školu početkom tisućljeća, a One Tree Hill je na Netflixu ovih dana, što vam nije jasno?), pronalazeći asocijacije na minule dane u svakodnevici svog odraslog života. Tako se, na primjer, dok slušam " Dandelion " Elle Langley, prisjećam svojih šalabazanja po susjedstvu, igranja žmire sa starijim dječacima i djevojčicama u ulici, kao i poniženja koje sam doživjela kad mi je jedna od njih obećala iznenađenje ako zinem, a onda mi gurnula pahuljastu kuglu ocvalog maslačka u usta. Čudno je što pamtimo, a što zaboravljamo, ali jasno se sjećam kako su se maslačkovi padobranci poljepili po mojoj usnoj šupljini i kako mi se jed...

Sasvim slučajno, netom nakon finala Svjetskog nogometnog prvenstva u kojem su borili Argentinci i Španjolci, nakon čitanja knjige argentinske književnice, posegnula sam za knjigom španjolskog pisca. Kao i uvijek, pod utjecajem latino ritmova koji ljeti dopiru s radio prijemnika, zaželjela sam se kastiljske književnosti, a Javier Marías ime je jednog od najcjenjenijih španjolskih književnika. Iako je "Srce tako bijelo" roman koji se u njegovom opusu najviše spominje, "Tako počinje zlo" je primjerak koji je bio dostupan u mojoj knjižnici. Roman je ovo kojeg, s odmakom, ispisuje asistent zaboravljenog filmskog redatelja, mlađahni Juan de Vere. Njegov osebujan poslodavac, Eduard Muriel, umjetnik "živog morskog oka i mrtvog magnetičnog poveza", s visokim razdjeljkom i tankim brčićima, pripovijeda mu o svom životu i u njegovoj prisutnosti promišlja o tome što poduzeti uslijed spoznaje da tvoj prijatelj nije osoba koja si mislio da jest. "... nemoguće je vra...

Prije nego spremim ručnike i kupaće kostime u torbu pa se zaputimo prema bazenima na kojima ćemo provesti neobično sparan srpanjski dan, moram odlučiti s kojom ću se knjigom družiti. Uzmem jednu s hrpe i održim audiciju - ako me već na prvoj stranici knjiga usisa, ona je the chosen one, a ako mi misli odlutaju, priliku dajem sljedećoj. Zato, dovoljno je reći - "Ubij se, ljubavi" bila je prva na hrpi. Znam, malo je sramotno da sam ju uopće posudila, a još je sramotnije da sam se s njom poistovjetila, da mi se svidjela - jer knjiga je ovo o pomahnitaloj ženi, novopečenoj majci koja mašta o tome da ubije svoje dijete i muža. Kunem se, posudila sam ju iz knjižnice samo zato što mi je naslov bio poznat - znala sam da je Hollywood lani na svijet donio adaptaciju ove knjige i da je u njoj glumila Jennifer Lawrence koja je koješta, ali je i izvrsna u svom poslu. Na prvoj stranici romana bezimena protagonistica progovara sljedećim riječima: "Ležala sam na travi, medu srušenim sta...