Šljokičasta žena

Krajem svibnja udala se Dua Lipa - portali su bili preplavljeni fotografijama njezinog intimnog vjenčanja u londonskoj gradskoj vijećnici Old Marylebone, člancima o Schiaparelli couture kostimu kojeg je nosila umjesto vjenčanice i priča o njoj i izabraniku njezina srca, glumcu Callumu Turneru. Jedna od simpatičnih cute-meet priča jest i priča o tome kako su prilikom upoznavanja u kafiću u Los Angelesu čitali istu knjigu, roman "Trust" iliti "Dogovor" Hernana Diaza, na što je šarmantni Callum rekao: "So we're on the same page"! Iako, ako je suditi po njezinom  Service95 Book Clubu, Dua i ja uglavnom ne dijelimo čitateljski ukus (s iznimkom koja se tiče Ferrante i Saundersa), čitajući o tom romantičnom susretu, i ja sam poželjela pročitati slavni "Dogovor"! Moram odmah reći, u usporedbi s Joyce Carol Oates , "Dogovor" mi se učinio kao breath of fresh air. Na samom počeku, sadržaj je otkrio da se ova priča u priči sastoji od četiri di...

Srela sam nekidan susjedu u knjižnici, i iako je došla je posuditi lektiru sinu, stigla me začuđeno pitati kada stignem čitati, pogotovo takve velike knjige - pogled joj je pobjegao na knjižurinu od osamstotinjak stranica koju mi je pružao knjižničar. "Zapravo, ne znam jesam li ikad pročitala baš ovako veliku knjigu", rekla sam, a knjižničar je dodao: "Sretno!", kao da polazim na ekspediciju na neistraženi teritorij. Nije ova knjiga zastrašujuća samo zbog velikog broja stranica - iako ja doista nisam netko tko voli u jednoj knjizi boraviti više od nekoliko dana - zastrašujuća je jer ju je napisala Joyce Carol Oates, kroničarka društva koja voli struju svijesti, intenzivne emocije i snažne ženske likove. No, povodom 100. rođendana Marilyn Monroe, poželjela sam pročitati tu kultnu Oatesinu "Plavušu", prvotnu objavljenu na početku novog milenija. U njoj, u prologu, ambiciozna autorica pojašnjava da nije riječ o biografiji, i da, iako je nadahnuće crpila u stv...

Možda vam ljetno doba ne zvuči kao savršena kulisa za cosy (ili cozy, zavisi s koje strane Atlantika se nalazite) mystery priču, pogotovo onima kojima je poznat termin " Christie for Christmas ", ali kraj školske godine u meni redovito probudi želju za djelima kraljice krimića - baš u lipnju običavala sam iz knjižnice dovlačiti njezine knjige, čitati ih na travnjaku, na balkonu, nositi ih na more, iscrpljujući svoje sive stanice na ljetnoj žegi. Moja prva Christie bila je "Tragedija u tri čina", moja omiljena "Deset malih crnaca", a negdje između njih pročitala sam gotovo polovicu njezinih romana. Ipak, nijednom nisam pročitala roman u kojem su glavni likovi njezini mladi detektivi, Tuppence i Tommy! Štoviše, njihova su mi imena bila potpuna nepoznanica sve dok ih nisam ugledala na poleđini knjige "Tajanstveni protivnik" (prvi put objavljene 1922.), koja se nudila na štandu na Panonskom festivalu knjige. Priča ide ovako - djevojka Prudence Cowley...

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...