Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi.
Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik "Waldenu", "U divljini" ili neku drugu knjigu o (gotovo uvijek) muškarcu koji se povlači u prirodu, knjigu u kojoj se nemirna usamljenost transformira u iscjeljujuću samoću. Zamislite čuda kad sam, istražujući, saznala za roman u kojem žena preživljava sama, u šumi, i to u susjedstvu, u austrijskim Alpama.
"Iznenada mi se učinilo potpuno nemogućim preživjeti taj sunčani svibanjski dan. A istovremeno sam znala da ga moram preživjeti i da za mene nema bijega. Morala sam se pritajiti i jednostavno ga preživjeti. Ta nije to bio prvi dan u mom životu koji moram preživjeti na taj način. Što se budem manje opirala, to će biti podnošljiviji."
Sredovječna udovica došla je na kratki odmor u velebnu lugarnicu svoje rođakinje Louise i njezina muža Huga, uz mali proplanak na rubu kotline, ispod visokih planinskih litica. Zabrinuta za svoje domaćine koji se noć ranije nisu na vrijeme vratili iz sela, izjutra je pošla u potragu za njima, u pratnji Hugovog psa, Luchsa (njemački ris), i glavom udarila o nešto, zateturavši natrag. "Iznenađeno sam ispružila uku i napipala nešto glatko i hladno: nepoznatu prepreku na mjestu na kojem nije moglo biti ničega drugog osim zraka." Užasna nevidljiva stvar, nalik prozorskom staklu, ispriječila se između nje i ostatka svijeta, koji je, kako se čini, mrtav - tako započinje roman "Zid" austrijske književnice Marlen Haushofer.
U situaciji u kojoj nema druge nego se vratiti samoj sebi (važno je imati se čemu vratiti, zar ne?), bezimena protagonistica morat će naučiti živjeti u skladu s prirodom - odanim psom, kravom koju je nazvala Bella, mačkom koja ju možda "poznaje bolje nego što ona zna samu sebe i može naslutiti za što je sve sposobna". Zapisivat će događaje da bi zadržala zdrav razum, planirati sadnju krumpira, dokumentirati košnju trave (hm, ovaj put pažljivije sam slušala tatu dok je objašnjavao na koje sve načine mraz može opeći trešnje) jer radio u Hugovom mercedesu je nijem, a na nebu nema aviona - nitko ne dolazi po nju.
"Ne znam zašto to činim, nešto gotovo poput unutarnje prisile goni me na to. Možda se bojim da bih, kad bih se naviknula na nešto drugo, pomalo prestala biti ljudsko biće te bih uskoro počela plaziti uokolo prljava i smrdljiva i ispuštati nerazumljive glasove. Nije da sam se bojala da ću postati životinja, to ne bih bilo tako strašno, ali čovjek nikada ne može postati životinjom, on se spotiče preko tog razvojnog stupnja i završava u bezdanu. Ne želim da mi se to dogodi. U posljednje vrijeme upravo me je toga najviše strah i zbog tog straha počela sam pisati svoje izvješće. Kad dođem do njegova kraja, dobro ću ga sakriti te ga potom zaboraviti. Ne želim da ga to strano biće, u koje ću se pretvoriti, jednog dana pronađe. Učinit ću sve da izbjegnem tu preobrazbu, ali nisam dovoljno umišljena da bih čvrsto vjerovala kako se meni ne može dogoditi ono što se dogodilo tolikim ljudima prije mene."
Što žena čini u svoja četiri zida, što kad se može uspoređivati samo s mijenama prirode, ali ne i s drugim ljudima, i što ženu uopće čini stvarnom - pitanja su koja postavlja Marlen Hausfoher ovim romanom, objavljenim daleke 1963., u poraću Austrije, prije drugog vala feminizma, netom nakon gradnje Berlinskog zida. Sloboda i strah stvari su o kojima protagonistica nikad ranije nije ni s kim razgovarala, a sada ni ne može. Može samo razmišljati o tome što ju čini ženom, što ljudskim bićem ("Postigla sam premalo svega što sam željela, a sve što sam postigla više nisam željela.") - na proplanku nema nikoga tko bi joj pomrsio planove.
Ova knjiga moćna je i nenametljiva meditacija, nužna u životu svake žene. Iako ona razmišlja o svom prijašnjem životu tek u kontekstu transformacije koju je tijekom dvije godine u šumi doživjela, čitajući, zapitala sam se - kako bih se ja organizirala, u čemu sam vješta, jesam li fleksibilna, što iliti tko bi mi nedostajao, i najvažnije - bi li znala cijeniti to da sam nekome potrebna (za šetnju, za zaštitu, za nježnost, za mužnju...)? Jer briga o životinjama i silama prirode ono je što je ovu ženu održalo na životu ("Nešto je bilo usađeno u meni, što mi je onemogućavalo da napustim ono što mi je povjereno na skrb."). Ako stablo padne u šumi, i nema nikoga da to čuje...? Ako nema nikoga o kome bismo brinuli, za koga bismo se borili, jesmo li humani, jesmo li uopće čovjek?
"Kad danas pomislim na ženu kakva sam nekoć bila, ženu s malim podbratkom, koja se jako trudila izgledati mlađom no što je bila, ne osjećam previše simpatije prema njoj. Ali ne želim je ni previše osuđivati. Ta ona nikada nije imala mogućnost svjesno urediti svoj život. Dok je bila mlada, u neznanju je uzela na sebe teško breme i zasnovala obitelj te je otad bila zarobljena u zagušljivoj punoći obveza i briga. Samo bi se duhovna veličina mogla oslobodtiti iz toga, a ona ni po čemu nije bila veličina, uvijek tek preopterećena žena obuzeta brigama, osrednje pameti, osuđena na svijet u kojem su žene bile u nemilosti i koji im je bio stran i nelagodan. Znala je o svemu pomalo, a o mnogim stvarima nimalo - sve u svemu, u njezinu umu vladao je zastrašujući nered. No i to je bilo dovoljno za društvo u kojem je živjela, koje je bilo jednako neuko i ustegnuto kao i ona. Ali jedno joj moram priznati: oduvijek je osjećala nekakvu tupu nelagodu i znala je da je sve to bilo više nego premalo."
U pogovoru ove knjige Klaus Antes, njemački pisac i scenarist, napisao je da je Marlen "pisala zato što nije smjela postati onakvom kakva je željela biti", aludirajući na činjenicu da je, unatoč studiju germanistike i nagrađivanosti za svoj književni rad, cijeli život (umrla je u 49.) bila zubna tehničarka u ordinaciji svog supruga. Iako majka i supruga, u svojim je tekstovima progovarala o ženskom identitetu, o izolaciji koju žena osjeća u muškom svijetu. Čini mi se da muškarci omalovažavaju žensku svestranost i gotovo sam sigurna da uopće ne razumiju tu vrstu podvojenosti koja snađe ženu koja je, unatoč umjetničkim porivima, u ovom životu prisiljena imati konvencionalni posao i tradicionalnu ulogu samo zato jer želi i - obitelj (naravno, sasvim su drugačija priča one koje je društvo uvjerilo da želi). O njoj govore požrtvovne majke i književnice kao što su Ivana Brlić Mažuranić ili Shirley Jackson, ali i s njom se borila i Doris Lessing, koja je izabrala umjetnost, ostavivši svoju djecu njihovom ocu na brigu (jeste li primijetili, kad govorimo o lošim izborima i sklonostima omiljenih nam pisaca, kod muškaraca je najčešće riječ o nekom obliku nasilja prema ženama, a kod žena je to gotovo uvijek odnos prema njihovoj djeci?), i Anaïs Nin i Virginia Woolf, koje su izabrale život bez djece, kako bi imale slobodu umjetnički djelovati. Draga Virginia, da bi žena pisala, ona mora imati malo više od vlastite sobe, zar ne? Pomalo kontradiktorno, da bi pronašla svoj identitet i progovorila svojim glasom, žena se najprije mora izboriti za vlastitu tišinu.
"U dolini je vjerojatno još uvijek sipilo te sam, kao i uvijek kad je bilo loše vrijeme, mislila na mačku. Istina, sama si je izabrala takav slobodan život. No je li uistinu pritom imala izbora? Mislim da nije. Nisam nalazola prevelike razlike između sebe i nje. Ja, doduše, jesam mogla birati, ali jedino glavom, a to mi gotovo i nije koristilo. Mačka i ja bile smo sazdane od istog materijala i sjedile smo u istom čamcu, koji se, zajedno sa svime što je na njemu živjelo, bližio velikim i tamnim vodopadima. Kao čovjek imala sam jedino čast to prepoznati, ali ne i poduzeti nešto protiv toga. Jedan vrlo dvojbeni poklon prirode, kad bolje promislim."
Na suptilni način, okupana reskim planinskim zrakom i nahranjena masnim mlijekom, protagonistica Marlen Haushofer miri majčinski instinkt s potrebom izražavanja vlastitih želja, oslobađa se očekivanja društva i napokon biva čovjekom, držeći u svojoj ruci svoju sudbinu. Samo, zašto se čini da takvu moć žena ima tek po smaku svijeta?
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)