Trst je naš!

"Mama, zažmiri i onda plivaj", kaže mi i ja poslušno sklopim oči i ispružim tijelo u vodenu masu. "Nema boljeg osjećaja!" doda Franka, a ja si pomislim da nema boljeg od toga da tvoje dijete umije prepoznati ljepote življenja. Zabilježiti ih, ponuditi ih - moja je želja, ljeti osobito živa, kad se djeca oslobađaju, kad žive nekim neomeđenim životom. Čini se, jedino što im kvari zabavu sam ja - majka/zatvorska čuvarica/menadžerica/life coach - koja traži bar privid strukture obiteljskog života.

Ususret Miramareu (parkirali smo uz šetnicu Barcolu, parking je besplatan) - cijena ulaznice u dvorac je 12 eura, za djecu je ulazak besplatan

Gradnja na stijeni bila je u 19. stoljeću arhitektonski pothvat, ali Maksimilijan nije odustajao od svoje vizije

Knjižnica u dvorcu, s originalnom zbirkom knjiga Maksimilijana i Charlotte

Charlottina soba za slikanje

U ljeto sam uronila s kojekakvim zbirkama eseja koje mi pomažu pomiriti raspršene misli, koje su mi ortaci u bijegu od žalosti, zahvaljujući kojima prepoznajem sretne trenutke od kojih ću istkati uspomene na ovo ljeto, koje će brzo umaći. Prvi autor u čijim djelima tražim utočiste takve vrste jest Claudio Magris - autor zbirke "Časovito", naslova koji mi je odmah prirastao k srcu. Rođeni Tršćanin, Magris intertekstualnošću kroji kratke prozne zapise u kojima je Trst nazaobilazna tema, mjesto radnje i poučak, i tako pokušava uhvatiti grad, a i njegove ljude, u časovitom, prolaznom trenutku.

Ananas se kao detalj nalazi posvuda u dvorcu - simbolizira bogatstvo, prosperitet i privlačnost prekomorskih zemalja koje su fascinirale Maksimilijana

Maksimilijan je bio strastveni botaničar i dvorac posjeduje veliku zbirku knjiga o botanici  

"Greben", tako su Tršćani nazvali usku rivu ili obalu zvanu Barcola koja se proteže uz cestu i more, gdje se mnogi rado kupaju u širokom moru, otvorenom, koje ti pomaže da zaboraviš da si zapravo na kraju maloga Jadrana, koji priziva oceanska prostranstva."

Bilo pišući o mrtvoj golubici, empatičnom krčmaru, piscu na simpoziju ili pobunjenom bankaru, Magris stvara melankoličnu atmosferu, prepoznavajući simbole u sitnicama. Nezasitno citira Baudelairea i Borgesa (kojem su skloni i Hernand Diaz i Knausgård (that's it, čitam Borgesa još ovo ljeto!) i više mi zvuči kao kavanski intelektualac, kakve možemo pronaći u djelima Mađara, da ne kažem - Hrvata, nego pisac intime, kakve očekujem susresti u djelima talijanske književnosti.

"Istantaneo, časovito, u ovom je slučaju više zvučno nego vidljivo, usprkos kromatizmu samoga naslova. Kad bi se duša bila u stanju otvoriti u smislu metafizičkih razmatranja, ne vodeći računa o vlastitim značajkama, besplatni plavi telefoni ne bi je mogli izbezumiti kao što se uvijek bezuvjetno događa, već bi joj jednostavno podali filozofsku opuštenost. Ali naše je srce podmuklo i tisuće svakodnevnih peripetija - perilice suđa koje puštaju vodu, majstori kojih nikad nema, ključevi od kuće koje neprestano zagubljujemo, kojekakve štete na autu, izgubljeni mobiteli, susjedi koji stalno galame, a o kreditnim karticama da i ne govorimo - odražavaju se na naše rapoloženje čak i više nego jutarnja molitva, više od nekog smrtnog ili sretnijeg slučaja, na nekom ratnom području, više od kakve lijepe poezije koju smo iznenada otkrili, od sata provedena u vođenju ljubavi, i sve to nije dovoljno da se gunđanje, koje se vrlo brzo vrati poslije toga sata ljubavi, ne nastavi."

Impresivno stubište u dvorcu

U dvorcu se nalazi originalni namještaj koji govori o habsburškom raskošnom lifestyleu

Sala del Trono - nastala nakon što je Maksimilijan postao car Meksika pa naglašava važnost loze

Habsburg-Lothringen

Maksimilijan je bio i ljubitelj umjetnosti pa je dvorac pun prelijepih detalja i umjetničkih djela

Svaka prostorija ima raskošno kasetirani strop

Sa svih strana dvorac je okružen terasom

Većina soba u dvorcu imaju pogled na more (prozori su otvoreni!)

Ususret prvom posjetu Trstu, htjedoh od Magrisa saznati o Tršćanima - ljudi su to koji imaju vremena jedni za druge, za ispijanje un capa, za čašicu razgovora. No, ljudi koji imaju mišljenje o svemu, a o sebi šute, odveć su suzdržani za mene - opća mjesta nisu ono što me ispunjava i nakon knjiga o njima obično čeznem za ženskim pismom u kojem ću prepoznati svoje mjesto. Zato, nakon Magrisa, posegnula sam za zbirkom eseja "The Little Virtues", Natalije Ginzburg, autorice koju, sad već tradicionalno, čitam u Istri.

Nakon što sam, istražujući o "Zidu" Marlene Haushofer, pročitala esej Natalije Ginzburg "On Women", u kojem ona piše o ponorima u kakvima se svaka žena kad-tad nađe, nezasitno sam poželjela još - još osobnog, još istinitog, još autentičnog. I dobila sam još - nakon prekrasnog prologa (Natalia Ginzburg kraljica je prologa!), zbirku otvara esej "Winter in the Abruzzi", napisan 1944., u kojem Ginzburg opisuje život na jugu Italije, gdje je s obitelji živjela u političkom egzilu. Njezin suprug, Leone Ginzburg, poslan je u Pizzoli, selo na jugu, u lipnju 1940., a Natalia mu se pridružila s dvoje djece, da bi se njihovo treće rodilo upravo ondje 1943. Ona piše o zimi, o kuharicama koje pričaju horor priče, o izolaciji koja ih je činila nemirnima, o gubicima koji su se pokazali gori od progonstva.

Castelletto je mali dvorac, privremena rezidencija mladenaca za vrijeme gradnje velikog dvorca, a nalazi se u 22 hektara velikom parku uz dvorac (ulaz u park je besplatan)

"My husband died in Rome, in prison of Regina Coeli, a few months after we left the Abruzzi. Faced with the horror of his solitary death, and faced with the anguish which proceded his death, I ask myself if this happened to us - to us, who bought oranges at Giro's and went for walks in the snow. At that time I believed in a simple and happy future, rich with hopes that were fulfilled, with experiences and plans that were shared. But that was the best time of my life, and only now that it has gone from me forever - only now do I realize it."

Njezina je zbirka eseja kompendij radosti i žalosti - ona piše o iznošenim cipelama s kojima možemo živjeti (o ulogama s kojima možemo živjeti), sve dok naša djeca imaju suha, topla stopala; o prijatelju koji nastanjuje grad koji oni vole, a koji odlučuje umrijeti u njemu kao stranac; o Engleskoj; o njemu; o strahu kojem ju je rat poučio; o svom pozivu pisca; o stvarima koje ljudi čine, ne da bi ubili vrijeme, nego da bi ubili tišinu; o osnažujućoj patnji. Ona to čini na jednostavan, iznenađujuće neposredan i ogoljen način, često se koristeći - u njezinim rukama moćnim - prvim licem množine, uvijek ostavljajući mjesta za osjećaj pripadnosti koji se veže iz prostor, uz grad, uz dom.

Ovdje bi se čovjek mogao razboljeti od ljepote

Park uz dvorac pun je egzotičnih biljaka

Pogled s vidikovca u parku na kojem se nalazi sedam topova (vjenčani dar belgijskog kralja, Charlottinog oca)

Kaskade afričkih ljiljana

"Now, we live elsewhere in a completely different, much bigger city, and if we meet and talk about our own city we do with no sense of regret that we have left it, and say that we could not live there any longer. But when we go back, simply passing through the station and walking in the misty avenues is enough to make us feel we have come home; and the sadness with which the city fills us every time we return lies in this feeling that we are at home and, at the same time, that we have no reason to stay here; because here, in our own home, our own city, the city in which we spent out youth, so few things remain alive for us and we are oppresses by a throng of memories and shadows."

"We cannor lie in out books and we cannot lie in any of the things we do. And perhaps this is the one good thing that has come out of the war, Not to lie, and not to allow others to lie to us. Such is the nature of the young now, of our generation. Those who are older than us are still too fond of falsehoods, of the veils and masks with which they try hide reality. Our language saddens and offends them. They do not understand our attitude to reality. We are close to the truth of things. This is the only good the war has given us, but it has given it only to the young. It has given nothing but fear and a sense of insecurity to the old. And we who are young are also afraid, we also feel insecure in our homes, but we are not made defenceless by this fear. We have toughness and strength which those who are older than us have never known."

Piazza della Borsa - kip Naptuna iz 18. stoljeća govori o važnosti Trsta kao pomorske luke

Povijesna kavana Tommaseo na Piazza Unità d'Italia, glavnom trgu Trsta, u kojoj su kavu pili Umberto Saba, Italo Svevo i James Joyce

Zgrada gradske vijećnice na glavnom trgu

Crkva svetog Spiridona, srpska pravoslavna crkva, na trgu Ponte Rosso, uz Veliki kanal

Trst ima dugu tradiciju ispijanja kave, ali i uživanja u slasticama

La Bomboniera - austrougarska slastičarnica koja datira iz 1836. i koja je zadržala secesijski izgled

laFeltrinelli Books and Music - dobar izbor knjiga hrvatskih autora i knjiga na engleskom jeziku

Posjetitelje se potiče da ostave kratku recenziju knjige u knjižari

Gelato al sorbetto di fragola i macchiato u Illy kafiću, jer je Illy kavu Mađar Illy Ferenc osnovao upravo u Trstu

"And you have to realize that you cannot hope to console yourself for your grief by writing. You cannot to deceive yourself by hoping tor caresses and lullabies from your vocation. In my life there have been interminable, desolate empty Sundays in which I desperately wanted to write something that would console me for my loneliness and boredom, so that I could be calmed and soothed by phrases and words. But I could not write a single line. My vocation has always rejected me, it does not want to me know about me. Because this vocation is never a consolation or a way of passing the time. Ir is not a companion. This vocation is a master who is able to beat us till the blood flows, a master who reviles and condemns us. We must swallow our saliva and our tears and grit our teeth and dry the blood from our wounds and serve him. Serve him when he asks. Then he will help us up on to our feet, fix our feet firmly on the ground; he will help us overcome madness and delirium, fever and despair. But he has to be the one who gives the orders and he always refuses to pay attention to us when we need him."

Via San Nicolò 30 - kuća u kojoj je živio Joyce, u kojoj mu se rodio sin, i koja se nalazi kraj Berlitz škole u kojoj je radio (čitava četvrt naziva se Joyceovom četvrti)

Joyce prelazi Veliki kanal - kip je postavljen 2004., na stotu godišnjicu Joyceova dolaska u grad, u kojem je živio deset godina

Trst je, baš kao i djela Claudija Magrisa i Natalije Ginzburg, živo nostalgičan - u njemu su vreva sadašnjice i raskoš prošlosti jednako zastupljene. Savršeni spoj srednjoeuropske, mediteranske i slavenske tradicije, Trst je savršeni izbor za svakog ljubitelja dvoraca, književnosti, povijesti i kave (čitaj: mene)! Od predivnog Miramarea, dvorca kojeg je i prije ženidbe za svoju nevjestu Charlottu, belgijsku princezu, dao sagraditi austrijski nadvojvoda Ferdinand Maksimilijan Habsburški sredinom 19. stoljeća, do šetnje tršćanskim ulicama u potrazi za pizzom (osječka je bolja!) i presnitzom (idealan spoj štrudle/baklave/panettonea), kućama u kojima je živio James Joyce (koji je Trst, za razliku od Pule, doista volio), knjigama talijanskih autora ("The Beautiful Summer" Cesarea Pavesea) i nezaobilaznom šalicom espresso macchiata (por favore) - romantičan i živopisan, Trst će nam ostati u lijepom sjećanju.