Cruel summer

Killing me slow, out the window

I'm always waiting for you to be waiting below

Devils roll the dice, angels roll their eyes

What doesn't kill me makes me want you more

And it's new, the shape of your body

It's blue, the feeling I've got

And it's ooh, woah-oh

It's a cruel summer

Za razliku od Dalmacije, u kojoj je more hladnije (hm, kao i njezini ljudi, ponekad se čini), u Istri čovjeku uzavre krv. Crvena zemlja koja othranjuje vinovu lozu priziva na uživanje u tanjurima paste sa sočnim pomodorima, u senzualnim tartufima i un bicchiere di vino (malvazije, npr.) i ja si pomislim - ovog sam se ljeta ponovno zaljubila u svog muža! Ah, amore, guarda cosa ci hai fatto!

U tom romantičnom raspoloženju, u Istri koja me oduvijek podsjeća na Italiju (napomena: sudim po par dana provedenih u Asizu), posegnula sam za knjigom talijanske književnice Natalije Ginzburg, jer nitko ne piše strastveno o ljubavi (prema životu!) kao Talijani - rekla bih iz svog skromnog čitateljskog iskustva. Ovaj roman, originalno objavljen 1961., a u izdanju Zore iz 1969., kupila sam na Aukcije.hr za 2,65 eura (dakle, gotovo za cijenu jedne kuglice sladoleda na Jadranu) jer nisam mogla odoljeti izraubanoj naslovnici. Na samim koricama autorica je otkrila: "U ovoj su pripovijesti i mjesta i ličnosti izmišljeni. Mjesta nema na geografskoj karti, a ličnosti niti žive a niti su ikada živjele ma gdje na ovom svijetu. Žao mi je što to moram reći, jer sam ih voljela kao da stvarno postoje." Ne znam kako vaše, ali moje srce osvojeno je već ovim rečenicama.

Pripovjedačica "Glasova večeri" dvadesetsedmogodišnja je djevojka Elsa. Ona nije jedinica - njezini brat i sestra rasuli su se po svijetu - ali nije to najveća briga njezine majke, "najteža briga njene majke je ta što se ona ne udaje". Njezina hipohondrična majka o svemu ima mišljenje, ali Elsa zna s njom izaći na kraj, ona je flegmatično stvorenje, nju je teško uznemiriti. Elsina obitelj živi u obiteljskoj kući u izmišljenom talijanskom provincijskom gradu, a "život cijelog kraja povezan je s tvornicom", čiji vlasnici su De Franciscijevi. Iako priču započinje Elsa, okosnicu romana čine sudbine starog Ballote, kako su zvali gazdu De Franciscija, odnosno, njegove djece.

"- Sreća - reče on - čini nam se uvijek kao da nije ništa, poput vode je, i shvaćamo je tek kad smo je izgubili.

- Istina - reče ona. I razmisli malo, i reče: - I zlo koje činimo isto je tako, kao da nije ništa, kao da je sitnica, voda koja protiče, dok ga činimo. Da nije tako, ljudi ga ne bi činili, bili bi oprezniji.

- Istina je - reče on.

A ona reče:

- Ali zašto smo pokvarili sve, sve?

I zaplače.

Reče: - Ne mogu otići iz ove kuće! Ovdje sam podigla svoju djecu, bila sam ovdje tolike godine, tolike godine! Ne mogu, ne mogu otići!

On reče: - Onda želiš ostati?

A ona reče: - Ne.

I otputuje slijedećeg dana."

Ovaj roman minimalistička je kronika jedne talijanske obitelji koji prikazuje raskošan i perspektivan život građanskog staleža prije Drugog svjetskog rata, ali i dekadenciju vrijednosti i obiteljske sreće nakon njega. Nakon što ispripovijeda priče o nesretnim brakovima Ballotine starije djece, koja su "zbog ovog ili onog, živa i mrtva, uvijek bila nekako čudna, da su bili nesređeni, i navlačili na sebe nevolju", pripovjedačica se okreće najmlađem i najljepšem od njih - Tommasinu. On nije strastveni Talijan kakvom sam se nadala, nego je samotnjak koji hoda u otrcanom kaputu, iako ima sav taj novac. Elsa i Tommasino nalaze se mjesecima u unajmljenoj sobi bez obećanja, sve dok njihova tajna ne bude otkrivena. Uvijek iskren, jer obmanjivanje nije nikome donijelo sreću, naučio je Tommasino na primjeru svoje famiglie, Tommasino pokušava ostvariti očekivanja društva, ali i djevojke koja se u njega zaljubila, ali ne uspijeva. Nema tu romantike, nema tu ni nezrelosti ni izgubljenosti, kakva bi se mogla pripisati generacijama koje su svoje mlade živote morali nastaviti u poraću - samo neugodna istina, jer istina će te osloboditi desetljeća beznađa.

"Viđamo se samo u gradu. U mjestu izbjegavamo da se sastanemo. On tako želi.

I već se mjesecima tako sastajemo, srijedom, često i subotom, na tom uličnom uglu; i činimo uvijek iste stvari, mijenjamo knjige u biblioteci "Selecta", kupujemo zobene kolačiće, kupujemo za moju majku petnaest centimetara crnog gros-graina.

I odlazimo u sobu koju je uzeo u najam, u ulici Gorizia, na zadnjem katu.

To je soba s okruglim stolom u sredini, pokrivenim stolnjakom, i sas staklenim zvonom na stolu, koje čuva grančice koralja. Postoji i pećnica iza malog zastora, na kojoj možemo ukoliko želimo skuhati kavu.

On mi katkad kaže:

- Znaj da te neću oženiti.

A ja se počnem smijati i velim.

- Znam."

Lingvistički grub i škrt, lišen svake lirike, ovaj romančić ipak uspijeva doprijeti do čitatelja, stvoriti dramatičnu atmosferu u uspavanom gradu, pomalo nalik glazbi Piera Piccionija. Njegovi nesretni likovi prirastaju k srcu, i, iako je jasno - nema tu sretnog ni početka ni kraja ("Reče: - Ima toliko tužnih stvari u životu. Zašto da čitamo romane? Zar nije život roman?") - o njihovim sudbinama razmišljamo danima nakon što knjigu odložimo, kao da su stvarni postojali. Natalia Ginzburg piše onako kako razgovaramo, kako svakodnevno prepričavamo živote osoba čiji životi nas se ne tiču - zato se i čini da su likovi, žrtve obiteljskih i političkih zbivanja, itekako živi. Da je jelo, "Glasovi večeri" bio bi spaghetti aglio e olio - Tommasino bi predstavljao intenzivni okus češnjaka, a Elsa bi bila podatno (ekstra djevičansko) maslinovo ulje. Praktičnost i dramatična suzdržanost kojom stvara Natalia Ginzburg - čiji je prvi muž 1944. umro od posljedica mučenja od strane nacista i od koje suzdržanost ne bih očekivala, koliko god ja volim mračnu liričnost kojoj se odaje Elena Ferrante npr. - dovoljno me kopkaju da potražim i "Obiteljski rječnik", njezin autobiografski roman koji je kod nas preveden u novije vrijeme.

Natalia Ginzburg (a i Baby Lasagna, nećemo si lagati) nadahnula me na posjet Umagu, koji izgleda kao kulisa za ekranizaciju ovog romana (zanimljivo, filmska adaptacija snimana je u Španjolskoj). Ovo najzapadnije mjesto Hrvatske otkrili su rimski plemići i odlučili prisvojiti kao svoju ljetnu rezidenciju. Ako volite venecijanski tip gradnje, uživat ćete u šetnji starom gradskom jezgrom, a dobra vijest je da u gradu postoji ogroman parking, koji je potpuno besplatan, i Muzej grada Umaga, smješten u najstarijoj građevini u gradu, u kojeg je ulaz, također, besplatan. U muzeju se može vidjeti zanimljivi prikaz arheološkog nalazišta u Zambratiji, gdje je pronađen najstariji šivani brod na Mediteranu, kao i prikaz ribolova u Antici. Glavnim trgom dominira Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i Svetog Peregrina sagrađena 1757., kao i venecijanski zvonik i javna gradska cisterna. Meni su se svidjele ploče s imenima ulica, koje označavaju ime ulica u prošlosti i u sadašnjosti, Franki su se najviše svidjeli ručak (jela je ćevape) i crna maca kraj crkve koju je podragala, a Juraju se najviše svidjela fontana na Trgu 1. svibnja - Umag ima za svakoga po nešto.