Preskoči na glavni sadržaj

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...).

Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - "Baby Boom". Diane glumi yuppie ženu koja "naslijedi" dijete pa silom prilika pokrene biznis u proizvodnji dječje hrane. Nije to tema koja bi trebala zaintrigirati dijete, ali Diane mi je bila šlampavo šašava i zapamtila sam njezino ime.

Napisala je ona već nekoliko memoara (of course), i svi su od reda bestseleri The New York Timesa (again, of course), ali ovaj - "Brother & sister" - posebno mi je privukao pažnju. Malo je knjiga, fiktivnih pa i autobiografskih, usmjereno na komplicirani odnos braće i sestara, koji me u ovim (zrelim) godinama zanima. Kad malo bolje razmislite, čak i hvaljeni pisci, čarobnjaci riječi, u svojim memoarima ne spominju bratsko-sestrinske odnose - i za njih su oni odveć kaotični.

Diane Keaton rođena je kao najstarije dijete u obitelji Hall (yup, ona jest Annie Hall, a film doista predstavlja njezin život, obitelj i vezu s Woodyjem Allenom). Njezin brat Randy bio je od nje dvije godine mlađi, a imali su još i dvije mlađe sestre, Robin i Dorrie. Njihova majka Dorothy bila je čuvarica uspomena obitelji - uvijek je fotografirala, pisala i pamtila. Nakon majčine smrti, Diane uzima mamine zapise, kao i stvari svog brata Randyja, u želji da pronikne u tajne svoje obitelji, budući da u svojim godinama ni svojim uspomenama više ne može vjerovati.

"Mother's endless need to write and record the story of The Hall Family has helped me find a path back. With her daily journal entries, and her meticulous scrapbooks filled with photographs, clippings, and letters, I've been able to see Randy from a different perspective. Even trhough blurry snapshots hardly tell a viable story, they do stimulate speculation. I don't know if my piecemeal version od Randy's story is true, or if I've gotten any closer to who he is and what he means to me, but I do know that I wish I could have given him more love and attention sooner."


Diane svoju priču počinje promatranjem obiteljskih fotografija, prisjećajući se majke koja je, vazda okružena djecom, daleko od svojih snova, sklopila s djecom neku vrstu pakta koji je isključivao oca. Njezin otac Jack bio je inženjer koji je imao svoj biznis, i imao je velika očekivanja od svoje djece, posebno od Randyja, jedinog sina. Diane se prisjeća odrastanja i navodi da tijekom školovanja nije bila svjesna brata, iako su pohađali istu školu. S tim se nedostatkom sjećanja mogu poistovjetiti - u toj dobi najmanje smo orijentirani upravo na braću i sestre - fokus nam je na prijateljima, na simpatijama, na potencijalnim odnosima, umjesto da stvorimo čvrste spone u obitelji.

Randy je uvijek bio dijete koje je živjelo u svom svijetu, a kako su svađe među roditeljima postajale češće, Randy se sve više povlačio u osamu. Diane je otišla na studij, a sestra bi joj pisala da Randyja ne poznaje. "But then putting on a facade is something everyone in our family is good at. This may sound strange, but sometimes I wonder if he might be someone I wouldn' want to know", pisala joj je Robin. Diane se otisnula u svijet glume, dejtala je s Woodyjem Allenom yada yada yada, a pokraj Ranydja je život prolazio. Naposljetku se oženio, ali žena ga je brzo napustila ("Sally had grown up. I'd remained nothing more than an oversized stupid chid. A burden."). Sestre ga zapravo nisu poznavale i nisu održavale odnos s njim - Diane bi tek ponekad poslao neku od svojih pjesama i pitao je za mišljenje, a kasnije joj je i priznao fantazije koje uključuju nasilje prema ženama. Sve je više pio i izolirao se, borio s mentalnim zdravljem, dok je Diane hodala s Warrenom Beattyjem, snimala filmove, širila horizonte, svjesno ostavljajući probleme obitelji pod tepihom. "Truth is the sadness inside my head was shrapnel from a distant parental war or maybe lack of supervision. The truth? My family was, and is, a crowd of strangers", pisao je Randy u svoj dnevnik.

Randy jest osoba kojoj je naposljetku dijagnosticiran bipolarni poremećaj s elementima šizofrenije, ali Diane ne piše puno o njegovim dijagnozama - ona se ovdje prisjeća njegovih spoznaja, njegovih ideja, i nastoji ga upoznati kroz njegovu umjetnost. Toliko je prešućene tuge između naših redaka, ali i ljubavi, one koja se uvijek uzima zdravo za gotovo, one koja samo postoji, ali ne djeluje, ništa ne poduzima. U vrijeme kada mentalno zdravlje nije bilo ni imperativ ni trend (majka im se povodila za onim "think positive!"), Randy je bio stranac vlastitoj obitelji. Ni samog sebe nije razumio pa ne čudi da ga ni obitelj nije vidjela jasno (iako su njegove poeme vrištale o distanciranosti, o samoprijeziru), iako mu jesu bili podrška tijekom psihijatrijskog liječenja. Čak i u obiteljima koje ne nose teret psihičkih bolesti, često činimo istu pogrešku - svoje najbliže sudimo po svojim mjerilima i teško ih vidimo kao pojedince, kao osobe koje pripadaju svijetu, a ne samo maloj jedinici koju zovemo obitelji.


Diane u knjizi puno govori o ocu, koji je privređivao za obitelj i nije mogao razumjeti sina koji se razlikuje od njega, koji nije sposoban ostvariti karijeru kakva priliči muškarcu. Otac se nije znao služiti riječima, a još manje osjećajima, i ta čudna nostalgija za odsutnim ocem prožima Dianeine retke. Majka je Randyja jako štitila, opisivala ga je kao genija, otklanjajući tako sva očekivanja od njega. Očeva smrt zatrla je put oporavku, a Diane se prvi put obratila Randyju kao savezniku - kao jednoj od par osoba koje se sjećaju tate u ona dobra stara vremena. Randy više nije mogao odgovoriti - gajio je bijes prema ocu koji je iskaljivao u poeziji, a tek tu i tamo kapnula bi kakva nježna misao o ocu.

"Mother gave me his shoes for my birthday saying she had no use for them. They are white Reeboks with long laces and thick off-white soles. They fit me perfectly. When putting them on, I think of my father's feet; Yellow cracked toenails, callused heels. it feels strange to walk in his shoes. Each step echos like a bone striking the taut skin of a drum; each stumble is a forewarning. Yet I continue to wear them, believing a gift is some kind of - any kind of love. Perhaps one day I will nurse the love we never bonded with love that was always there", napisao je Randy.

Randy je htio biti svjedokom neviđene ljepote, a opet, osjećao se kao da nijednom nije posegnuo za onim što je bilo nadomak njegovom prozoru. Ostao je misterija. Godine su prošle, Randyja je demencija počela progoniti u 65. - i Diane i on sada su starci, u sedamdesetima. On ju više ne prepoznaje, ona ga redovito posjećuje u domu u kojemu o njemu brinu. Kraj knjige je deterministički žalostan - Diane želi još jednu šansu u bivanju boljom sestrom. Svi to poželimo, prije ili kasnije - ali ne znamo što s tom željom, premećemo ju po rukama kao vrući krumpir, pa čekamo, da vrućina ispari, da se hladne glave sretnemo i budemo jedni drugima sve ono što smo cijelo vrijeme priželjkivali biti.

"Full sentences were a deeply appreciated, rare form of communication. Soon, I began to take the liberty of holding Randy's long fingers in my hands. I'd kiss his forehead, or touch his white hair, and pinch his cheeks. After a lifetime of self-imposed barriers, I finally gave myself permission to be close, quiet, and intimate with my brother."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...