Preskoči na glavni sadržaj

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...).

Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - "Baby Boom". Diane glumi yuppie ženu koja "naslijedi" dijete pa silom prilika pokrene biznis u proizvodnji dječje hrane. Nije to tema koja bi trebala zaintrigirati dijete, ali Diane mi je bila šlampavo šašava i zapamtila sam njezino ime.

Napisala je ona već nekoliko memoara (of course), i svi su od reda bestseleri The New York Timesa (again, of course), ali ovaj - "Brother & sister" - posebno mi je privukao pažnju. Malo je knjiga, fiktivnih pa i autobiografskih, usmjereno na komplicirani odnos braće i sestara, koji me u ovim (zrelim) godinama zanima. Kad malo bolje razmislite, čak i hvaljeni pisci, čarobnjaci riječi, u svojim memoarima ne spominju bratsko-sestrinske odnose - i za njih su oni odveć kaotični.

Diane Keaton rođena je kao najstarije dijete u obitelji Hall (yup, ona jest Annie Hall, a film doista predstavlja njezin život, obitelj i vezu s Woodyjem Allenom). Njezin brat Randy bio je od nje dvije godine mlađi, a imali su još i dvije mlađe sestre, Robin i Dorrie. Njihova majka Dorothy bila je čuvarica uspomena obitelji - uvijek je fotografirala, pisala i pamtila. Nakon majčine smrti, Diane uzima mamine zapise, kao i stvari svog brata Randyja, u želji da pronikne u tajne svoje obitelji, budući da u svojim godinama ni svojim uspomenama više ne može vjerovati.

"Mother's endless need to write and record the story of The Hall Family has helped me find a path back. With her daily journal entries, and her meticulous scrapbooks filled with photographs, clippings, and letters, I've been able to see Randy from a different perspective. Even trhough blurry snapshots hardly tell a viable story, they do stimulate speculation. I don't know if my piecemeal version od Randy's story is true, or if I've gotten any closer to who he is and what he means to me, but I do know that I wish I could have given him more love and attention sooner."


Diane svoju priču počinje promatranjem obiteljskih fotografija, prisjećajući se majke koja je, vazda okružena djecom, daleko od svojih snova, sklopila s djecom neku vrstu pakta koji je isključivao oca. Njezin otac Jack bio je inženjer koji je imao svoj biznis, i imao je velika očekivanja od svoje djece, posebno od Randyja, jedinog sina. Diane se prisjeća odrastanja i navodi da tijekom školovanja nije bila svjesna brata, iako su pohađali istu školu. S tim se nedostatkom sjećanja mogu poistovjetiti - u toj dobi najmanje smo orijentirani upravo na braću i sestre - fokus nam je na prijateljima, na simpatijama, na potencijalnim odnosima, umjesto da stvorimo čvrste spone u obitelji.

Randy je uvijek bio dijete koje je živjelo u svom svijetu, a kako su svađe među roditeljima postajale češće, Randy se sve više povlačio u osamu. Diane je otišla na studij, a sestra bi joj pisala da Randyja ne poznaje. "But then putting on a facade is something everyone in our family is good at. This may sound strange, but sometimes I wonder if he might be someone I wouldn' want to know", pisala joj je Robin. Diane se otisnula u svijet glume, dejtala je s Woodyjem Allenom yada yada yada, a pokraj Ranydja je život prolazio. Naposljetku se oženio, ali žena ga je brzo napustila ("Sally had grown up. I'd remained nothing more than an oversized stupid chid. A burden."). Sestre ga zapravo nisu poznavale i nisu održavale odnos s njim - Diane bi tek ponekad poslao neku od svojih pjesama i pitao je za mišljenje, a kasnije joj je i priznao fantazije koje uključuju nasilje prema ženama. Sve je više pio i izolirao se, borio s mentalnim zdravljem, dok je Diane hodala s Warrenom Beattyjem, snimala filmove, širila horizonte, svjesno stavljajući probleme obitelji pod tepihom. "Truth is the sadness inside my head was shrapnel from a distant parental war or maybe lack of supervision. The truth? My family was, and is, a crowd of strangers", pisao je Randy u svoj dnevnik.

Randy jest osoba kojoj je naposljetku dijagnosticiran bipolarni poremećaj s elementima šizofrenije, ali Diane ne piše puno o njegovim dijagnozama - ona se ovdje prisjeća njegovih spoznaja, njegovih ideja, i nastoji ga upoznati kroz njegovu umjetnost. Toliko je prešućene tuge između naših redaka, ali i ljubavi, one koja se uvijek uzima zdravo za gotovo, one koja samo postoji, ali ne djeluje, ništa ne poduzima. U vrijeme kada mentalno zdravlje nije bilo ni imperativ ni trend (majka im se povodila za onim "think positive!"), Randy je bio stranac vlastitoj obitelji. Ni samog sebe nije razumio pa ne čudi da ga ni obitelj nije vidjela jasno (iako su njegove poeme vrištale o distanciranosti, o samoprijeziru), iako mu jesu bili podrška tijekom psihijatrijskog liječenja. Čak i u obiteljima koje ne nose teret psihičkih bolesti, često činimo istu pogrešku - svoje najbliže sudimo po svojim mjerilima i teško ih vidimo kao pojedince, kao osobe koje pripadaju svijetu, a ne samo maloj jedinici koju zovemo obitelji.


Diane u knjizi puno govori o ocu, koji je privređivao za obitelj i nije mogao razumjeti sina koji se razlikuje od njega, koji nije sposoban ostvariti karijeru kakva priliči muškarcu. Otac se nije znao služiti riječima, a još manje osjećajima, i ta čudna nostalgija za odsutnim ocem prožima Dianeine retke. Majka je Randyja jako štitila, opisivala ga je kao genija, otklanjajući tako sva očekivanja od njega. Očeva smrt zatrla je put oporavku, a Diane se prvi put obratila Randyju kao savezniku - kao jednoj od par osoba koje se sjećaju tate u ona dobra stara vremena. Randy više nije mogao odgovoriti - gajio je bijes prema ocu koji je iskaljivao u poeziji, a tek tu i tamo kapnula bi kakva nježna misao o ocu.

"Mother gave me his shoes for my birthday saying she had no use for them. They are white Reeboks with long laces and thick off-white soles. They fit me perfectly. When putting them on, I think of my father's feet; Yellow cracked toenails, callused heels. it feels strange to walk in his shoes. Each step echos like a bone striking the taut skin of a drum; each stumble is a forewarning. Yet I continue to wear them, believing a gift is some kind of - any kind of love. Perhaps one day I will nurse the love we never bonded with love that was always there", napisao je Randy.

Randy je htio biti svjedokom neviđene ljepote, a opet, osjećao se kao da nijednom nije posegnuo za onim što je bilo nadomak njegovom prozoru. Ostao je misterija. Godine su prošle, Randyja je demencija počela progoniti u 65. - i Diane i on sada su starci, u sedamdesetima. On ju više ne prepoznaje, ona ga redovito posjećuje u domu u kojemu o njemu brinu. Kraj knjige je deterministički žalostan - Diane želi još jednu šansu u bivanju boljom sestrom. Svi to poželimo, prije ili kasnije - ali ne znamo što s tom željom, premećemo ju po rukama kao vrući krumpir, pa čekamo, da vrućina ispari, da se hladne glave sretnemo i budemo jedni drugima sve ono što smo cijelo vrijeme priželjkivali biti.

"Full sentences were a deeply appreciated, rare form of communication. Soon, I began to take the liberty of holding Randy's long fingers in my hands. I'd kiss his forehead, or touch his white hair, and pinch his cheeks. After a lifetime of self-imposed barriers, I finally gave myself permission to be close, quiet, and intimate with my brother."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...