Preskoči na glavni sadržaj

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...).

Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - "Baby Boom". Diane glumi yuppie ženu koja "naslijedi" dijete pa silom prilika pokrene biznis u proizvodnji dječje hrane. Nije to tema koja bi trebala zaintrigirati dijete, ali Diane mi je bila šlampavo šašava i zapamtila sam njezino ime.

Napisala je ona već nekoliko memoara (of course), i svi su od reda bestseleri The New York Timesa (again, of course), ali ovaj - "Brother & sister" - posebno mi je privukao pažnju. Malo je knjiga, fiktivnih pa i autobiografskih, usmjereno na komplicirani odnos braće i sestara, koji me u ovim (zrelim) godinama zanima. Kad malo bolje razmislite, čak i hvaljeni pisci, čarobnjaci riječi, u svojim memoarima ne spominju bratsko-sestrinske odnose - i za njih su oni odveć kaotični.

Diane Keaton rođena je kao najstarije dijete u obitelji Hall (yup, ona jest Annie Hall, a film doista predstavlja njezin život, obitelj i vezu s Woodyjem Allenom). Njezin brat Randy bio je od nje dvije godine mlađi, a imali su još i dvije mlađe sestre, Robin i Dorrie. Njihova majka Dorothy bila je čuvarica uspomena obitelji - uvijek je fotografirala, pisala i pamtila. Nakon majčine smrti, Diane uzima mamine zapise, kao i stvari svog brata Randyja, u želji da pronikne u tajne svoje obitelji, budući da u svojim godinama ni svojim uspomenama više ne može vjerovati.

"Mother's endless need to write and record the story of The Hall Family has helped me find a path back. With her daily journal entries, and her meticulous scrapbooks filled with photographs, clippings, and letters, I've been able to see Randy from a different perspective. Even trhough blurry snapshots hardly tell a viable story, they do stimulate speculation. I don't know if my piecemeal version od Randy's story is true, or if I've gotten any closer to who he is and what he means to me, but I do know that I wish I could have given him more love and attention sooner."


Diane svoju priču počinje promatranjem obiteljskih fotografija, prisjećajući se majke koja je, vazda okružena djecom, daleko od svojih snova, sklopila s djecom neku vrstu pakta koji je isključivao oca. Njezin otac Jack bio je inženjer koji je imao svoj biznis, i imao je velika očekivanja od svoje djece, posebno od Randyja, jedinog sina. Diane se prisjeća odrastanja i navodi da tijekom školovanja nije bila svjesna brata, iako su pohađali istu školu. S tim se nedostatkom sjećanja mogu poistovjetiti - u toj dobi najmanje smo orijentirani upravo na braću i sestre - fokus nam je na prijateljima, na simpatijama, na potencijalnim odnosima, umjesto da stvorimo čvrste spone u obitelji.

Randy je uvijek bio dijete koje je živjelo u svom svijetu, a kako su svađe među roditeljima postajale češće, Randy se sve više povlačio u osamu. Diane je otišla na studij, a sestra bi joj pisala da Randyja ne poznaje. "But then putting on a facade is something everyone in our family is good at. This may sound strange, but sometimes I wonder if he might be someone I wouldn' want to know", pisala joj je Robin. Diane se otisnula u svijet glume, dejtala je s Woodyjem Allenom yada yada yada, a pokraj Ranydja je život prolazio. Naposljetku se oženio, ali žena ga je brzo napustila ("Sally had grown up. I'd remained nothing more than an oversized stupid chid. A burden."). Sestre ga zapravo nisu poznavale i nisu održavale odnos s njim - Diane bi tek ponekad poslao neku od svojih pjesama i pitao je za mišljenje, a kasnije joj je i priznao fantazije koje uključuju nasilje prema ženama. Sve je više pio i izolirao se, borio s mentalnim zdravljem, dok je Diane hodala s Warrenom Beattyjem, snimala filmove, širila horizonte, svjesno ostavljajući probleme obitelji pod tepihom. "Truth is the sadness inside my head was shrapnel from a distant parental war or maybe lack of supervision. The truth? My family was, and is, a crowd of strangers", pisao je Randy u svoj dnevnik.

Randy jest osoba kojoj je naposljetku dijagnosticiran bipolarni poremećaj s elementima šizofrenije, ali Diane ne piše puno o njegovim dijagnozama - ona se ovdje prisjeća njegovih spoznaja, njegovih ideja, i nastoji ga upoznati kroz njegovu umjetnost. Toliko je prešućene tuge između naših redaka, ali i ljubavi, one koja se uvijek uzima zdravo za gotovo, one koja samo postoji, ali ne djeluje, ništa ne poduzima. U vrijeme kada mentalno zdravlje nije bilo ni imperativ ni trend (majka im se povodila za onim "think positive!"), Randy je bio stranac vlastitoj obitelji. Ni samog sebe nije razumio pa ne čudi da ga ni obitelj nije vidjela jasno (iako su njegove poeme vrištale o distanciranosti, o samoprijeziru), iako mu jesu bili podrška tijekom psihijatrijskog liječenja. Čak i u obiteljima koje ne nose teret psihičkih bolesti, često činimo istu pogrešku - svoje najbliže sudimo po svojim mjerilima i teško ih vidimo kao pojedince, kao osobe koje pripadaju svijetu, a ne samo maloj jedinici koju zovemo obitelji.


Diane u knjizi puno govori o ocu, koji je privređivao za obitelj i nije mogao razumjeti sina koji se razlikuje od njega, koji nije sposoban ostvariti karijeru kakva priliči muškarcu. Otac se nije znao služiti riječima, a još manje osjećajima, i ta čudna nostalgija za odsutnim ocem prožima Dianeine retke. Majka je Randyja jako štitila, opisivala ga je kao genija, otklanjajući tako sva očekivanja od njega. Očeva smrt zatrla je put oporavku, a Diane se prvi put obratila Randyju kao savezniku - kao jednoj od par osoba koje se sjećaju tate u ona dobra stara vremena. Randy više nije mogao odgovoriti - gajio je bijes prema ocu koji je iskaljivao u poeziji, a tek tu i tamo kapnula bi kakva nježna misao o ocu.

"Mother gave me his shoes for my birthday saying she had no use for them. They are white Reeboks with long laces and thick off-white soles. They fit me perfectly. When putting them on, I think of my father's feet; Yellow cracked toenails, callused heels. it feels strange to walk in his shoes. Each step echos like a bone striking the taut skin of a drum; each stumble is a forewarning. Yet I continue to wear them, believing a gift is some kind of - any kind of love. Perhaps one day I will nurse the love we never bonded with love that was always there", napisao je Randy.

Randy je htio biti svjedokom neviđene ljepote, a opet, osjećao se kao da nijednom nije posegnuo za onim što je bilo nadomak njegovom prozoru. Ostao je misterija. Godine su prošle, Randyja je demencija počela progoniti u 65. - i Diane i on sada su starci, u sedamdesetima. On ju više ne prepoznaje, ona ga redovito posjećuje u domu u kojemu o njemu brinu. Kraj knjige je deterministički žalostan - Diane želi još jednu šansu u bivanju boljom sestrom. Svi to poželimo, prije ili kasnije - ali ne znamo što s tom željom, premećemo ju po rukama kao vrući krumpir, pa čekamo, da vrućina ispari, da se hladne glave sretnemo i budemo jedni drugima sve ono što smo cijelo vrijeme priželjkivali biti.

"Full sentences were a deeply appreciated, rare form of communication. Soon, I began to take the liberty of holding Randy's long fingers in my hands. I'd kiss his forehead, or touch his white hair, and pinch his cheeks. After a lifetime of self-imposed barriers, I finally gave myself permission to be close, quiet, and intimate with my brother."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...