Preskoči na glavni sadržaj

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...).

Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - "Baby Boom". Diane glumi yuppie ženu koja "naslijedi" dijete pa silom prilika pokrene biznis u proizvodnji dječje hrane. Nije to tema koja bi trebala zaintrigirati dijete, ali Diane mi je bila šlampavo šašava i zapamtila sam njezino ime.

Napisala je ona već nekoliko memoara (of course), i svi su od reda bestseleri The New York Timesa (again, of course), ali ovaj - "Brother & sister" - posebno mi je privukao pažnju. Malo je knjiga, fiktivnih pa i autobiografskih, usmjereno na komplicirani odnos braće i sestara, koji me u ovim (zrelim) godinama zanima. Kad malo bolje razmislite, čak i hvaljeni pisci, čarobnjaci riječi, u svojim memoarima ne spominju bratsko-sestrinske odnose - i za njih su oni odveć kaotični.

Diane Keaton rođena je kao najstarije dijete u obitelji Hall (yup, ona jest Annie Hall, a film doista predstavlja njezin život, obitelj i vezu s Woodyjem Allenom). Njezin brat Randy bio je od nje dvije godine mlađi, a imali su još i dvije mlađe sestre, Robin i Dorrie. Njihova majka Dorothy bila je čuvarica uspomena obitelji - uvijek je fotografirala, pisala i pamtila. Nakon majčine smrti, Diane uzima mamine zapise, kao i stvari svog brata Randyja, u želji da pronikne u tajne svoje obitelji, budući da u svojim godinama ni svojim uspomenama više ne može vjerovati.

"Mother's endless need to write and record the story of The Hall Family has helped me find a path back. With her daily journal entries, and her meticulous scrapbooks filled with photographs, clippings, and letters, I've been able to see Randy from a different perspective. Even trhough blurry snapshots hardly tell a viable story, they do stimulate speculation. I don't know if my piecemeal version od Randy's story is true, or if I've gotten any closer to who he is and what he means to me, but I do know that I wish I could have given him more love and attention sooner."


Diane svoju priču počinje promatranjem obiteljskih fotografija, prisjećajući se majke koja je, vazda okružena djecom, daleko od svojih snova, sklopila s djecom neku vrstu pakta koji je isključivao oca. Njezin otac Jack bio je inženjer koji je imao svoj biznis, i imao je velika očekivanja od svoje djece, posebno od Randyja, jedinog sina. Diane se prisjeća odrastanja i navodi da tijekom školovanja nije bila svjesna brata, iako su pohađali istu školu. S tim se nedostatkom sjećanja mogu poistovjetiti - u toj dobi najmanje smo orijentirani upravo na braću i sestre - fokus nam je na prijateljima, na simpatijama, na potencijalnim odnosima, umjesto da stvorimo čvrste spone u obitelji.

Randy je uvijek bio dijete koje je živjelo u svom svijetu, a kako su svađe među roditeljima postajale češće, Randy se sve više povlačio u osamu. Diane je otišla na studij, a sestra bi joj pisala da Randyja ne poznaje. "But then putting on a facade is something everyone in our family is good at. This may sound strange, but sometimes I wonder if he might be someone I wouldn' want to know", pisala joj je Robin. Diane se otisnula u svijet glume, dejtala je s Woodyjem Allenom yada yada yada, a pokraj Ranydja je život prolazio. Naposljetku se oženio, ali žena ga je brzo napustila ("Sally had grown up. I'd remained nothing more than an oversized stupid chid. A burden."). Sestre ga zapravo nisu poznavale i nisu održavale odnos s njim - Diane bi tek ponekad poslao neku od svojih pjesama i pitao je za mišljenje, a kasnije joj je i priznao fantazije koje uključuju nasilje prema ženama. Sve je više pio i izolirao se, borio s mentalnim zdravljem, dok je Diane hodala s Warrenom Beattyjem, snimala filmove, širila horizonte, svjesno ostavljajući probleme obitelji pod tepihom. "Truth is the sadness inside my head was shrapnel from a distant parental war or maybe lack of supervision. The truth? My family was, and is, a crowd of strangers", pisao je Randy u svoj dnevnik.

Randy jest osoba kojoj je naposljetku dijagnosticiran bipolarni poremećaj s elementima šizofrenije, ali Diane ne piše puno o njegovim dijagnozama - ona se ovdje prisjeća njegovih spoznaja, njegovih ideja, i nastoji ga upoznati kroz njegovu umjetnost. Toliko je prešućene tuge između naših redaka, ali i ljubavi, one koja se uvijek uzima zdravo za gotovo, one koja samo postoji, ali ne djeluje, ništa ne poduzima. U vrijeme kada mentalno zdravlje nije bilo ni imperativ ni trend (majka im se povodila za onim "think positive!"), Randy je bio stranac vlastitoj obitelji. Ni samog sebe nije razumio pa ne čudi da ga ni obitelj nije vidjela jasno (iako su njegove poeme vrištale o distanciranosti, o samoprijeziru), iako mu jesu bili podrška tijekom psihijatrijskog liječenja. Čak i u obiteljima koje ne nose teret psihičkih bolesti, često činimo istu pogrešku - svoje najbliže sudimo po svojim mjerilima i teško ih vidimo kao pojedince, kao osobe koje pripadaju svijetu, a ne samo maloj jedinici koju zovemo obitelji.


Diane u knjizi puno govori o ocu, koji je privređivao za obitelj i nije mogao razumjeti sina koji se razlikuje od njega, koji nije sposoban ostvariti karijeru kakva priliči muškarcu. Otac se nije znao služiti riječima, a još manje osjećajima, i ta čudna nostalgija za odsutnim ocem prožima Dianeine retke. Majka je Randyja jako štitila, opisivala ga je kao genija, otklanjajući tako sva očekivanja od njega. Očeva smrt zatrla je put oporavku, a Diane se prvi put obratila Randyju kao savezniku - kao jednoj od par osoba koje se sjećaju tate u ona dobra stara vremena. Randy više nije mogao odgovoriti - gajio je bijes prema ocu koji je iskaljivao u poeziji, a tek tu i tamo kapnula bi kakva nježna misao o ocu.

"Mother gave me his shoes for my birthday saying she had no use for them. They are white Reeboks with long laces and thick off-white soles. They fit me perfectly. When putting them on, I think of my father's feet; Yellow cracked toenails, callused heels. it feels strange to walk in his shoes. Each step echos like a bone striking the taut skin of a drum; each stumble is a forewarning. Yet I continue to wear them, believing a gift is some kind of - any kind of love. Perhaps one day I will nurse the love we never bonded with love that was always there", napisao je Randy.

Randy je htio biti svjedokom neviđene ljepote, a opet, osjećao se kao da nijednom nije posegnuo za onim što je bilo nadomak njegovom prozoru. Ostao je misterija. Godine su prošle, Randyja je demencija počela progoniti u 65. - i Diane i on sada su starci, u sedamdesetima. On ju više ne prepoznaje, ona ga redovito posjećuje u domu u kojemu o njemu brinu. Kraj knjige je deterministički žalostan - Diane želi još jednu šansu u bivanju boljom sestrom. Svi to poželimo, prije ili kasnije - ali ne znamo što s tom željom, premećemo ju po rukama kao vrući krumpir, pa čekamo, da vrućina ispari, da se hladne glave sretnemo i budemo jedni drugima sve ono što smo cijelo vrijeme priželjkivali biti.

"Full sentences were a deeply appreciated, rare form of communication. Soon, I began to take the liberty of holding Randy's long fingers in my hands. I'd kiss his forehead, or touch his white hair, and pinch his cheeks. After a lifetime of self-imposed barriers, I finally gave myself permission to be close, quiet, and intimate with my brother."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...