Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005.). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)).
Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album "Horses" nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore "Tek djeca", o prijateljstvu s Robertom Mapplethorpeom. Njezina sjećanja na mladost dvoje gladnih umjetnika u New Yorku probudila su u meni nostalgiju za vremenom u kojem nisam ni postojala - sjetila sam se mlađahne sebe koja sluša Joan Baez i Dylana u Budokanu na improviziranom gramofonu i sanja velike snove, tražeći svoje sklonište od oluje.
"Mogla sam joj samo odgovarati kako nisam bila nigdje, jer bi objašnjenje bilo nemoguće. Toliko se uzrujala da se uključio i otac i predložio da prošećemo. Zamolio me da mu pokažem to moje nigdje. Povela sam ga prečacem, pokraj igrališta i kad smo ušli u šumarak, držao me za ruku. Sve je bilo mirno. Sjeo je sa mnom na kamen, a ja sam mu priznala kako sam razgovarala s golemom kornjačom. Postavio mi je još nekoliko pitanja, a potom smo zadovoljno sjedili u tišini, što je bio rijedak trenutak kojeg sam se često prisjećala. Rado bih vidjela kornjaču, ali nije se opet pojavila. Na povratku sam ga upitala hoće li to ispričati majci. Reći ću joj da si dobro, samo si sanjarila, kako to ti uobičavaš i zaboravila na vrijeme. Ostalo neka ostane među nama. Otac majci nikad o tome nije rekao ni riječi. Majka me prekorila jer sam u malu školu išla drugih putem i natjerala me da joj obećam kako to više neću činiti. Te večeri imala sam osjećaj kako se sve sredilo, ali sam se ipak pomolila za mojeg kornjačinog kralja, s tužnom spoznajom kako ga nikad više neću vidjeti."
"Kruh anđela", novu knjigu memoara iz Pattinog pera, osvojila sam na Profilovoj nagradnoj igri, i bila je to baš knjiga kakva mi je trebala potkraj veljače, prevrljive, pepeljaste, pune životnih iznenađenja. Iako njezinu poeziju ne razumijem, Pattina prozna estetika mi godi. Patti piše o stvarima koje su istinite, ne uljepšava ih fikcijom nego čistom emocijom. Volim ju slušati dok govori, na podcastima, na književnim susretima - ona nema straha, ona uranja u život takav kakav jest, a od takvih ljudi želim učiti.
U "Kruhu anđela" Patti se prisjeća svog djetinjstva, u kojem se neprestano selila, u kojem je živjela, između ostalog, i u vojničkom kompleksu u kojem su se "dijelila financijska sredstva i pazilo na tuđu djecu". Čak i u siromaštvu, Patti je priče prepoznala kao nešto što joj je važno. Susjeda Aggie, prabaka irskih katolika, koji su stanovali ispod njih, čitala joj je irske bajke, čijih zelenih korica se Patti još sjeća, sedamdeset godina kasnije. Bila je boležljivo dijete prepušteno svijetu bajki i priča - iako je bila konobarica koja nije završila ni srednju školu, Patti je majka u ruke uvijek stavljala ukoričene priručnike za život pa su knjige postale njezini saveznici ("Petar Pan", "Alisa u Zemlji čudesa", "Pinokio" i dr.), umjetnost njezin predmet obožavanja, poezija njezin jezik. Fascinirali su ju predmeti kao talismani, sanjarila je prekomjerno, a "spoj umjetnosti i žrtvovanja uvijek ju je vraćao u svijet".
"Kad sam u novoj školi krenula u četvrti razred, nosila sam košulju s mornarskom kragnom i kosu spletenu u rep. Nisam bila bolećiva čudakinja, kao u Philadelphiji. Bila sam ista kao i svi ostali, samo viša i mršavija, za što ondje izgleda nikog nije bilo briga. Uskoro je postalo očito da više nisam najbrža i zaključila sam kako ću morati naći nešto novo što će me učiniti posebnom. Kako sam bila Jehovin svjedok, ujutro nisam pozdravljala zastavu, iako sam izgovarala Očenaš. Nije mi uopće smetalo što me ismijavaju jer ne pozdravljam zastavu, zato što sam već s osam godina razvila podvojenost prema potpunom zavjetovanju za odanost. Sve me zanimalo: slojevi neba, mogući drugi svjetovi, unutrašnjost kamenja, što se nalazi na stranicama nedostupnih knjiga, što ljudi stvarno misle, a ne govore, koja nas to nevidljiva sila drži u pokornosti, što nas sputava, što tjera naprijed. Dok su svi spavali, a meni su se takve misli vrtjele glavom, osjećala sam se zatvorenom u lebdećoj kapljici. Kad bih je samo mogla probiti prstom, možda bi se raspala, voda bi se digla do otvora na stropu i odnijela me."
Nakon turbulentnog završetka adolescencije, Patti je slobodu pronašla u elektricitetu New Yorka, o kojem detaljnije piše u "Tek djeca", knjizi koja je nagrađena Nacionalnom književnom nagradom, o kojoj je maštala dok je radila u knjižarama. Od jeftinih stanova do improvizacije poezije, od slobodarskih haljina do vojničkih čizama (Pattina moda podsjeća me na modu moje najmlađe sestre), Patti u ovim memoarima opisuje kako je nastala "Gloria", a kako "Kimberly", što je inspiriralo četiri albuma koje je snimila s Patti Smith Group, i koja je poveznica Patti i Brucea Springsteena. Zabilježila je sudbonosan susret s Fredom "Sonicom" Smithom, kapetanom njezine plovidbe, njihove prve zajedničke dane u Detroitu, prva putovanja, dolazak njihove djece u umjetnički svijet. U četrnaest godina nisu se odvajali, ali kaotična mladost ostavila je traga na Fredu - umro je u 46. godini. Ipak, Fredova smrt nije najpotresnija i najdirljivija smrt u Pattinu životu, koji se nepovratno nastavio ("Naposljetku je došlo vrijeme da se opet vratim u svijet i počnem vraćati dugove.") - naučila je živjeti s gubicima ("nedaća nije ništa više od oblaka mušica"), štoviše, oni su ju pretvorili u svojevrsnog šamana koji umije cijeniti "vibraciju određenog trenutka", čije mrvice Patti brižljivo skuplja kao mrvice kruha anđela.
Možda ju zovu bakom punka, ali za mene je Patti pisac, i to pisac trenutka - s lakoćom evocira trenutke sreće, maštanja ili gubitka, pa ljubomorno poželim na isti način zabilježiti i nanizati dojmljive trenutke svog života. Čitajući riječi koje tvore kovitlac čudnovate Pattine religije (ona piše kako i govori, to obožavam kod ljudi!), instinktivno sam po antikvarijatima počela tražiti slikovnicu koju smo imali u kući dok smo bile tek djeca, nimalo zanimljivog naslova - "Omiljene bajke u boji" (tko sam tada bila da još danas pamtim pernate ilustracije ove knjige?). U danima životnih prevrata i nedaća s kakvima se valjda moramo suočiti u odrasloj dobi, očajnički sam trebala talisman iz djetinjstva - knjigu iz koje sam pomoću maminih listova indiga (uzimala sam ih iz maminog ormara i trošila dok ih nije ponestalo) precrtavala princeze u predivnim haljinama, knjigu u kojoj sam prvi put vidjela crvene čizme "Mačka u čizmama" i zlatnu gusku koja mi padne na pamet kad god netko spomene ovu bajku braće Grimm. Čitajući "Kruh anđela", svaka djevojčica na svijetu postala mi je nalik - sve smo mi željele biti posebne, željele smo otkriti tajne svijeta, odlučiti se za nešto, za nekoga. Sigurna u koješta, a nesigurna glede mnogih stvari, potkraj svojih tridesetih, mogla sam se pitati - a tko bih bila da nisam rođena s ovom potrebom za igranjem po pravilima, da nisam odgajana s kršćanskim vrednotama na umu, da nisam prokleto odana građanskom posluhu, tko bih bila da nisam stopala ugurala u cipele najstarijeg djeteta, da nisam odabrala obavljati ovu dužnost? I, što je još važnije - tko još mogu postati? U danima kad se (krhka) iznova učim radovati poslijepodnevnom suncu, mrvice sa stola Patti Smith učinile su mi se kao mana s neba koja bi me mogla hraniti dok to ne otkrijem.
"Smrt roditelja preuredi nam svijet u kojem živimo, ravnoteža mu se na neko vrijeme naruši i čovjeku se zavrti u glavi od osjećaja da je postao siroče. Majčina smrt u meni je izazvala osjećaj da je nešto ostalo neizrečeno. Pa, ipak, u primjerak Sare Crewe koji mi je darovala upisala je posvetu, Riječi nam nisu potrebne. Ali, jesmo li ih dovoljno razmijenili? Jesam li joj posvetila sve vrijeme koje je zavrijedila? Česzo sam žalila što nemam još barem jedan sat, da sjedim s njom za kuhinjskim stolom i pijem kavu i vjerno slušam njene maštovite, često puta ponavljane priče."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)