U posljednjim danima zime, kad se trava zazeleni, a moja mama krečem oboja voćke u svom dvorištu, dok djeca ganjaju loptu, legnem na travu i zagledam se u vedro nebo i prisjetim nekih starih melodija zbog kojih mi se učini da nemam ni posao ni odgovornost, da nisam ni kćer, ni supruga, ni muško ni žensko, ni nečija mama, da samo jesam - lepršava sam kao ptica. Nebo, zemlja i ja, bez uloga, bez tereta. Dok mi sunce grije slane kapke, moja pluća se otvaraju, a ja udahnem kako dugo nisam udahnula - u tom kratkom trenutku, u svom starom dvorištu, ja sam netko tko nisam ni na kojem drugom mjestu (misao je to koja je ponekad utješna, a ponekad uznemirujuća). A onda me netko prene, zazove mi ime ili izrekne kakvu potrebu ("Mamaaaa!"), i ja sam opet biće s tisuću lica i naličja. Da, da, netko se preispituje suočen s kakvim teškim zadatkom ili bolesti, a netko (čitaj: ja) promišlja o svojim mijenama pri svakom povratku rodnoj grudi.
"Kao posljedica ove epizode, Julius je posebno bio osjetljic na fenomen tzv. "definiranih uloga": jako je često viđao pacijente na grupnoj terapiji kako bi se dramatično promijenili, ali su ih ostali u grupi doživljavali na stari način. To se događa i u obiteljima. Mnogi njegovi promjenjeni pacijenti su proživljavali pakao kada bi nakon nekog vremena posjetili roditelje: morali su paziti kako ne bi bili ponovno uvučeni u stare obiteljske uloge i uložiti puno energije uvjeravajući roditelje i braću kako su doista izmjenjeni."
Za Irvina D. Yaloma prvi sam put čula na plaži - jedna je gospođa čitala njegovu knjigu (što sam i zabilježila), a na njegovu sam knjigu "Schopenhauer kao lijek" naletjela ovih dana, kad se pozdravljam s jednim razdobljem svog života.
Dr. Julius Hertzfeld je psihijatar koji doživljava trenutak u kojem je "bezbrižan život završio i smrt se, nekoć nevidljiva, materijalizirala u svojoj mračnoj realnosti." Suočen s melanomom, Julius preispituje svoj odnos sa svojim pacijentima, pa i pronalazi jednog od njih - Philipa Slatea, koji je nekoć bio ovisnik o seksu, mizantrop kojem se nije moglo pomoći. No, Philip je danas filozofski savjetnik i zahtjeva (jer Philip nikoga ne moli) da mu Julius bude supervizor, kako bi postao certificirani terapeut. Julius ga ucjenjuje i poziva da, zauzvrat, sudjeluje u grupnoj terapiji (Julius je zaljubljen u grupu koju predvodi već dvadeset godina), iako mu Philip i njegova opsesija Schopenhauerom idu na živce. Philip oklijeva, ali i Schopenhauer je istaknuo da je "užitak doznati da netko drugi pati više od tebe", pa se pridružuje grupi. No, ne ulijevaju sve grupe povjerenje i ne vode sve k iscjeljenju (u potpunosti te razumijem, Philipe, najčešće mi se čini da je lakše postojati distanciran od grupa ljudi).
"Schopenhauer je vjerovao kako čovjek koji posjeduje unutarnju snagu ili vrline neće zahtijevati dodatnu opskrbu ili pomoć bilo koje vrste od drugih; takav je čovjek dovoljan samome sebi. Ova teza, povezana s nepobitnom vjerom u vlastittu genijalnost, služila je kao životna racionalizacija kojom je izbjegavao bliskost. Schopenhauer je često naglašavao kako njegov položaj u "najvišim klasama čovječanstva" postavlja pred njega imperativ da ne potroši svoje talente na isprazne socijalne veze, nego da ih umjesto toga koristi u službi čovječanstva. "Moj intelekt", pisao je, "ne pripada meni, nego cijelome svijetu."
Grupa se sastoji od impulzivnog Tonyja kojeg izluđuje što Philip nikoga ne gleda u oči, Bonnie i Rebecce koje se natječu za pažnju muškaraca, Pam koja se utječe istočnjačkim metodama pročišćavanja uma, liječnika Stuart i Gilla, koji se boji vlastite sjene, a još više svoje žene. Philip je netko tko dolazi na sastanke, ali nikad ne investira u njih, čini se da ga ništa ne dira - na kraju svakog razgovora, on samo doda referencu na Schopenhauerov život, duboko uvjeren da je ovaj depresivni njemački filozof imao odgovor na svako pitanje. Istina jest, Arthur Schopenhauer je bio ekscentrik kojeg majka nije voljela (plaćao je dva obroka u restoranu kako bi bio siguran da će za stolom biti sam), što i sam Yalom pokazuje - u ovoj knjizi izmjenjuju se poglavlja koja prate fiktivne Juliusa i Philipa u grupnoj terapiji i poglavlja koja predstavljaju biografiju Arthura Schopenhauera.
Yalom je jedan od glavnih predstavnika egzistencijalne psihoterapije koja se bavi temama smrti, slobode, izolacije, smisla života. Njegova knjiga "The Theory and Practice of Group Psychotherapy" i danas se koristi kao standardni udžbenik za terapeute. Poznat po spoju psihologije, filozofije i fikcije - njegovo najpoznatije djelo vjerojatno je "Kad je Nietzsche plakao". I knjiga "Schopenhauer kao lijek" spoj je njegovih najdražih tema, a suprotstavlja njegovu teoriju o ljudskoj povezanosti kao lijeku i Schopenhauerovu filozofiju o izolaciji i cinizmu kao načinu života. Valja napomenuti da je Yalom ateist, kao i Schopenhauer, pa da njihovim filozofijama nedostaje ta jedna specifična duhovna dimenzija koja bi povezala njihove ideje u jednu cjelinu kojoj bi se čitatelj mogao prikloniti. Obojica, doduše, cijene religiju i poštuju ono što ona pruža ljudima, o čemu je Yalom govorio u brojnim intervjuima nakon smrti njegove supruge. Vjerovali u Boga ili ne, u život vječni ili konačnost ovozemaljskog života, smrt u nama budi svijest o krhkosti i o prioritetima - tako je dr. Julius dolazi do novih spoznaja o životu o onome što je važno, kao i njegovi pacijenti, koji su u toj jednoj čudnoj zajednici suočeni s njegovom smrtnošću.
"Život možemo usporediti s komadom ukrasne tkanine koji svatko od nas u prvoj polovici svoga života gleda s prednje strane, a u drugoj polovici s naličja. Potonja nije tako lijepa, ali je puno poučnija jer nam omogućuje vidjeti kako je istkana, kako su vlakna međusobno pletena."
Bilo bi tako lako prikloniti se mrzovoljnom Schopenhaueru (čak sam i pribavila njegovu "O mudrosti života") i pobjeći od svijeta koji me ne razumije - najciničniji dio mene rado bi bio njegov sljedbenik, čas posla. Ipak, dok ležim na tatinom travnjaku, ne mogu ne uvažiti ljudsko koje me učinilo ovim što jesam danas - mamino, tatino, sestrino. Okružena njime, mogla sam, kao nekoć na starom crvenom biciklu iz Čehoslovačke, zgrabiti volan, naučiti okretati pedale, držati ravnotežu, odvažiti se na vožnju u nepoznato - uvijek znajući, moji ljudi nisu daleko (još uvijek, misao je to koja je ponekad utješna, a ponekad uznemirujuća).
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)